Ljubavi nikad dosta

176

Bliži se 14. dan ovog jedinog „ženskog“ mjeseca u godini, poznat nam i kao dan zaljubljenih. Nisam bezveze uranila s ovom temom. Naime, želim podsjetiti muškarce svih dobnih skupina da se bliži taj dan kada njihova draga očekuje poseban tretman. Počnite mozgati, smišljati, razmišljati. A vi žene, nemojte se izvlačiti da nije bitno da se nešto posebno dogodi jer se zasigurno svaka od nas voli osjećati posebno, pa makar to moralo biti baš na ovaj jedan dan.

Sveti Valentin zbog kojeg i slavimo dan zaljubljenih, vjerovao je u ljubav zbog čega je izgubio glavu, doslovno, nažalost. Htio je vjenčati rimske vojnike iako je car to izričito zabranio. Car je smatrao kako će imati bolju vojsku ukoliko ne bude bilo zaljubljenih i vjenčanih jer će u protivnom misli vojnika biti orijentirane upravo na njihove bolje polovice kod kuće zbog čega će biti ranjiviji i slabije koncentrirani. Valentin je ipak bio mekšeg srca i potajno vjenčao zaljubljene parove. Car ga je dao ubiti 14. veljače, a nedugo nakon toga, narod ga proglašava svetim. Valentinovo, dakle, ima i svoju povijesnu stranu priče. Tako da nije ovaj blagdan krenuo ni iz čega. Komercijalizacija Valentinova je samo pratnja globalizacije koja nas okružuje. Srca, ruže, bombonjere postali su neizbježni dio poklona partneri(ca)ma. Nije inovativno, ali bolje nego ništa. Osobno sam uvijek navijala za kreativne poklone za koje se ne moraju trošiti stotine kuna. Ja, eto, nisam jedna od kreativaca pa možda baš zato više cijenim rukom izrađene poklone od onih kupljenih. Malo truda i volje i to je to!

Priča o Valentinovu sjetila me na osnovnu školu. Davno je to bilo… Svake se godine na stolu dvoje dežurnih učenika nalazila poveća kartonska kutija oblijepljena srcima, ljubavnim porukama i poljupcima. U nju bi se cijeli dan, baš 14. veljače, ubacivala ljubavna pisma, anonimna ili ona hrabrija, s potpisima. Na kraju dana, kutija bi se otvorila, a pisma bi se dijelila po razredima. Moram se pohvaliti da nijedna podjela nije prošla bez pisma za mene. Uglavnom sam znala od koga je, ali za jedno ni dan danas nisam saznala pošiljatelja. Ne sjećam se točno što je pisalo i ne znam gdje je pismo završilo zbog čega mi je danas iznimno žao. Znam samo da sam bila iznenađena i nisam tu tajnu podijelila s prijateljicama jer sam znala da slijedi nekoliko dana zezanja na moj račun. Prešutila sam tu malu slatku tajnu, zato vi koji sada čitate ovo, imate premijeru nakon petnaestak godina.

Na kraju par riječi mudrosti proizašlih iz osobnog iskustva… Ljubav je nešto što treba dijeliti kad god i koliko god se može. Ljubavi nikad ne može biti previše, zato osmijeh na lice, ljubav u srce i uživajte u danu zaljubljenih!

Sanja Lakić

Komentari