U zadnje vrijeme sve se češće pitam kako je moguće da je određena arhitektonska baština našeg kraja toliko zaboravljena i zapuštena kad je ona odraz neprocjenjive vrijednosti kreativnog izričaja ljudi koji su ove prostore, ispisujući stranice povijesti, učinili upravo ovakvima kakvima su danas.
Iako dvorcu Nova Kraljevica trenutno uređuju okoliš, u dvorištu i hodnicima na katu naišla sam na potpuno drugačiju priču. Kamen na podu sklizak je od prašine koja se slijeva niz zidove, a pogled na strop na katu pruža optičku varku u kojoj raspadajuća žbuka izgleda poput freski. Konobar restorana u dvorcu me gledao sa čuđenjem zašto se penjem na kat i zašto s fotoaparatom visim preko ruba nestabilnog balkona. U centru Kraljevice, iako će vas do Starog grada Zrinski dovesti oznake, ako želite ući unutra, dosta ćete se namučiti dok shvatite da to možete učiniti tako da prođete kroz vrata iza kojih se nazire samo mrak. U ruševinama Starog grada, od prolaznika sresti možete jedino časnu sestru koja će vas pozdraviti s „Bok, dušo“.
A tako bi moglo biti drugačije… jer promjena koja dovodi do napretka uvijek je vrlo jednostavna. Ponekad, samo jedna fotografija, jedna riječ, neverbalni znak može potaknuti lavinu pozitivne energije. Jer unatoč trenutnom stanju, ljepota i značaj ovih građevina su neopisivi. Sjene arkada i kapitela na podu u dvorcu, zvuk drvenih vrata Starog grada koja vjetar udara u zidove, tragovi prošlosti u svakom kutku. Jednom je nekome sve ovo puno značilo, kao što i danas, na neki drugi način znači njihovim stanovnicima, koji će vas s veseljem tiho pozdraviti. Na nama je da u tome uživamo, ali i da baštinu čuvamo, barem iskazujući poštovanje prenošenjem glasa o neopisivoj ljepoti.
Piše: Nina Pereza
Fotografije: Nina Pereza
Komentari