Postoje mirisi koji te zaustave ne zato što moraš stati, već zato što osjetiš da moraš ostati, odnosno da moraju ostati u tvom sjećanju. Za mene je to miris jedne posebne ruže, koja je rasla kraj starog kamenog zida u vrtu. Njezin miris nije tiha pjesma, nego glasna scena; ona te zove, osvaja i ne pušta.
Možda sam zato i završila u kazalištu. Volim sve što ima svoj početak, vrhunac i kraj; što se odvija pred očima, ali ostaje pod kožom. A ova ruža – ona igra glavnu ulogu svakog proljeća. Njezine latice su poput kostima: teške, u boji starog ružičastog baršuna. Miris joj je prodoran, gotovo dramski – ruža koja se ne skriva nego govori.
Posadila ju je moja nona Emilija. Bila je žena koja nije šutjela – dapače, znala je govoriti glasno i smijati se svom snagom dok je kuhala i pjevala stare talijanske šansone. Uvijek je nešto sjeckala, miješala, zapovijedala iz kuhinje, ali na način koji te grijao, osvajao, nikad gušio. Kuhinja je bila njezin tron, a nas, unuke, vodila je poput režiserke – svatko je imao zadatak, ali i osjećaj da je važan.
Kad bi ruža procvjetala, znalo se da će uskoro „bit slatkog“. Taj miris ispunjavao bi hodnike, posteljinu, pa i nas same. Bio je to znak da dolazi nešto nježno, ali snažno – poput uspomene koja zna točno kada se treba vratiti.
Ta ruža (Rosa damascena) danas je više grm nego biljka. Ne štitimo je od zime, ne režemo je s posebnom pažnjom, a ipak – svakog proljeća otvara se kao kazališna zavjesa: teške latice tople ružičaste boje s daškom starinskog tona i miris koji se ne zaboravlja.
Na početku sam je gledala očima i predstavljala mi je pravu ljepotu. Sad, s vremenom, sve više cijenim što kao biljka može pružiti, znam za njezinu snagu i ljekovitost. I u tome me ova ruža nikada nije razočarala.
Ljekovitost ruže
Latice ove starinske mirisne ruže sadrže eterična ulja, flavonoide, tanine i fenolne kiseline – spojeve koji djeluju protuupalno, antibakterijski i blago sedativno. Tradicionalno se koristila za smirivanje napetosti, kod nesanice, tuge, uznemirenosti srca, a čaj od suhih latica olakšava i probavne tegobe, osobito kod osjetljivih i nervoznih želuca.
Slična svojstva nalazimo i kod drugih vrsta ruža, koje su također dugo korištene u narodnoj medicini. Različite sorte donose svoje bogatstvo – od umirujućih pripravaka do osvježavajućih tonika. Sve ruže, bilo da se radi o damasceni, starinskim vrtlaricama ili divljim vrstama, skrivaju u sebi prirodne sastojke koji pomažu u njezi kože, ublažavanju upala i podizanju raspoloženja.
Važno je naglasiti da koristimo isključivo ruže koje nisu prskane pesticidima i koje su zdrave, jer samo takve pružaju pravu čistoću i snagu ljekovitih sastojaka.
U obliku ružine vodice ili macerata u ulju, latice njeguju kožu i to pogotovo onu osjetljivu, suhu i sklonu crvenilu. Smiruje upale, hladi, pomaže kod blagih opeklina i iritacija. U starim ljekarničkim recepturama, ruža je često bila sastojak sirupa za djecu, nježan, ali učinkovit. I da, taj miris ima terapeutski učinak, danas bismo rekli aromaterapijski, ali naše none su to jednostavno zvale duševnim lijekom.
I zato kad je ruža u cvatu, nije mi svejedno. Ne želim je samo gledati, želim je sačuvati, pojesti, udahnuti, unijeti u tijelo, u priču, u pamćenje.
Ovaj recept za slatko od ruže čuvam od svoje none. Jednostavan je, iskren i pun topline, baš kao i sve što dolazi iz njezina vrta. Neka i vama donese miris i okus koji su se prenosili generacijama.
Slatko od ruže – recept none Emilije
Latice berem ujutro, kad su pune sunca i rose, ali još nježne. Nona je govorila: „No, no quando xe massa caldo, perché alora i profumi i va piano, no con allegria. (Ne, ne kad je prevruće, jer tada mirisi idu polako, ne veselo.)“
Nježno ih očistim i protrljam s malo šećera da se otvori njihov miris, pa ih pustim da malo odstoje.
U loncu zakuham vodu i šećer, dodam limun da sve ostane svijetlo i živo, a onda spustim latice, koje odmah mijenjaju boju, pretvaraju se u male kristale u sirupu. Sve kuham lagano, s pažnjom, kako bi ostao onaj pravi miris – miris vrta, djetinjstva i ženskih ruku koje kuhaju iz ljubavi.
Kad je sve gotovo, slatko ulijem u teglice i zatvorim, a kuća još dugo miriše. Moje cure, Elena i Emily, već čekaju kraj štednjaka, a kad kušaju prvu žličicu oči im zasvijetle. „Je li to od one ruže koja miriše kao vila?“ pitaju. I ja im samo kimnem. One znaju.
Jer neke se stvari ne uče. One se nasljeđuju – kroz miris, okus i priču.
Komentari