Leonorin biljni kutak: Ruža moje none

108
leonora surian popov
Ako postoji cvijet koji bi se vezao uz poznatu glumicu HNK Ivana pl. Zajca, Leonoru Surian Popov, onda bi to bila ruža. Ružičasta, intenzivne boje i mirisa, pomalo strinjska, a svakog proljeća nova i svježa poput rose. 
Leonora ovog puta piše upravo o jednoj takvoj ruži, njenoj ljepoti, ali i ljekovitim svojstvima. 

Postoje mirisi koji te zaustave ne zato što moraš stati, već zato što osjetiš da moraš ostati, odnosno da moraju ostati u tvom sjećanju. Za mene je to miris jedne posebne ruže, koja je rasla kraj starog kamenog zida u vrtu. Njezin miris nije tiha pjesma, nego glasna scena; ona te zove, osvaja i ne pušta.

Možda sam zato i završila u kazalištu. Volim sve što ima svoj početak, vrhunac i kraj; što se odvija pred očima, ali ostaje pod kožom. A ova ruža – ona igra glavnu ulogu svakog proljeća. Njezine latice su poput kostima: teške, u boji starog ružičastog baršuna. Miris joj je prodoran, gotovo dramski – ruža koja se ne skriva nego govori.

ruža

Posadila ju je moja nona Emilija. Bila je žena koja nije šutjela – dapače, znala je govoriti glasno i smijati se svom snagom dok je kuhala i pjevala stare talijanske šansone. Uvijek je nešto sjeckala, miješala, zapovijedala iz kuhinje, ali na način koji te grijao, osvajao, nikad gušio. Kuhinja je bila njezin tron, a nas, unuke, vodila je poput režiserke – svatko je imao zadatak, ali i osjećaj da je važan.

Kad bi ruža procvjetala, znalo se da će uskoro „bit slatkog“. Taj miris ispunjavao bi hodnike, posteljinu, pa i nas same. Bio je to znak da dolazi nešto nježno, ali snažno – poput uspomene koja zna točno kada se treba vratiti.

Ta ruža (Rosa damascena) danas je više grm nego biljka. Ne štitimo je od zime, ne režemo je s posebnom pažnjom, a ipak – svakog proljeća otvara se kao kazališna zavjesa: teške latice tople ružičaste boje s daškom starinskog tona i miris koji se ne zaboravlja.

Na početku sam je gledala očima i predstavljala mi je pravu ljepotu. Sad, s vremenom, sve više cijenim što kao biljka može pružiti, znam za njezinu snagu i ljekovitost. I u tome me ova ruža nikada nije razočarala.

ruža

 Ljekovitost ruže

Latice ove starinske mirisne ruže sadrže eterična ulja, flavonoide, tanine i fenolne kiseline – spojeve koji djeluju protuupalno, antibakterijski i blago sedativno. Tradicionalno se koristila za smirivanje napetosti, kod nesanice, tuge, uznemirenosti srca, a čaj od suhih latica olakšava i probavne tegobe, osobito kod osjetljivih i nervoznih želuca.

Slična svojstva nalazimo i kod drugih vrsta ruža, koje su također dugo korištene u narodnoj medicini. Različite sorte donose svoje bogatstvo – od umirujućih pripravaka do osvježavajućih tonika. Sve ruže, bilo da se radi o damasceni, starinskim vrtlaricama ili divljim vrstama, skrivaju u sebi prirodne sastojke koji pomažu u njezi kože, ublažavanju upala i podizanju raspoloženja.

Važno je naglasiti da koristimo isključivo ruže koje nisu prskane pesticidima i koje su zdrave, jer samo takve pružaju pravu čistoću i snagu ljekovitih sastojaka.

ruža

U obliku ružine vodice ili macerata u ulju, latice njeguju kožu i to pogotovo onu osjetljivu, suhu i sklonu crvenilu. Smiruje upale, hladi, pomaže kod blagih opeklina i iritacija. U starim ljekarničkim recepturama, ruža je često bila sastojak sirupa za djecu, nježan, ali učinkovit. I da, taj miris ima terapeutski učinak, danas bismo rekli aromaterapijski, ali naše none su to jednostavno zvale duševnim lijekom.

I zato kad je ruža u cvatu, nije mi svejedno. Ne želim je samo gledati, želim je sačuvati, pojesti, udahnuti, unijeti u tijelo, u priču, u pamćenje.

Ovaj recept za slatko od ruže čuvam od svoje none. Jednostavan je, iskren i pun topline, baš kao i sve što dolazi iz njezina vrta. Neka i vama donese miris i okus koji su se prenosili generacijama.

ruža

Slatko od ruže – recept none Emilije

Latice berem ujutro, kad su pune sunca i rose, ali još nježne. Nona je govorila: „No, no quando xe massa caldo, perché alora i profumi i va piano, no con allegria. (Ne, ne kad je prevruće, jer tada mirisi idu polako, ne veselo.)“ 

Nježno ih očistim i protrljam s malo šećera da se otvori njihov miris, pa ih pustim da malo odstoje.

U loncu zakuham vodu i šećer, dodam limun da sve ostane svijetlo i živo, a onda spustim latice, koje odmah mijenjaju boju, pretvaraju se u male kristale u sirupu. Sve kuham lagano, s pažnjom, kako bi ostao onaj pravi miris – miris vrta, djetinjstva i ženskih ruku koje kuhaju iz ljubavi.

Kad je sve gotovo, slatko ulijem u teglice i zatvorim, a kuća još dugo miriše. Moje cure, Elena i Emily, već čekaju kraj štednjaka, a kad kušaju prvu žličicu oči im zasvijetle. „Je li to od one ruže koja miriše kao vila?“ pitaju. I ja im samo kimnem. One znaju.

Jer neke se stvari ne uče. One se nasljeđuju – kroz miris, okus i priču.

ruža

Tekst i foto: Leonora Surian Popov

Komentari