Izvedbom posljednje dvije festivalske predstave „Bacač kocke“ i „Drama o Mirjani i ovima oko nje“ te dodjelom nagrada, u nedjelju, 8. svibnja završilo je 18. izdanje ovog dugovječnog i jedinog riječkog kazališnog festivala.
Žiri kojeg su činili glumica Zoja Odak, glumac Voja Brajović i teatrolog Darko Gašparović, odlučili su o sljedećim nagradama: najboljom predstavom u cjelini proglašena je predstava „Kiklop“, Scene Gorica iz Velike Gorice u režiji Ivice Buljana. Ista predstava osvojila je nagradu za najbolju dramaturgiju. Zanimljiva je činjenica da je publika ovu predstavu ocijenila najnižom ocjenom 3,6, dok je najboljom predstavom, ocijenivši ju najvišom ocjenom 4,91 publika nagradila predstavu „Odissey“, londonskog Theatre ad Infinitum čiju režiju potpisuje Nir Paldi a izvodi ju mladi, talentirani glumac George Mann koji je impresivno dočarao epsku priču o Odisejevim avanturama vješto interpretiravši desetak likova oslanjajući se isključivo na svoje tijelo i svu silu talenata koje je dočaravao zanimljivim zvukovima, glasom i pokretima.
Nagrada za najbolju režiju pripala je Viktoru Bodi, za predstavu „Bacač kocke“ budimpeštanskog nezavisnog kazališta „Sputnik Shiping Company“, koja je također osvojila nagradu za najbolju dramaturgiju.
Glumačke nagrade redom su osvojili: za najbolju žensku ulogu Mirjana Karanović za interpretaciju lika Mirjane u predstavi „Drama o Mirjani i ovima oko nje“ Jugoslavenskog dramskog pozorišta te za najbolju mušku ulogu Nikola Ristanovski za ulogu Leonea u predstavi „Gospoda Glembajevi“, beogradskog Ateljea 212. Nagradu za najbolju mladu glumicu osvojile su Jelena Petrović (Drama o Mirjani i svima oko nje) i Jelena Lopatić (Život lude) unatoč činjenici da glumicama po godinama ne spada u kategoriju nagrade za mladu glumicu.
Najbolje epizodne uloge, po mišljenju žirija zaslužili su Svetozar Cvetković (Gospoda Glembajevi) te čak dvije glumice Edita Karađole (Život lude) i Branka Petrović (Drama o Mirjani i ovima oko nje).
Nagradu Mediteran, tročlani novinarski žiri Novog lista dodijelio je riječkim glumcima Damiru Orliću i Draženu Mikuliću za ostvarene uloge u predstavi „Život lude“ u koprodukciji HNK Ivana pl. Zajca i HKD teatra.
I ove godine, jedini riječki kazališni festival pratio je vrlo dobar odaziv publike što potvrđuju rasprodane karte za sve predstave u vrlo kratkom roku. No, rijetke i mlake rasprave o predstavama za okruglim stolom, kao i dramatične i vrlo različite reakcije publike i žirija na pojedine predstave, ostavljaju dojam kako festival i dalje ima poteškoća oko definiranja karaktera kao i ciljane publike s čime festivali u zemlji i regiji inače nemaju problema. Je li to rezultat organizacijskih propusta koji rezultiraju redovitim kašnjenjem predstava redovito i do 15 minuta, upitne politike po pitanju izbora festivalskih predstava koje u manjoj mjeri opravdavaju dimenziju međunarodnog iz naziva festivala, očekivanom odabiru nagrada, ustaljenoj postavi članova žirija i suhoparnih voditelja okruglih stolova ili do nečeg petog, vrijeme će pokazati.
Unatoč ovogodišnjem drastičnom smanjenju broja međunarodnih predstava kojeg je nadomjestio poveći broj onih kazališta bivše nam države, organizatori su nastavili dobru praksu dovođenja domaćih kontroverznih kazališnih ostvarenja. Ove godine najviše polemika izazvali su „Kiklop“ Ivice Buljana nastao pod okriljem Scene Gorica za vrijeme naglog, upitnog i vjerojatno politički motiviranog prekida mandata uspješne ravnateljice Senke Bulić, kao i „Generacija ’91-’95 – Ili sat hrvatske povijesti“ zagrebačkog ZKM-a u režiji Boruta Šeparovića koju junački, vrlo zrelo i uvjerljivo nose na svojim leđima 12 mladih glumaca Učilišta ZKM-a rođenih u periodu od ’91-’95, koji su posebno pohvaljeni od strane žirija za posvećenost temi i predanom pristupu radu na predstavi. Odabirom nerijetko cenzuriranih i zabranjivanih predstava organizatori su ponovo pokazali dozu hrabrosti, neovisnosti i autentičnosti pri selekciji i formiranju festivalskog programa što podpiruje činjenica da je Festival u potpunosti financiran od strane gradske vlasti koja nikada nije intervenirala na odabir programa potvrđujući njegovu autonomnost. Možda u tom statusu leži skriveni adut i putokaz festivalu koji ima sve uvjete da nakon punoljetnosti krene nekim novim smjerom. Usprkos tome što prikazane predstave progovaraju o našoj suludoj no ipak realnoj svakodnevici, apsurdu rata i njegovim posljedicama na moderno društvo i mlade poslijeratne naraštaje (Generacija ’91-’95), licemjerstvu društva i crkve, moralne i seksualne izopačenosti (Don Juan), ipak ostaju poprilično mlako primljene od strane publike, a to nam daje do znanja da ona još uvijek, ni nakon 18 godina ovog festivala nije odrasla i sazrijela zajedno s njim. Zbog svega navedenog, nameće se zaključak da je riječkoj kazališnoj publici, ovakav ili bilo kakav kazališni festival ovog tipa itekako potreban.
Diana Batinić
Komentari