Kako putovati Afrikom? Lako!

304
Afrika

Rwanda je stvarno posebna u afričkim dimenzijama – zemljopisno potpuno izolirana, u Burundi je jedina zemlja koja je postojala u tim granicama i u pretkolonijalno doba kao neovisno kraljevstvo. Bitne razlike sa zemljama poput Tanzanije, Kenije i Ugande se odmah primijete, iako sama Ruanda graniči s njima.
Čim sam sletio na aerodrom u Kigaliju aviončićem od svega osam mjesta i izašao na vrući asfalt piste, prvo sam se zapanjio samim pogledom na karakteristične brežuljke Ruande. Ova je frankofonska zemlja poznatija i kao pays des mille collines ili zemlja tisuću brežuljaka, ali ima ih puno, puno više. Brežuljci su sveprisutni u cijeloj zemlji i naprosto su predivni, a to bi vam najlakše mogao predočiti uspoređujući Ruandu sa središnjom Istrom. Crvena plodna zemlja, strma obrađena polja, i brežuljci i doline u nedogled.
U prvom trenutku šok. Ceste su u Kigaliju sve asfaltirane, i ne samo u glavnome gradu, nego i u cijeloj zemlji! Predivne široke asfaltirane ceste bez rupa kao potpuna suprotnost na moja prijašnja afrička iskustva. Organiziran javni prijevoz, shopping centri, fini restorani i na tisuće malih mototaksija, a prije vožnje dobijete kacigu (neprepoznatljiva razina sigurnosti za Afriku) i sjednete na motor iza motorista koji vas vozi na željeno odredište.
Prešao sam Ruandu od Butarea na jugu preko centralnih Gitarame i Kigalija pa sve do istočne granice s Tanzanijom. Ožiljci genocida iz 1994. su još prisutni, ali izgleda da je Ruanda uspjela od potpunog raspada u roku od 15 godina prestići sve svoje susjede što se tiče razvoja i infrastrukture. Razmišljajući o razlozima, ali i puštajući za sobom tu kafkijansku preobrazbu na nivou jedne cijele države krenuo sam autobusom u 5 izjutra prema Tanzaniji otprilike planirajući put u 750 kilometara udaljenu Arushu za koji sam jedino znao da ne bi smio biti duži od dva dana. Naravno, tih 750 kilometara zračne linije se vjerojatno pretvorilo u oko 1500 kilometara vijuganja afričkim divljinama, selima i gradovima.
Rusumo Falls granica je Ruande i Tanzanije, ali ne samo politička nego i preočito zemljopisna, a prijelaz je iznenadan. U trenutku sam napustio divne ruandanske brežuljke pokrivene plantažama banana i prešao u tanzanijski bushi ono najplavije nebo s onim najbjelijim oblacima na svijetu.
Nakon mnogobrojnih imigracijskih formulara i male svađe s tanzanijskim policajcima oko vize bio sam na autobusu za Geitu, gradu poznatom po najvećem rudniku zlata u Africi izvan Južnoafričke Republike. Ali htio sam malo bolje upoznati zapadnu Tanzaniju i sišao sam nakon svega pola sata vožnje u Benacu, selo poznato po kampu za izbjeglice iz Ruande koji je te kobne 1994. brojalo preko 350.000 izbjeglica. Sad je ostalo nekoliko kućica. Tamo me čekao makadam i daladala (čitaj kombi za petnaestak ljudi u koji stane do trideset ljudi i možda tona dodatne robe) za grad Karagwe. Ta daladala vozi jednom dnevno i kreće kada se napuni što je značilo da sam čekao puna tri sata u razgovoru s lokalcima koji se uglavnom vodio oko Šukera i Eduarda pošto su mnogi bili navijači Arsenala. Nesumnjivo najneudobnije putovanje mog života što se tiče komfora, ali i sigurnosti kada sam doznao da nam je čovjek koji putuje s nama i drži kalašnjikov zapravo oružana pratnja jer sljedeća dva sata prolazimo kroz pobunjenički teritorij gdje već petnaest godina s više-manje uspjeha operiraju izbjeglice i bivši vojnici iz Ruande, Burundija i Konga. Moram priznati da mi nije bilo svejedno kada su moji suputnici znali iz političkih rasprava prijeći u potpunu tišini ako bi vidjeli kako se diže prašina negdje u daljini. Uz to ne moram ni spominjati da smo putem morali mijenjati gumu, imali problema s osovinom, kočnicama i slično.
Tako se put do Karagwea otegnuo od dva, tri sata do šest sati, otkud sam panično tražio sljedeću daladalu za Bukobu do koje je navodno bilo još dva sata, a ja sam morao stići do devet navečer u luku odakle je kretao brod za Mwanzu. Do toga je ostalo jedva četiri sata. Bukoba je zanimljiv grad na obali Viktorijinog jezera i nalazi se na samoj granici s Ugandom, ali nisam ga uspio pomnije upoznati jer sam tamo bio samo sat vremena, a i mrak je već bio pao. Kad sam stigao na brod Victoria, bacio sam torbu u kabinu i s hladnim pivom sjeo na palubu; iscrpljen i pokriven slojevima prašine pokupljenom na putu – ali zadovoljan. Čekalo me cjelonoćno putovanje preko najvećeg afričkog i trećeg svjetskog jezera, ali koju pivu kasnije, samo sam pao u krevet. Probudila me brodska sirena sljedećeg jutra pri dolasku u drugi najveći grad Tanzanije – Mwanzu i predivan ranojutarnji pogled s jezera na njegove specifične obalne stijene.
Kava u mom omiljenom hotelu Tilapia i put aerodroma, let malim avionom za Arushu je ispao jedino rješenje jer autobusi putuju kroz Nacionalni park Serengeti, a kao stranac bi morao platiti 50 dolara samo prolaz. Postojala je i varijanta preko Ugande i Kenije, ali to bi trajalo još dodatna dva dana.Vrhunsko putovanje kroz jedan mali dio Afrike bilo je nezaboravno iskustvo i svakako bih ga ponovio. Toliki dojmovi ne stanu u ovu količinu redaka, ali iskreno ne bih ih ni želio pokvariti nekima od vas koji će možda doživjeti slična putovanja, ako i kad se odvaže posjetiti pravu Afriku. Silni ljudi, doživljaji i scenski prikazi su nešto što vam nitko ne može oduzeti i jedinstveni su svakim putovanjem. Dobrodošli u Afriku!!!

Nikola Pavešić

Komentari