U znanstveno fantastičnom filmu Minority Report s Tomom Cruiseom iz 2002. gotovo na svakom koraku svugdje postavljene kamere skeniraju oči prolaznika, točnije rožnice, prate njihovo kretanje i navike, te prikazuju ciljane, personalizirane informacije i reklame na velikim ekranima koji se nalaze posvuda, vidljive svakoj osobi zasebno. Tako svako vidi samo ono što oni koji kontroliraju sustav žele da vidi, a ne vidi što drugi vide. Cilj je kontrola uma slanjem baš onih informacija, baš onih slika koje sugestivno djeluju na točno određenu osobu ili skupnu ljudi te formiranje njihovih stavova, potreba i želja u skladu s ciljevima pojedinih interesnih skupina koje kontroliraju sustav. Ili ga mogu kupiti.
Nisu predvidjeli društvene mreže kao i da ćemo kameru koja nam skenira rožnicu sami stalno nositi sa sobom i dobrovoljno slati sve podatke o sebi.
U prošlosti su totalitarni sistemi „krali“ djecu roditeljima još u predškolskoj dobi, pa kroz školski sustav i razne paradržavne organizacije tipa pioniri (s ogromnom razlikom u jugoslavenskih pionira, gdje je na kraju to postalo sprdnja i sovjetskih, kineskih ili sjevernokorejskih orwellovskih pionirskih organizacija), hitlerjugend i sličnih, pokušavale stvoriti novog čovjeka, odanog sistemu i vođi, spremnom prijaviti vlastite roditelje, rodbinu, susjede, u onoj dječjoj naivnosti da pri tome rade nešto dobro. Djeci je to bilo relativno lako usaditi jer još nemaju do kraja razvijen osjećaj za razliku između dobroga i zla, sposobnost kritičnog razmišljanje, a i životno iskustvo. Tko god želi stvoriti male fanatike, samo treba selektirati pristup informacijama i što ranije usaditi željeni sustav vrijednosti, nagrađivati najposlušnije i strogo kažnjavati buntovnike. I njihove obitelji.
Uvijek postoji jaz između mladih i starijih, najočitiji u izboru glazbe i odjeće. Tako smo nedavno bili svjedoci nastupa Aleksandre Prijović u prepunoj zagrebačkoj Areni. Kad je vijest o njenim višestruko rasprodanim koncertima objavljena, mislim da je njeno ime bilo tih dana najtraženije na Gooogleu u Hrvatskoj. Svi nešto stariji tražili su informaciju tko je uopće ona, koje pjesme pjeva, kojem glazbenom žanru pripada. I svi su ostali iznenađeni iz dva razloga, prvo da može postojati netko tako popularan, prije svega među mlađom publikom, a da stariji za njega, odnosno nju, uopće ne znaju, i kao drugo iznenadio ih je glazbeni ukus njihove djece. Kao da im je netko ukrao djecu i preodgojio je. To samo pokazuje na komunikacijski jaz između generacija, starije odrasle uz vijesti na televiziji i tiskanim medijima, te mlađe do kojih ciljane informacije dolaze preko društvenih mreža, kanala i portala. I influencera. Novinara koji postavljaju pitanja i koji pišu analitičkih članaka je sve manje, još ih nešto ima na pojedinim portalima, a same vijesti postaju roba poput brze mode, kratkotrajna zabava za nabijanje klikova koji portalima donose zaradu. Pokazalo se i da imamo krivu percepcija vlastite djece kao kulturnije ili barem istančanijeg glazbenog ukusa od naših istočnih susjeda. Zanimljivo je i to da kad smo kod naših istočnih susjeda, u Srbiji, a pogotovo u Beogradu jako popularna hrvatska pop i rock glazba, dok su u Hrvatskoj, posebno kod mladih, sve popularnije srbijanske cajke. Kao da smo zamijenili mjesta, zar ne. Propadanje naše kulture vidljivo je i po propadanju naših gradova kao centara urbane kulture, dovoljno je petkom ili subotom navečer proći centrom Rijeke i čuti, a bogme i vidjeti, da Rijeka već dugo više nije grad rocka. Ni popa. A da su Let 3 relikt iz nekih drugih vremena.
Pitate li se gdje ste pogriješili u odgoju djece, vi koji ste odrasli uz Denis & Denis, Film, Parni Valjak, Prljavo kazalište, Idole i Bajagu? Strka suvremenog život ne ostavlja nam dovoljno slobodnog vremena za obitelj, školski programi i organizacija nastave su potpuno zastarjeli, a napredak u tehnologiji ne donosi uvijek i napredak društva. Tehnologija nas je prestigla i danas našu djecu više odgajaju društvene mreže, ciljani oglasi i razni influenceri nego mi, roditelji. Društvene mreže i brze vijesti, su s njima od kada se probude dok ne zaspu. A toga i su itekako svjesni marketinški odjeli raznih tvrtki, promotori i manageri raznih glazbenih zvijezda, ali i ona zaista zla ekipa, od raznih kriminalaca, wanna be diktatora do pravih diktatora i njihovih službi.
Kako ciljaju našu djecu? Isto kao i nas, samo prilagođeno njihovim godinama, ciljanim dezinformiranjem. I kao što nas ciljano otuđuju od naših vlastitih država tako našu djecu otuđuju od nas. I lako za cajke i brzu modu, igrice i novi mobitel, to je sve prolazno, i sve je to business as usual, ali ako ukradu umove naše djece, to ostavlja trajne posljedice, uništava obitelji, cijelo društvo i našu civilizaciju zasnovanu na liberalnoj demokraciji, najboljim, ili ako želite najmanje lošim političkim sustavom za koji ljudska vrsta zna. Pokušavaju im postaviti krive uzore, od njih napraviti fanatične sljedbenike autoritarnih populista, ego manijaka opčinjenih vlastitom veličinom, spremnih služiti stranim diktaturama u zamjenu za malo vlasti. Svi koji se bave ekstremizmom, lijevim, desnim, vjerskim, svejedno, znaju koliko je teško izboriti se da indoktriniranu osobu dobijete natrag, među normalne ljude, vratiti je obitelji i društvu. Pogotovo jer kao što se alkoholičar ne želi suočiti s istinom da je alkoholičar, indoktrinirani ljudi radije ostaju živjeti u laži nego da se suoče s istinom da su prevareni. U remek dijelu Aleksandra Solženjicina, Jedan dan Ivana Denisovića, postoji lik uvjerenog komuniste i oficira Crvene armije koji nevin završi u Staljinovom gulagu, ali radije sam sebe laže da je u pitanju samo greška, da njegovo zatvaranje ima neki viši politički cilj i svrhu, mada njemu nepoznatu, i samim time je opravdano. Radije je spreman umrijeti nego suočiti se s istinom da je sam sustav pogrešan, potpuno nehuman i zločinački, a gotovo cijeli njegov život, karijera i uvjerenja jedna velika nametnuta laž.
Kada se Donald Trump prvi puta kandidirao za predsjednika Sjedinjenih Američkih Država, protiv Hillary Clinton njegov tabor koristio je usluge britanske tvrtke Cambridge Analytica, koja je stvorila ogromnu bazu psiholoških profila pojedinaca iz cijeloga svijeta na osnovu njihovih digitalnih otisaka (npr. lajkova, objava i komentara na Facebooku, Tweeteru (danas Muskov X), TikToku, pretraga u Google Search, podataka o kreditnim karticama odnosno o navikama i prihodima, lokacijama…) kako bi se utjecalo na njihove stavove, emocije ili ponašanja putem psihološki pripremljenih intervencija i to u velikoj količini. Često su ti psihološki profili sadržavali više informacija o pojedinoj osobi nego što je ta ista osoba znala sama o sebi, a pokrivale su gotovo cijelu populaciju SAD i Velike Britanije.
Trumpova kampanja je odavno shvatila, da je plasirati informacije moćno oružje, ali da je plasirati dezinformacije super moćno. Izgleda da im je već tada imponirala Putinova dezinformacijska propaganda mašinerija s ogromnim propagandno dezinformacijskim iskustvom iz doba komunizma, sada prilagođena novim vremenima. Ono što ih je mučilo je kako doprijeti do pravog kupca odnosno glasača, jer ne može se baš svaka dezinformacija objaviti javno, pred svima, jer ako je preočita onda postaje predmet ismijavanja i vraća se kao bumerang tvorcu.
Najbolji primjer takve dezinformacije je da su Clintoni (naravno, i Obame) povezani s pedofilskim lancem koji se organizira preko picerije Comet. Trebalo je ciljati prave ljude koji mogu povjerovati u takvu teoriju zavjere ili barem posijati sumnju. S druge strane po svaku cijenu trebalo je izbjeći glasače, pogotovo umjerene republikance i nezavisne glasače, kojima su takva očite dezinformacije neprihvatljive i izazvale bi kontraefekt. Ne trebamo ići daleko, i u Hrvatskoj imamo plodno tlo za dezinformacije, puno je ljudi spremno povjerovati u svašta, pogotovo ako se poklapa s njihovim ideološkim uvjerenjima, a odnosi se na političkog protivnika. Često su svjesni da je to dezinformacija, ali kako im se dobro uklapa u ideološku agendu, svjesno je prihvaćaju. Postoji i drugi problem jer pravi majstori dezinformacija plasiraju i istine koje naoko izgledaju kao dezinformacije, sa ciljem da normalnom građaninu postane teško se snaći u tome što je dezinformacija, što nije i što je uopće istina. Naši susjedi i njihovi wanna be diktatori Orban i Vučić ogledni su primjeri uspješnog manipuliranja poluistinama i stalnog plasiranje dezinformacija radi dugogodišnjeg ostanka na vlasti, ali na kraju upadaju u vlastitu zamku jer su otišli tako daleko da ne mogu otići s vlasti a da kazneno ne odgovaraju za sve dezinformacije i korupciju za koju su osobno odgovorni. I da budemo iskreni, manipulacija dezinformacijama nije specijalnost samo krajnje desnice, pravi majstori manipulacije strahom, poluistinama, lažima i očitim lažima je krajnja ljevica, pogotovo kada dođe na vlast, a primjeri SSSR-a i Sjeverne Koreje to itekako potvrđuju.
U osnovi sve religije, svi vjernici i ateisti, imaju iste osnovne vrijednosti, ne ubij, ne ukradi, ne laži, pomozi. U idealnom svijetu to bi bilo dovoljno. Ipak strah nam govori ne vjeruj, možda će te pokrasti, možda će te ubiti, možda će te prevariti, možda… Kažu da seks i strah pokreću svijet, bez seksa ne bi bilo života, bez straha ne bi preživjeli. Strah nas štiti od opasnosti, poznatih i onih nepoznatih. Ali strah od nepoznatog često je strah od drugačijeg i kao takav je svršen za manipulaciju. Manipulacija strahom od drugačijeg vodi do mržnje prema drugačijem, a drugačije se proglašava uzrokom svih problema. A mržnja vodi prema tome da ono ne ubij, ne ukradi, ne laži, pomozi, više ne vrijedi.
Društva koja su zasnovana na laži, bez demokracije, bez mogućnosti mirne promjene vlasti, brane se tako da napadaju, da lažu i dezinformiraju, prvo vlastiti narod, a onda i sve druge. Nisu ni demokracije savršene, ali barem postoje neka pravila, i mogućnost da jedni drugačiji zamjene druge drugačije na vlasti i to bez prolijevanja krvi. Demokracije se zasnivaju na pretpostavci da su građani dovoljno zreli da bi sami izaberu vlast, ali slabost im je da kao otvorena društva daju šansu i nedemokratskim sila, unutarnjim i vanjskim, da slobodno djeluju i rade protiv sustava koji im je daje slobodu da rade to što rade.
Da bi urušili naša društva nas starije napadaju propagandom kako je nekad bilo bolje, kako smo postali dekadentno društvo, kako ništa ne valja, plaše nas marginalnim seksualnim manjinama, manipulirajući našim strahovima i našim emocijama i našim sjećanjima. Naravno da nam je bilo bolje, bili smo mladi, a to je ono što nikada više nećemo opet biti. Osim, možda, neki od nas, u srcu. Slobode i mogućnosti izbora koja sada imaju naša djeca mi nikada nismo imali. A savez slobodnih država, u kojoj svi žele živjeti i koje ne ratuju međusobno, Europska unija, sve je veća i sve brojnija.
Razgovarajte se svojom djecom, saslušajte ih, dopustite im da iznesu svoja razmišljanja i svoje stavove, nađite vremena da ih upoznate bolje nego što ih poznaje Cambridge Analytica, upoznajte ih se onim pravim, osnovnim i svima zajedničkim vrijednostima, ne ubij, ne ukradi, ne laži, pomozi. Objasnite im da će im budućnost biti onakva kakvu sama stvore, da sami biraju hoće li oni, a jednoga dana i njihova djeca, živjeti u ljubavi ili u strahu. Recite im da je sreća u ispunjavanju vlastitih snova, a ne u kopiranju tuđih života, pričajte im o vašim vlastitim uzorima, uspjesima i razočarenjima, o vašim sumnjama i vašim strahovima. Naučite ih kritički razmišljati kad već naš obrazovni sustav to ne radi, što je to radna etika i da tolerancija nije slabost. Dopustite im da se popunu na stablo i zaprljaju u blatu, ispričajte im priče o hrabrosti koja nam je pomogla da preživimo i opstanemo, da bez poštovanja različitosti drugih ni drugi ne mogu poštovati nas, da bez spremnosti na žrtvu nema slobode, bez osobnog integriteta nama ni poštenog društva, da se bježati može samo do onda kada se ima gdje bježati, da se problemi ne rješavaju zabijanjem glave u pijesak, da delfine možemo zaštiti samo ako zaradimo novce za financiranje zaštite, a državu i narod ne možemo obraniti ako se razoružamo dok su mogući agresori naoružavaju. Ne dopustite da vam, iza leđa, djecu odgajaju oni kojima su ona samo sredstvo za destrukciju našeg društva i europskih vrijednosti, nesavršenih, ali sigurno višestruko boljih od „vrijednosti“ diktatura koje nas okružuju.
I na kraju, pomognite im da polako otkriju dobru glazbu, za početak odvedite ih na koncert u pulsku Arenu, tamo ne puštaju cajke.
Tekst: Danko Gudelj
Komentari