Kada ideš razgovarati s nekime koga poznaješ iz uvale Stare Novalje, s kim si si dobar jer ste si svoji, mještani, frendovi, onda je to malo teže nego profesionalno. Ili lakše, vidjet ćemo. Za početak, tko je Zvonimir Peranić?
Ja sam Zvonimir Peranić. Mogu reći da sam nedavno pronašao sebe na način da sam integrirao sve svoje ličnosti u jednu. Zvonimir Peranić nije ni fizičar ni umjetnik ni novinar ni kazališni kritičar ni političar ni analitičar ni statističar, matematičar, znanstvenik, radijski voditelj, urednik… Niti po novome influencer, TikToker i ne znam ni sam što sve ne :)! Zapravo, Zvonimir je istodobno sve to i nijedno od toga. Ono što mi je najzanimljivije u posljednje vrijeme, osim kognitivne razine postojanja ove realnosti, jest to što sam uspio energetski percipirati ovu realnost, a time sam uspio percipirati i samog sebe.
Pratiš trendove, tvoj zadnji hit jedna je TikTok kampanja koja je pobudila velik interes javnosti. Tvoja kreativnost, pa i stvaralaštvo neupitni su. TikTok kampanja Opatija.Ti postala je velik viralni hit. Ispričaj nam nešto o tome. TikTok kampanju Opatija.ti možete pogledati OVDJE.
Volim sve što vole mlađe generacije. To je ono što je oduvijek bila odlika u mom životu i radu. Svakih 5 – 6 godina upadnem u novu transformaciju. Isto tako, bio sam pomalo skeptičan prema digitalnoj, informatičkoj stvarnosti. Danas se sve više govori o umjetnoj inteligenciji, o nekom novom valu koji čeka. Mi kao fizičari imamo teoriju o informacijskom, holografskom prostoru i to je dio naše stvarnosti.
Tim više bio je izazov ući u taj svijet prema kojem sam se prethodno ogradio. Znaš ono, realnost i tako neke stvari. Ulazak se dogodio „slučajnoʺ; slijedio sam energetske tokove, autor sam kampanje ispred Rijeke Danas, a Grad Opatija, iako kao javna ustanova ima svoje zadatosti, pogotovo kada je nešto novo u pitanju, bio je dovoljno otvoren da pristupi takvom eksperimentu, i to na platformi TikTok.
U današnjem ubrzanom svijetu sve mora stati u par sekundi. U samo dvije sekunde moraš zadržati pažnju pratitelja, sve moraš isporučiti u sljedećih šest sekundi i onda ih „dotućiʺ u sljedeće dvije sekunde. Sve treba stati u deset sekundi. Cijeli film, cijeli događaj. Kad gledam sva ta videa na platformi TikTok, sva se svode na to gdje će neko pasti, tko će kome što smjestiti… Zanimalo me što je s onom drugom stranom polariteta. Što je s autentičnošću, izvornošću, afirmacijom, što je sa starijim ljudima koji su također na tim platformama. Kao, to je za mlade, imamo cice i guzice, sve neka atletska tijela. Kako me oduvijek me zanimala dramaturgija, pitao sam se kako to sve pretočiti u te kratke digitalne forme, a da unutra ugradimo cijelu povijest Opatije, Austro-Ugarske, cara Franju Josipa, vizure Opatije i glamur? I tako smo došli do ideje o red carpetu. Za fizičare vrijeme ne postoji, pa zašto se onda Fjodor Dostojevski i predstava od dva sata ne bi mogli komprimirati u deset sekundi?
Puno se radilo u pretprodukciji, istraživalo kako to sve implementirati, preklopiti vremena. Kreiran je lik s elementima vojnika iz tog doba, asocijacija na austrougarskog cara Franju Josipa, ali s današnjim elementima kao što su sunčane naočale i sve na „stazi slavnihʺ, na tom crvenom tepihu. Opatija nosi jedan glamur, zato taj crveni tepih uz povezivanje tih ostalih elemenata. Neprocjenjive su te reakcije ljudi dok bacamo crveni tepih pred noge prolaznika, gostiju Opatije i posjetitelja, pa i građana.
I hvatanje tog trenutka i njihove reakcije u kojem im na cesti, u šetnji, pružamo osjećaj što crveni tepih, ali i sama Opatija znače. Nevjerojatne su te reakcije. Ti trenuci, kada oficir u austrougarskoj uniformi uzima osobu pod ruku i vodi je po crvenom tepihu, zatim par koji hoda tim tepihom, sve te njihove reakcije koje su uvijek začudne i originalne. Te trenutke lovimo kamerom, to su naše objave na TikToku. To je ono zbog čega je kampanja postala viralna. Danas taj račun ima preko 150 milijuna pregleda, preko 10 milijuna lajkova, 40 % videa ima više od milijun pregleda, a račun ima preko 220 tisuća pratitelja. Danas taj račun ima preko 240 milijuna pregleda, preko 15 milijuna lajkova, gotovo 50 % videa ima više od milijun pregleda, a račun ima oko 300 tisuća pratitelja.
Zamisli kod koliko njih će TikTok Opatija.Ti potaknuti želju da posjete Opatiju i osjete djelić te atmosfere, pa čak i da zagaze na crveni tepih. To je zapravo jako dobra turistička kampanja.
Tako je, ispala je odlična turistička kampanja. Točno vidimo komentare po tome kako tko prolazi tim crvenim tepihom. Imamo niz komentara, na engleskom, španjolskom, talijanskom, ruskom…
Osvrnula bih se na tvoje stvaralaštvo u Rubikonu i brojna ostvarenja, nagrade i putovanja diljem svijeta. Sve je to bilo utkano u život Rubikona. Odjednom si odustao. Zašto?
Rubikon je trajao 22 godine. Krenuli smo kao studenti i zdušno to radili. Jedna je predstava 11 godina nakon svoje premijere na međunarodnom festivalu dobila nagradu za inovativnost. Rubikon je krenuo tako što sam shvatio da u kazalištu u kojem sam bio neću moći ostvariti svoje zamisli i ideje. Zato sam osnovao svoje kazalište. To su bile čisto kvantne predstave, bez teksta, bez likova, karakterizacije bez ikakve klasične strukture. Kasnije se to zvalo cross over. Tada nisam ni znao točno što se zbiva, ali ta kreacija izlazila je van kroz moje umjetničko stvaranje. Imali smo par tisuća izvedbi, gostovali manje-više posvuda, širom Europe, bili pozivani nekoliko puta u Koreju. Neke predstave išle su i kao znanstveni radovi na najveću svjetsku konferenciju fizike. Uvijek sam ispreplitao sve što radim pa sam u režiji i dramaturgiji koristio načela fizikalnih teorija i obrnuto. Kazalište i dandanas koristim u nastavi fizike, kao i u nekoliko europskih projekata. Rubikon je bila jako zanimljiva priča. U svemu tome odjednom sam shvatio da sam sve više producent, a sve manje umjetnik. Imali smo osam predstava on going. Sve je to trebalo organizirati, pronaći financijska sredstva.
Ispalo je da smo trenutačno u Koreji, pa deset dana u Rimu, onda deset dana u Bratislavi… U svemu tome shvatio sam da se bavim produkcijom, a da mi ostaje sve manje prostora i vremena za umjetnički, stvaralački rad. Moram reći da je u tom trenutku započela i moja transformacija, uz pitanje što moja umjetnost uistinu jest. U zadnjoj predstavi na jednom je slajdu, unutar predstave, pisalo: „Možda je ovo zadnja Rubikonova predstava.ʺ Kako smo cijelo Istarsko kazalište scenografijom pretvorili u grobnu raku, publika je iz loža kao iz niša gledala predstavu.
Je li to bila tužna predstava?
Meni nije, publici jest. Publika je, pogotovo na zadnjoj trilogiji, plakala. Nisu mi mogli reći radi li se o tuzi ili sreći. Naručili smo golema platna iz Münchena, radili smo 3D mapping praznog prostora. To je isto rasplakalo ljude. Bili su uronjeni u zvijezdu, more… Sve to izazvalo je specijalna emotivna stanja. Kada sada gledam na to, vidim da to ima puno veze s onim što danas radim.
Radili smo tri predstave. Jedna predstava trebala je biti u potpuno virtualnom svijetu. Ta nije dovršena jer tada još uvijek nije bilo VR naočala. Jedna se trebala zvati „Nikolaʺ, i bila bi posvećena Tesli i njegovu osobnom životu. Kontaktirali smo i povezali se s New Yorkom i Muzejom Nikole Tesle u Beogradu. To je trebalo ići u koprodukciji. Od tog zadnjeg seta završena je samo predstava „Rat i mirʺ u suradnji sa splitskim teatrom Fractal Falus, a cijelo je djelo bilo svedeno na jednu scenu ubijanja. Znači, sat i pol varijacije ubijanja. Tijekom tih ubijanja, koja su iz realističkih prelazila u nadrealistička, nakon sat i pol shvatili su da dolazi do zabave. To su ta stanja koja su me uvijek zanimala. Kako ih postaviti. To odustajanje od Rubikona, kako ti to zoveš, otvorilo je novi prostor. Tada se dogodila moja politička epizoda.
Politika… Zvonimire, što je tebi to trebalo? Ali opet, ako se nitko neće s dobrim namjerama baviti politikom, tko će se u onom lošijem smislu baviti nama?
Svi mi sudjelujemo u svemu. Nisam ni znao da imam politički potencijal. Krenulo je s prvim izborima s preferencijalnim glasanjem. Radio sam neku predstavu i rekao sam: „Dobro, dat ću svoj pristanak, ali ne zanima me nikakva kampanja!ʺ
Međutim, pokazalo se da sve ono što sam ranije radio kao kritičar ima taj neki politički potencijal. To je isto jedan teatar, jako zanimljiv, s jednom tragičnom dramaturgijom. Ono što mi je u toj priči bilo najzanimljivije je to što kao Rubikon nikad nisam mogao razgovarati s čelnicima vlasti. Čak sam u vrijeme Rubikona dobivao informacije da nikada neću razgovarati s njima, ali politika je stvari posložila tako da sam u gradskom parlamentu morao s njima razgovarati. Bilo je to jako zanimljivo iskustvo.
Ugodno ili neugodno zanimljivo iskustvo?
Opet je to stvar percepcije. Danas znam da je to bilo iscrpljujuće iskustvo. Moj pristup tome kao analitičara pokazao se potpuno drugačijim. Drago mi je da sam tih četiri-pet godina sudjelovao u politici. Shvatio sam mehanizme i modalitete na kojima se bazira politika, koji mi se uopće nisu svidjeli, ali možemo reći da je i to bilo nužno saznanje za ono što sam danas. I zahvalan sam na tom poglavlju života, neovisno o tome jesam li radio u gradskom parlamentu ili u saborskom odjelu za kulturu i obrazovanje. Možeš misliti što bi pisalo da sam u Gradskom vijeću i da imam Rubikon. Kakvi bi to cirkusi zapravo bili. Raznorazna pogodovanja i slično. Bavljenje politikom nakon Rubikona otvorilo mi je novo polje, a političko djelovanje bilo mi je jako zanimljivo. Gledao sam što mogu napraviti na sjednicama Odbora za kulturu koje su ranije bile marginalizirane. Prošli gradonačelnik dvaput je bio na sjednici Odbora. Ne znam koliko je puta bio prije moga mandata. U to se vrijeme dogodio i EPK. Rubikon se svjesno, možda i intuitivno, nije prijavio za sudjelovanje u EPK-u. Iako su pozivali sve kulturnjake u gradu da se prijave, odlučio sam da Rubikon neće participirati u EPK-u. Kasnije se to pokazalo dobrim jer sam mogao biti potpuno kritičan prema tome, a vidjeli smo da nažalost Rijeka uopće nije iskoristila potencijal i odradila EPK zahvaljujući pročelniku i direktorici EPK Rijeka 2020. Zašto? Jer su s tim autističnim samodostatnim pristupom umjetnosti i kulturi, koje su isprepleli deset godina ranije, samima sebi bili dovoljni. Uvijek iste određene organizacije, bez ikakve inovativnosti. Vidjeli smo kako su pojedinci koji nisu bili uključeni u EPK napravili puno više nego cijela ta organizacija. Primjerice, Damir Urban! Imali smo Putokaze koji su isto bili istiskivani. A zašto? Osim toga, negativan utjecaj EPK-a vidi se u današnjoj, polariziranoj Rijeci u kojoj je ne samo kultura već mnogo toga ostaloga ostalo u istrošenim tragovima, izdancima koji su osušeni, pa i u nekoj izolaciji.
Ima li nešto dobro u kulturi danas?
Kultura je danas umjetna. Doduše, sama umjetnost u sebi sadrži riječ „umjetnoʺ i ono što mene danas zanima nije izolirana kultura, umjetnost u institucijama i izdvojenim predstavama, izložbama itd. Zato sam nedavno pokrenuo po nekima svoj najkompleksniji projekt „ART of ARTificialʺ. Naime, i u artificial imaš art. U ovom slučaju pozornica je čitava ova realnost, čitav ovaj svijet i svi koji imaju sa mnom doticaj dio su projekta koji sam počeo graditi. Sve što radim danas, svi ljudi koje susrećem danas, svi ljudi koje sam ikada sreo dio su ART of ARTificial, čija će se dramaturgija tek početi slagati. Tako i „Opatija.Tiʺ. U tom kontekstu više me ne zanima uobičajena kultura, koja je u suštini repetitivna, samoslična i umjetna.
Kako to u praksi prepoznati?
TikTok je dio toga, podcast je dio toga. Sve što radim, svatko koga susretnem u privatnom ili javnom životu dio je toga. Ova je stvarnost realistična, a baza je informacijska. Jednostavno, volim se igrati frekvencijama i svirati simfoniju ove stvarnosti. Pa evo i s tobom.
„Fizička atrakcijaʺ i ono famozno „Pogledaj što je mačka donijela pred vrataʺ. Predivna emisija četvrtkom uvečer koju je godinama vodila predivna Nina Deranja, tvoja i moja prijateljica, a ti bio njezin stalni gost i suradnik. Prisjetimo se toga.
U zrakoplovu iznad Azije, kad smo se vraćali iz Koreje, svi su spavali, osim Nine i mene. Sjedili smo u zrakoplovu, bio je mrak i tada je rođena ideja o toj emisiji. Emisija o popularnoj fizici. Kako ćemo to napraviti? Od fizike svi bježe kao vrag od tamjana. Meni je suvremena fizika jako zanimljiva, kao i filozofija fizike. Nina je gledala gotovo sve Rubikonove predstave. Stvorena je ideja i osmislili smo prvih osam sezona. Na kraju je bilo 13 sezona. Išlo je to nekih 13 godina, rekao bih i 14, iako 14. godina nije išla u eteru. Emisija „Fizičke atrakcijeʺ bila je u posebnoj formi, a Nina je bila totalno otvorena za te priče. Kada smo raspravljali o Rubikonu, imala je touch s fizikom, ali na neki drugačiji način nego što to ima klasični fizičar. U suautorstvu s njom krenula je emisija o determinističkom kaosu, kvantnoj fizici, strunama, alternativnim realnostima, holografskom svemiru… najviše o filozofiji i svijesti. Nedostajala mi je svijest o svijesti, koja mi je nadošla prije dvije godine i sve objedinila. Razgovarali smo o tome što će biti ishodište te emisije i došli smo do toga da to bude priča o Schrödingerovoj mački. Mačka koja je istodobno mrtva i živa i koja u fiziku uvodi potpuno nova stanja i darmar u našem svijetu. Mi vrlo jasno možemo reći da je mačka ili živa ili mrtva. Međutim, da je mačka istodobno mrtva i živa, to je jedno potpuno novo stanje koje daje pregršt novih ideja. Prva „Fizička atrakcijaʺ bila je upravo o Schrödingerovoj mački, a kasnije je nastalo još 300 – 400 epizoda. Nažalost, arhiva tih emisija ne postoji. Ne znam što se dogodilo s njima. Utjecaj je bio nevjerojatan. Znali smo dobivati mailove s Novog Zelanda, slušali su nas fizičari, domaćice… Emisija je bila koncipirana na pitanjima. Cijeli život temelji se na pitanjima, studentima držim nastavu na pitanjima, radim fizičku atrakciju na pitanjima… Sve radim na pitanjima. To me uvijek vodilo do moje 48. godine i toga energetskog poimanja stvarnosti i svijesti koja se temelji na pitanjima. Ljudi su za emisije često govorili: „Ne razumijemo baš, ali rado slušamo.ʺ Tu je naravno bilo i dramaturgije. Bio je užitak desetljeće i nešto raditi i kreirati tako nešto. To je bila emisija koja se nikad nije referirala na trenutačno aktualne događaje iz fizike, ona je bila u svojem hodu. U vrijeme političke kampanje emisija je bila zabranjena par tjedana. Valjda su mislili da jedna emisija o filozofiji i fizici može utjecati na politiku
Te radijske emisije zapravo su inačica i korijen današnjeg podcasta. Točnije, radijske emisije općenito su inačice današnjih podcasta. Radio je jedini medij koji može parirati internetskim medijima i zapravo je ostao „na konjuʺ, koliko god je old school, opet je new age. Danas su emisije s Ninom predivno sjećanje, ali si pokrenuo i seriju novih podcasta.
Rekao bih da nisu samo sjećanje. Naime, 14. sezona „Fizičke atrakcijeʺ nije bila u eteru, nego se dogodila između Nine i mene. Ona je tada otvorila bolovanje, a ja sam bio u procesu certifikacije za ono čime ću se početi baviti – Access consciosnes i Access bars.
Ono što se događalo tih 10 mjeseci jedinstveno je iskustvo u našim životima u kojem je Nina pokazala što znači ljepota življenja, a možda i umiranja. Bila je vrlo svjesna svega, družili smo se svaki tjedan. Počela je kuhati, isprobavao sam njezinu zdravu hranu, kolače… dolazio sam k njoj, razgovarali smo o novom Access consciosnessu i vidjeli da je to čista kvantna fizika. Energetsko poimanje svijeta nešto je potpuno drugo od kognitivnog i u stanju toga njezina fizičkog tijela i prihvaćanja tijela uopće, prihvaćanja i odabira odlaska iz realnosti, učila je mene kako poštovati tuđe izbore. Kakvi god oni bili. Kako se ne igrati Boga i ne određivati umjesto drugih, što bi i kako bi trebalo biti. Mi smo se fizički rastali malo prije njezina odlaska iz ove realnosti. Tada smo kreirali, ovo sada prvi put govorim javno, da „Fizička atrakcijaʺ u našem slučaju može biti ono s čime smo i počeli, s njezinom prvom epizodom. Dogovorili smo da ćemo nas dvoje iskreirati uvjete Schrödingerove mačke. Bit ćemo istodobno mrtvi i živi. Načinjen je set od mnoštva pitanja i ideja je bila da se oni random puštaju na određenu temu, a onda ja uživo odgovaram na njih. Na taj način ona može biti suautorica iako je ovdje fizički nema. I to bilo ono kvantno, najkvantnije što smo napravili. To je zapravo 14. sezona naše „Fizičke atrakcijeʺ.
Jeste li snimali ili zapisivali te razgovore?
Konstruirali smo sve, dio toga pojavit će se u ART of ARTificial. Ideja je bila da se emisija „Fizička atrakcijaʺ nastavi na Radiju Rijeci, ali okolnosti su bile takve kakve su bile. Onda se stvorila ideja o podcastu na YouTube kanalu. Danas shvaćam da bi me Radio Rijeka ograničila u formatu u kojem je to zamišljeno. Događa se u međuvremenu ta transformacija o kojoj sam ti govorio, događa se digitalni svijet, događa se ART of ARTificial svijet. Događa se to da se stvara ideja rađanja podcasta koji nazivamo MRŠ. Naravno da je to druga forma i da se podcast razgranao na TikToku, Instagramu i YouTubeu. Evo na Instagramu je taj novi račun s malim formama imao do 70 tisuća pregleda. Prva epizoda podcasta jest „Schrödingerova mačkaʺ. Dramaturški je slična onoj prije 15 – 16 godina, pa je i u tom kontekstu Nina unutra. A kako vrijeme ne postoji i kako postoji jedino sadašnji trenutak, tako je i ta kvantna isprepletenost, to tkanje Nine prisutno je u tom podcastu.
Moram zaista zahvaliti na nevjerojatnoj suradnji i otvorenosti Lazaru Radivojeviću, kolegi koji vodi taj podcast. Spletom okolnosti živi i radi u Beogradu, a dolazi ovamo radi podcasta te je ujedno uključen i u TikTok kampanju Opatija.ti. To je preplitanje nevjerojatno. Izlazi sedmi podcast „Mršʺ i sadrži različite, gotovo nevjerojatne teme. Podcast jest o fizici, ali puno je više upgreadan u pogledu svijesti. Svijesti, koju sam dobio i kroz druženje s Ninom, kroz izbore, kroz sve što sam ikada radio.
Dok ovako razgovaramo, vrlo si opušten, pozitivan. Jednom sam u šali rekla da ti se ne bih htjela zamjeriti. Potpuno sam iskrena i kritična prema tebi kada treba, ali uvijek dobronamjerna. Ljudi te ponekad doživljaju ozbiljnim i strogim, zbog čega?
Zvonimir danas drugačiji je od Zvonimira od prije dvije godine. Ti me poznaješ dovoljno dugo pa i drugačije primjećuješ te stvari. Nekad je Zvonimir bio strog, imao granice, bio vrlo principijelan. Ako je netko prešao granicu, tu je bilo svega i svačega. To je sve opet krenulo iz mimikrije realnosti. Kad se rodimo, počnemo preuzimati sve ono od naših roditelja, kasnije od škole, od okoline… Preuzimamo pravila koja nam govore o tome kako bismo se trebali ponašati. To se očekuje od nas. U tom svijetu Jugoslavije bila je krilatica „U zdravom tijelu zdrav duhʺ. Tijelo je bilo takvo da je imalo golemu dioptriju i razrezanu usnu s kojom sam se rodio. Estetske kirurgije u to doba nije bilo. Dječak s X godina i dioptrijom 7+ trebao je svaki tjedan na satu tjelesnog preskakati kozlić, koji nije mogao preskočiti jer ga nije vidio. Rezultat tog nepreskakanja bio je da padnem ili da razbijem naočale, ismijavanje, šamar ili dva od druga i zaključavanje u razred na dva sata dok tjelesni traje. I tako iz tjedna u tjedan, iz godine u godinu. Ja sam mislio da je to normalno jer u nezdravom je tijelu nezdrav duh. U tim satima nisam imao što raditi pa sam malo računao, čitao Bibliju, Kuran, Mahabharatu, Kanta, Hegela, Descartesa, Hessea, Čehova, Tolstoja… Tako sam došao do 18. godine i dobi u kojoj se činilo da je čitav taj svijet ismijavanja bio normalan. To mi je usadilo neke narative. Nisam znao čime bih se točno bavio, probao sam matematiku i fiziku, probao sve. Uslijedio je dvostruki faks, kazalište, pa krenem raditi kao novinar, kritičar, prošao na svim audicijama, sve se pokrenulo… Suradnja s Katjom Restović, rad na Radiju Svidu, izrada videospotova gotovo svima koji su tada bili na estradi. Ali bez obzira na sve ti tragovi odrastanja nekako su ostali. Kritičnost je krenula iz samokritičnosti. Postavljao sam si vrlo visoke ljestvice. Transformacija se dogodila kad sam prešao na kontaktne leće. Nema naočala sa +7 lećama. Nema kazališta koje želim graditi, osnujem svoje kazalište. Kada smo trebali ići na gostovanje u Koreju i skupljali financijska sredstva, kaže mi jedna individua: „Ti nećeš ići u Koreju jer ti mi nećemo dati novac.ʺ Ja tada kažem: „Samo je jedan dio navoda točan, a to je da Vi nećete dati novac, a hoću li ići u Koreju ili ne, to ću ja odlučiti.ʺ I na kraju smo išli, i to ne jednom, već dva puta. To je to kvantno prožimanje koje je mene počelo graditi i izgrađivati. Trebalo je taj novac nabaviti. Pronašao sam ga u multilevel marketingu jer sam shvatio da je to modalitet u kojem možeš dobiti potreban novac za relativno kratko vrijeme kako bi se financirale te predstave, produkcije, gostovanja, umjetnike… Taj osjećaj u vrijeme tih nepravednosti reflektirao se na mene i kao novinara, nastavnika, redatelja itd.
Danas vidim da je sve to skupa nevažno. Pitanje je samo jesmo li svjesni ili nesvjesni. Danas, nakon izlaska iz političkog svijeta pitao sam se što mogu učiniti u dva mjeseca, kreirati nešto novo? Dogodio se gigantski TikTok račun, divni novi ljudi, nove stvari. Izabrao sam sve ono za što su mi govorili: „Ti to nisi.ʺ Svatko od nas može sve, samo to moramo izabrati. Izabirem teren na kojem sam slab, za koji mi kažu da nisam stručnjak. I to sam uvijek radio. Danas dopuštam sve ono što sam nekad kritizirao i sebi sam zahvalan na tome, ali i na svakoj toj kritici koja je tome pridonijela. Baš sam danas otvorio neke tekstove koje sam pisao prije 13 godina i vidim koliko je tu bila utkana svijest. Nesvjesno sam radio ono što danas radim svjesno. Da, Zvonimir je prije imao 5000 podataka u glavi, baratao informacijama, analizama itd. i mogao je isporučiti svakome sve. Danas gledam da mi je većina onoga što radim zanimljivo. Ne možeš kreirati ništa u jednom polaritetu, a da isto to u drugom polaritetu ne ubiješ energetski.
Na primjer?
Pa ubiti svoje predrasude. Ubiti svoje konstantnosti, repeticije. Od najbanalnije stvari kao što je ta da nikad neću imati čaj od kamilice u svojem stanu. To je princip koji me u jednoj prodavaonici, u kojoj sam kupovao čaj od šipka, energetski doveo do čaja od kamilice koji je „vrištaoʺ da ga uzmem. Tri tjedna kasnije jedan par kod mene u stanu svađa se i kreira situaciju u kojoj ja zbog toga prekinem važan poziv, situacija je bila napeta i onda mi kažu: „Daj napravi čaj od kamilice, to nas jedino može smiriti.ʺ To me energetski osvijestilo i usmjerilo na potez koji nikada racionalno ne bih napravio, a u konačnici i dovelo do podcasta MRŠ i TikToka. Shvaćaš da možeš promijeniti stvari samo ako radiš ono što nikad nisi radio. To je stvar izbora i transformacije. To je ono MRŠ. I zato se podcast zove tako. Svakome možeš reći mrš, svakog možeš energetski „ubitiʺ, svakog možeš kreirati. To je u konačnici u realnosti energija postojana kao što su postojani ova stolica i stol. Kad nemaš te ograde, pogotovo kad se drugi ne petljaju u tvoje izbore, tada se možeš igrati u simfoniji realnosti i kreirati ili dekreirati. Kreacija i dekreacija su simultane, ne ide jedno bez drugoga.
Dugo se znamo. Primijetila sam da si puno opušteniji, zadovoljniji. Prekinuo si s političkim borbama i svim borbama općenito, ali ima tu još nešto, spomenuo si Access consciousness? Vjerujem da će mnogi kada pročitaju ovaj intervju poželjeti transformaciju sebe i laganije koračati kroz život.
Access consciosness i Access bars. Poznanik me „slučajnoʺ upoznao s time, a riječ je o energetskim tretmanima, koji su me na prvu zainteresirali. Ta tehnika na ovom je planetu prisutna već četvrt stoljeća. Ima jedan tečaj koji se zove simfonija mogućnosti, a u kojem piše točno ono što na prvom satu fizike govorim svojim studentima. Temelj ove stvarnosti jest struna koja može vibrirati na 16 različitih načina u ovom svemiru, koja tvori 16 elementarnih čestica od kojih se sastojimo, pa smo mi prema tome jedna simfonija u ovoj stvarnosti. Pitao sam se: „Što je ovo? Zvuči mi poznato!ʺ Tehnika se temelji isključivo na postavljanju pitanja. Cijeli svoj život postavljam pitanja, u srednjoj školi, na faksu, na nastavi, među prijateljima… Tehnika ima osam tisuća alata. Napisao sam e-poruku doktoru Dainu Heeru, koji je suosnivač i pitao ga kada je idući intro class u Zagrebu. Odgovorio mi je da se ne planira intro class, ali da možemo popiti piće u Opatiji ili Zagrebu. Našli smo se u Opatiji i razgovarali. Kakav je to razgovor bio! O umjetnosti, fizici, fizičkoj atrakciji, sve smo živo povezali. Sutradan je bio taj tečaj i on me spomenuo. Nakon toga sreli smo se još nekoliko puta i certificirao sam se da to radim. To je zapravo žarište svega onoga što sam do sada radio.
Nakon certifikata odradio sam preko 2000 tretmana i radionica. To je transformiralo ljude s kojima sam radio, ali je transformiralo i mene. Taj kontekst stvarnosti iskristalizirao se kroz Ninu i kroz atrakciju koju sam isporučivao ovom svijetu. Shvatio sam da to kod mene traje od početaka Rubikona. Sad odjednom imaš školu toga i primjenjiva je na svaki posao, odnose i život. Primijenio sam ga i u podcastu Opatija.Ti. Kad makneš kognitivno, racionalno, ti ne možeš ništa, ja mogu sve. Bivam s Ninom, sjetim se studija u Radiju Rijeci… Istopim sve energetske ljušture koji su mi drugi nanijeli i očekivanja, odvajanja, odbijanja, planove. Ne postoji zapravo ni lijepo ni ružno, ni dobro ni loše, ni pravo ni krivo. To su polariteti koji uzrokuju cirkus ove realnosti. Sve je netko izabrao, na meni je samo da to prihvatim kao zanimljivo gledište. Onda su stvari drugačije. Ta tehnika pokreće ART of ARTificial. I danas, eto, radim te radionice.
Koliko traju radionice?
Održava se jednodnevna, dvodnevna i četverodnevna radionica.
Koji je minimum da bi se nešto u nama pokrenulo?
Jedan dan. To je ona osnovna u kojoj polaganjem prstiju na određene točke oslobađaš sebe i sve ono što si zaključala u bilo kojim aspektima i stavovima, relacijama, kreativnosti, tuzi i radosti.
Kada je iduća radionica?
Vjerojatno u devetom mjesecu u Rijeci. Zainteresirani mi se mogu javiti kroz bilo koje moje kanale i medije. Uskoro će izaći i internetska stranica, pokrenut ćemo i radionice putem Zooma, a ono što me najviše veseli jest okvir ART of ARTificial te moj susret i moje preklapanje s umjetnom inteligencijom.
Zvonimire, hvala ti na ovom razgovoru. Bio je i tužan, bio je i lepršav, uspjeli smo se i fotkati. Možeš li mi reći za kraj svoju najdražu misao?
Sve je suprotno od onoga kako se čini, i ništa nije suprotno od onoga kako se čini.
Tekst: Dunja Pavešić
Komentari