Zbog nemogućnosti dolazaka otvorili smo telefone za psihološku pomoć

509

Zavod za kliničku, zdravstvenu i organizacijsku psihologiju KBC Rijeka svoju psihološku pomoć usmjerio je na telefone te tako i dalje, u vrijeme kada pandemija koronavirusa maksimalno reducira fizičke kontakte i dolaske pacijenata na terapiju,  ostao uz svoje dosadašnje pacijente. Njihovi telefoni otvoreni su i za pozive građana koji su pod stresom ili osjećaju određenu anksioznost uslijed iznenadne promjene načina života izazvane pandemijom korona virusa.  O psihološkom savjetovanju razgovarali smo s Ivanom Rede, prof., kliničkom psihologinjom i pročelnicom Zavoda za kliničku, zdravstvenu i organizacijsku psihologiju KBC Rijeka

Možete li predstaviti rad Zavoda za kliničku, zdravstvenu i organizacijsku psihologiju KBC Rijeka?

Zavod je osnovan 2006.godine, do tada su psiholozi radili pri klinikama. Te godine stvorila se klima za otvaranje Zavoda, što nam je omogućilo bolju međusobnu komunikaciju, jedinstvenu nabavu stručnih materijala, odlaske na edukacije, jednom riječju povezali smo se i olakšali daljnji razvoj psihološke djelatnosti u KBC-u. Ponosni smo na naš Zavod, jedini je takve vrste u zemlji i sada broji osamnaest psihologa. Psihološka djelatnost provodi se u tri osnovna područja: klinička, zdravstvena i organizacijska psihologija, na dva lokaliteta.  Lokalitet Kantrida pruža usluge psihološke djelatnosti za djecu, a lokalitet Rijeka psihološke usluge za odrasle i adolescente. Zavod nema svoj prostor, radna mjesta su tamo gdje su bila i ranije, pri klinikama.

Dolaze li vanjski pacijenti na psihološka savjetovanja i terapije?

Mislim da smo mi jedni od prvih koji smo to omogućili vanjskim pacijentima. Ravnateljstvo KBC-a Rijeka uvijek je imalo razumijevanja za psihologe i psihoterapeute, pomogli su nam i u tome da pacijenti već dugi niz godina imaju mogućnost doći na psihoterapiju putem uputnica.

Uslijed novih pravila oko pandemije korona virusa, otvorili ste telefonsko savjetovalište.

Jedna od prvih stvari, kada smo shvatili da će nam pacijenti zbog uvođenja novih, opravdano sve strožih pravila za suzbijanje pandemije korona virusa, iz dana u dan dolaziti u sve manjem broju, bila je da uvedemo telefonske linije. Jednu za odrasle, drugu za djecu- tako smo ju nazvali, ali, naravno, taj drugi broj zovu uglavnom roditelji, djedovi i bake, koji traže savjet u vezi sa svojima najmlađim članovima obitelji.  Otvorili smo i interni telefon za psihološku pomoć djelatnicima našeg KBC-a.

Javljaju li vam se djelatnici KBC-a i traže li psihološku pomoć u određenim trenucima, možda upravo sada kada imaju stresan period oko pandemije korona virusa?

Ljudi u KBC-u su izuzetno okupirani i orijentirani na neposredni posao koji rade, povremeno se netko javi, malo porazgovaramo, timovi  dobro funkcioniraju. Mi smo tu na raspolaganju svaki dan i kad god netko osjeti potrebu može nas dobiti  i porazgovarati,  o svojim brigama ili  strahu za svoje ukućane ili o nečem drugom što ga trenutno okupira.  Svi smo u istoj situaciji, novoj, potpuno nepredvidljivoj, nepoznatoj. Mi nemamo živih predaka koji bi nam pričali o tako nečem, kao naprimjer o španjolskoj gripi, što je bila posljednja situacija koju bismo mogli usporediti s ovom u kojoj se sada nalazimo. Svi se snalazimo najbolje što možemo, bolnički djelatnici su predani svojem poslu, dobro organizirani, naše pripreme su jako rano krenule, već krajem siječnja znalo se unaprijed koje korake treba poduzimati, uključujući i određena predviđanja za moguće situacije na koje  bismo se morali pripremiti.

Mislim da i to može dati osjećaj sigurnosti, da su stvari pod kontrolom, da znamo što trebamo činiti i to u svakom slučaju olakšava ovu tešku situaciju.

Evo, samo u KBC radi više od 3.000 djelatnika, to znači da je barem 10.000 tisuća ljudi pod pojačanom zabrinutošću zbog trenutne situacije uslijed pandemije. Koliko god svi zajedno ovo proživljavamo i imamo mnogo dodirnih točaka, koliko god su nam osjećaji neizvjesnosti,  strah i tuga svima zajednički , toliko se opet vrlo razlikujemo po tome kako moramo živjeti u ovim trenucima.  Gledam svoje prijatelje koji ne moraju ići van, koji sada isprobavaju kuharske recepte, rade „čistke“u svojim stanovima, pjevaju ili sviraju, neki rade od kuće, neki pomažu djeci učiti, neki brinu o bolesnim članovima obitelji. Različito prolaze taj period od onih koji moraju svaki dan izlaziti, putovati na posao, kretati se među ljudima i konstantno brinuti o tome hoće li donijeti virus svojim ukućanima, za što postoji realna opasnost.

Kako izgleda jedno savjetovanje u praksi i zovete li ih pacijenti, korisnici ili kako?

Mi ih zovemo pacijenti, mada  ta riječ na neki način stigmatizira, ali s obzirom na to da nam dolaze s uputnicama, zovemo ih pacijenti. Kad se radi o psihoterapiji, trebali bismo ih zapravo zvati sugovornicima, psihoterapija se odvija kroz konverzaciju.

Riječ pacijent možda  stigmatizira, ali to zapravo ne bi trebala, u sebi bi trebala imati prizvuk dostojanstva.

Da, trebala bi imati, riječ dolazi iz latinskog i znači „onaj koji pati“. Ni sam termin psihoterapija nije adekvatan, jer riječ terapija sugerira da se radi o nečemu što treba liječiti. Smisao psihoterapije nije u tome da nešto liječimo već da pronalazimo one snage koje osoba ima, samo ih nije sama u stanju vidjeti. Psihoterapeut je netko tko pomaže osvijetliti mjesto na kojem se nalazi ključ za rješenje problema. Stoga više volim reći da radim s ljudima koji žele raditi na sebi. Ali ne postoji neka adekvatna riječ za to, pa, eto, to i dalje zovemo psihoterapijom.

Iako smo telefonske linije nazvali psihološkim savjetovalištem, nismo tu da dijelimo savjete, odnosno savjete je lako dati ako se radi o onima poput – pratite upute Nacionalnog stožera,  perite ruke, ostanite doma… Ali kada se radi o osobnim iznalaženjima efikasnih strategija za suočavanje s nekom stresnom situacijom, pogotovo kada ta situacija ima sva obilježja traumatske situacije kao što ova ima, onda savjet koji bi bio primjenjiv za sve ne postoji. Upravo zato postoji mogućnost razgovora ne bismo li tako zajedno pronašli neku strategiju koja će pomoći upravo toj osobi. Znači da strategija koja „pali“ kod jednoga, kod drugoga neće „upaliti“. Taj drugi će pronaći neki drugi način da prevaziđe problem ili nastalu situaciju. Postoje određene smjernice koje mogu pomoći, kao naprimjer održavanje dnevne rutine, praćenje pouzdanih izvora informacija, ne češće od par puta na dan, bavljenje onim što volimo, a ranije za to nismo imali vremena, održavanje redovitih kontakata putem telefona i društvenih mreža, sviranje, slušanje muzike koju volimo… Međutim sve je to vrlo općenito i ako netko upadne u krizu ili u stanje pojačanog straha ili panike, onda samo ti naputci u tom trenutku ne pomažu. Zato je važan osobni kontakt sa psihologom, da saznamo u kakvom okruženju ljudi žive, jer naši građani žive u različitim uvjetima za vrijeme ove pandemije. Neki su sami, drugi s članovima obitelji, neki imaju djecu koja se školuju preko medija, neki imaju članove starije životne dobi, neki su u samoizolaciji ili im je član obitelji u samoizolaciji. Neki moraju odlaziti na posao svaki dan, oni su pod posebnim pritiskom.

Terapijski razgovor telefonom možda pacijentima više odgovara. Može biti opušteniji, a sama terapija ugodnija.

Vjerujem da je mnogima lakše javiti se telefonom, pozivi su anonimni, a svi imamo iskustvo da smo se neki puta lakše otvorili nekome koga uopće ne poznajemo nego nekom bliskom. Razgovor telefonom, u ovom trenutku kada su socijalni kontakti ograničeni, može biti dobro rješenje, utjeha, u nekom trenutku i pomoć. Ako osoba ima potrebu može nas nazvati ponovno i to damo do znanja već kod prvog razgovora.

Ako netko zove i  ako je linija zauzeta, treba li zvati ponovno?

Ako je linija tog trenutka zauzeta onda se psiholog, kojega je trenutno netko već zvao, nakon obavljenog razgovora s tom osobom javi na broj s kojeg je imao propušten poziv.

Mislim da je važno, kako oni koji nas trebaju ne bi stekli dojam da im taj telefon nije dostupan. I zato uzvraćamo poziv, jer je važno da se onaj koji traži psihološku pomoć osjeti podržanim.

izolacija

Kako će pojedine kategorije ljudi podnijeti ovu izolaciju, izostanak socijalnih kontakata?

Osobe koje su društvene, ekstroverti, ovo razdoblje sigurno teže podnose nego oni kojima je lijepo u svoja četiri zida i inače nemaju previše socijalnih kontakta. I osobe koje su posve same zahtijevaju  posebnu brigu. Mislim da je za njih mogućnost telefonskog razgovora vrlo korisna. Zatim ljudi koji su se i ranije u svom životu teže prilagođavali promjenama.  Ili oni koji su doživjeli traumu, pa postoji mogućnost retraumatizacije, ili ljudi koji imaju neke emocionalne teškoće od ranije. Dosta poziva dolazi od onih koji već imaju ranija iskustva dolaska psihologu ili psihijatru. Oni se lakše odlučuju nazvati  i razgovarati o svojim teškoćama. Još je jedna važna skupina, a to su kronični bolesnici i oni koji akutno obole od nečeg drugog.  U ovom trenutku njima je važna zdravstvena skrb, a doživljavaju je manje dostupnom jer osjećaju da je sada rizično dolaziti na pregled. I o tome razgovaramo s njima, upućujemo ih na druge službe. Zovu nas čak i iz drugih županija, evo nakon potresa su nas zvali iz Zagreba.

Naravno, sa svima porazgovarate…

Da, svaka tema koja dodiruje ljudsku emociju vrijedna je razgovora.

U ovoj situaciji kada se ljudi izoliraju u svoje domove, spominju se podaci o povećanom nasilju u obitelji, koje u ovakvim situacijama može eskalirati, uz dodatnu činjenicu da ugrožene osobe ili djeca ne mogu izaći, fizički se odmaknuti ili skriti da bi izbjegli sukob.

To je velik problem, moguć je porast obiteljskog nasilja, tim više jer žrtva nasilja, ako je izolirana u krugu obitelji gdje je i nasilnik, nema priliku ni nazvati, niti izaći pa nazvati.

Teško je dati pametan savjet. Možda nešto možemo učiniti za svoje susjede kada čujemo da se nešto takvo zbiva. Teško je slušati što osoba koja je nazvala proživljava, ali još mi je teže kada pomislim na sve one koji ne mogu nazvati. Žrtve nasilja u obitelji imaju strategije kojima pribjegavaju da bi izbjegle napad, prate sve oko sebe, sve signale osobe koja ih zlostavlja, verbalne i neverbalne, procjenjuju  je li trenutak da se nešto kaže ili ne. To je  pakao od života i jedino dobro rješenje je prekinuti odnos koji je zlostavljački. Međutim, mi znamo da su mnoge žrtve nasilja financijski potpuno ovisne o nasilniku. Ili su djeca koja ni ne razumiju što se zbiva, ali promatrajući uče loše modele ponašanja i nošenja s teškim situacijama.

091/447-8601 – savjetovanje psihologa za odrasle
091/447-8602 – savjetovanja dječjih psihologa
Psiholozi su dostupni radnim danom od 9 do 16 sati

 

Hoće li se situacija, ako pandemija koronavirusa potraje do početka svibnja ili lipnja, teže podnositi, hoće li ljudi više zvati vaše telefone  ili će se priviknuti. Ili je to teško sada reći?

Kad govorimo o ljudima ne možemo znati što će učiniti, jer ljudi su toliko različiti. Jedna grupa ljudi će se sigurno adaptirati. To ovisi o mnogim stvarima, o individualnom vremenu potrebnom za prilagodbu, o podršci koju osoba ima, o tome kakvi su im kapaciteti za adaptaciju. Neki će usvojiti nove rutine bez posljedica i potom nastaviti dalje funkcionirati, a kod dijela ljudi možemo očekivati da će se s produljenjem izolacije emocionalne teškoće intenzivirati. Podaci o tome ostat će nepoznati  još izvjesno vrijeme. Nešto znamo po ranijim iskustvima traumatskih događanja, sjetimo se samo reakcija na ratne traume, koje se uglavnom nisu izražavale na ratištima i u trenucima opasnosti, već kasnije. Dok je situacija akutna i opasna, moramo efikasno djelovati i za emociju nemamo vremena, potisnemo ju. Emocija dolazi na površinu tek kasnije i moguće je da će se kod djela ljudi smetnje javiti i naknadno.
Sve to o čemu govorimo ima veze s osobnom poviješću, jer sva iskustva koja je netko proživio formirala su ga kao osobu, stvorila njegove adaptacijske kapacitete i strategije suočavanja. Zbog toga je vrlo teško ljudsku emociju svesti na statistiku, brojku ili imati neko predviđanje kako će netko reagirati, čak i ako prethodno tu osobu dobro poznajemo.

Ali na kraju uvijek možemo raditi na sebi, zato je tu i stručna pomoć psihologa.

Ovo i  jeste poziv ljudima da rade na sebi.  Gledam na ljudski život kao na kontinuirani proces odrastanja koji nikad ne prestaje, dok dišemo. Uvijek imamo priliku naučiti nešto novo, nešto novo spoznati o sebi i svijetu oko sebe. U krajnjoj liniji, ako imamo moralnu vertikalu u sebi onda aktivno radimo na tome da postanemo bolji ljudi, sve bolji, iz dana u dan.

poruka
Snimljeno u subotu, 04.travnja u ulici Matije Gupca u Rijeci

U teškim situacijama se kalimo.

Zaista je tako,  pogledajte samo kako su se brzo skupili volonteri, kako predano rade, kako se ljudi brinu jedni o drugima, o svojim susjedima, dakle ne samo o svojim obiteljima, nego i o drugim ljudima. Ovo su situacije koje mobiliziraju ono najbolje u nama i to je ta svjetla točka u ovoj tami. Ipak možemo reći kako u svakom zlu postoji neko dobro. A to je ljudskost koju imamo prilike pokazati u ovoj situaciji.

Ima li još nešto što biste nam poručili za kraj?              

Ima još jedna lijepa stvarčica koju promatramo svaki dan, tu je, oko nas, a to je humor. Humor je divan način da malo proventiliramo svoje emocije, naročito ove loše emocije koje sada svi imamo. I to što se naš narod ne prestaje šaliti, to je zapravo prekrasno.

Čak je i crni humor odličan…

Crni, crni dapače, teško bez crnog humora

Prof. Ivana Rede, na kraju našeg razgovora, za naše čitatelje odabrala je sljedeći glazbeni video:

“…life can be hard
and times can go rough,
but still I know
a change is gonna come”
(uvijek me gane ova verzija – Brian Owens i njegov otac, Thomas Owens)

Komentari