Na društvenim mrežama vidjela sam da si u jednom trenutku osvanuo u Stockholmu, pa bih krenula s time. Riječanin i Primorac koji je pobjegao iz Zagreba najednom se skrasio u Stockholmu, koji je tebi, nadam se, bio posebno iskustvo.
Stockholm sam priželjkivao već duže vrijeme, točnije Master Choreography na Stockholm University of Arts (SKH), program koji vodi Jennifer Lacey, američka plesna umjetnica i koreografkinja čiji me rad inspirira još od kraja 90-ih kada sam se imao priliku s njime susresti. Lacey misli koreografiju kao prošireni medij što je meni vrlo blisko i smatram da je započeo već s Isadorom Duncan koja je već tada neraskidivo ples vezala za književnost, filozofiju, glazbu i znanost i u pravom smislu iskazala njegovu interdisciplinarnu prirodu.
Inače, Stockholm University of Arts moderno je sveučilište za Izvedbene umjetnosti koje se, osim akademije za Ples i Plesnu pedagogiju, na kojoj sam studirao, sastoji još pet drugih: Filmske i kazališne akademije medija koja uključuje i odjele za glumu i mimu, Cirkuske akademije, Akademije za opernu umjetnost i Performing arts akademije, koja uključuje odjele za dramaturgiju, scenografiju te kostimografiju.
Kad si spomenuo Stockholm University of the Arts, istaknuo si njihovu Akademiju za cirkus. Možeš li reći nešto više o tome?
Već duže vrijeme u svijetu, ali i kod nas cirkus doživljava veliki comeback i nimalo ne sliči cirkusu koji znamo iz vremena našeg odrastanja, pri čemu se svi sjećamo dresiranih lavova i slonova. Takav odnos prema životinjama nezamisliv je u 21. stoljeću, nitko u civiliziranom svijetu ne želi vidjeti zlostavljanu životinju koju netko dresira i vodi u krug. Tu je riječ o suvremenom cirkusu koji promišlja drugačije – o tome što je objekt u prostoru, na koji način raditi s velikim objektima, kako misliti cirkusko tijelo, koje su mogućnosti tog žanra i koje su mu specifičnosti. Već sam prije nekoliko godina u Londonu imao priliku gledati Kafkin „Proces”, koji se cijeli odvija na trapezu, a u Stockholmu hibridne kombinacije suvremenog plesa i cirkusa kao i drugih različitih umjetničkih disciplina, medija i autorskih estetika. Granice u izvedbenim umjetnostima već su odavno izbrisane. Jennifer Lacey u videu kojim poziva na na upis studija Master Choreography na web stranici SKH šalje poruku: „Presume that you have a body and if you are curious enough as person, then you are a good candidate for our program.” Ona to pojednostavljuje, kaže da ako imaš tijelo i dozu radoznalosti, možeš sve. Naravno da moraš imati vlastitu koreografsku praksu i određen broj koreografija iza sebe da bi uspješno upisao studij.
Kakav je model školovanja, plaća li se školarina, postoje li stipendije?
Master Choreography (uz Pedagogiju i Nove performativne prakse) jedan je od tri master programa uz programe za plesače, kao i programe za doktorante. Studij je dvogodišnji full time program temeljen na istraživačkom konceptu u kojem kao predavače susrećeš brojne važne i značajne plesne umjetnike i teoretičare čiji su radovi važni za razumijevanje plesne umjetnosti danas. Sve ih je okupila upravo Lacey nudeći nama studentima zaista impresivan uvid u njihove prakse.
Jedna od prednosti Skandinavije je ta da je obrazovanje potpuno besplatno što uključuje i sve koji dolaze iz zemalja članica EU, kao i nordijskih zemalja. Kada kažem besplatno, onda mislim na to da od početka do kraja studija nisam doslovno platio nijedan cent. U Skandinaviji je to pitanje etike, kada se nešto kaže, onda se toga i drže.
Za studente izvan EU i Skandinavije postoje mogućnosti stipendiranja. Stanarinu i troškove života pomiruju studenti sami. Imao sam sreću da je program Ministarstva kulture RH za stručno usavršavanje u plesnoj umjetnosti krenuo usporedno s mojim prijemom na studij pa sam uspješno aplicirao i dobio podršku obje studijske godine. Manji, ali dobrodošao iznos, dao mi je i Grad Rijeka. Stockholm je poprilično skup grad za život i standard Skandinavaca, kao što znate, jedan od najvećih na svijetu. Ako želite živjeti baš u gradu, soba u zajedničkom stanu s nekoliko studenata iznosi otprilike 700 eura. Prvu godinu nisam stanovao u Stockholmu, nego izvan grada u kolektivu sa sedam drugih stanara iz cijelog svijeta. Za vrijeme studija imao sam sreću dobiti dva angažmana kao plesač u projektima švedskih koreografa, kao i raditi na Sveučilištu.
Koliko si i kako putovao do Akademije?
Tu se vraćamo na taj skandinavski način života i uređen javni prostor, u kome je javni prijevoz, kao i međugradski prijevoz vrlo dostupan, stalno ide. Vrlo je jednostavno živjeti na jednom od njihovih fenomenalnih jezera, u divljini, sat vremena od Stockholma, pa sjesti na vlak ili autobus i biti za sat vremena na Sveučilištu. Prvu godinu živio sam doslovno seoskim životom, a druge godine imao sam sreću i preko jedne od njihovih agencija dobio studentski stan u centru.
Koliko se tamo studiranje razlikuje od hrvatskih standarda studiranja i jesmo li daleko od toga?
Mislio sam da nismo toliko daleko, a onda kada odeš, vidiš da jesmo… Možda nismo daleko od Talijana, ali skandinavski prostor toliko je uređen, i socijalno i društveno i politički i praktično. Edukaciju povezujem sa životom i iskustvom skandinavskoga javnog prostora. Netko tko dolazi iz ovog dijela Europe stalno nešto uči – kako komunicirati, kako razgovarati sa susjedima, kako u javnom prostoru paziti na druge. Što se tiče direktnog obrazovanja, od njih možemo puno naučiti. Cijela njihova pedagogija postavljena je horizontalno. Profesor nije profesor kojeg se trebaš bojati, ispiti se ne polažu jedan na jedan, nego se polaže tako da su tri studenta i ispitivač zajedno. Ispitivač je tu da potiče studente da vode dijalog, povremeno ih informira što još postoji, daje im informacije u smislu „to ste čitali, ali pogledajte još i ovo”, a zapravo se ispit dogodi kroz antistresni razgovor. I u završenom ispitu pokušava se anulirati stres. Često u akademskim ustanovama postoji stres, upravo zbog te jake hijerarhije. Meni se oduvijek činilo da hijerarhiju nije potrebno uspostavljati ni održavati kroz status, već se ona uspostavlja prirodno. Važno je svakom pojedincu dati podršku i prostor, ali i uključiti ga u kolektiv. Tamo se svakome daje podrška kakva mu je potreba i, naravno, sistem ocjenjivanja je prošao – pao, nema ocjena.
Kakva je prolaznost?
Prolaznost je vrlo visoka. Čini mi se da su studenti poprilično opušteni i motivirani, uče bez straha od ispita ili ocjenjivanja što pospješuje prolaznost, a i zbog načina rada studijski programi SKH vrlo su traženi u svijetu.
Odakle su bili studenti i kako je započelo tvoje studiranje?
Započelo je audicijom koja je trajala tri tjedna. Nakon administrativne provjere kandidata može se pristupiti audiciji. Tijekom tri tjedna kreativnim metodama provjeravaju se kompetencije, sposobnosti, motivacija. Konkretno, za moj master bilo je važno da već postoji koreografski rukopis ili smjernica na kojoj kontinuirano radiš.
Moj dugogodišnji koreografski rad i praksa temeljeni na specifičnom korištenju biografskih materijala umjetnika kao što su Kamov, van Horvath, Panero, Artaude, Nebrigić, Jarman, Caravaggio, EKV-a, Michael Clark, Dragojla Jarnević, Dora Pejačević i brojni drugi, očito je bilo zanimljivo izbornoj komisiji da me uvrste u izabranih deset.
I u diplomskom radu posegnuo sam za biografskim, ali i autobiografskim pa se on sastojao od dvije diplomske predstave / cabareta pod nazivom “Chez Michou (Mystery of Blue)” i koreografskog objekta pod nazivom “Spomenar”. Oboje sam prikazao u poznatom Stockholmskom kazalištu specijaliziranom za ples MDT (Moderna Dansteatern), specijaliziranom za ples. Rad se temelji na biografiji kultnog pariškog cabarea Michou i njegova preminulog osnivača cabaret i drag umjetnika, pjevača i vlasnika, gospodina Michoua, poznatog i kao Plavi dečko s Montmartrea zbog cjeloživotne ekscentrične opsjednutosti plavom bojom. Svakodnevno se oblačio u plavo, njegov je pariški stan bio u potpunosti obojen plavom bojom i opremljen plavim namještajem te je čak na vlastiti zahtjev sahranjen u plavom kovčegu. Izbor cabaret formata dao mi je slobodu sagledavanja queer kulture i estetike u izvedbenim umjetnostima kroz povijest, neopterećenu akademskim i teoretskim ograničenjima. Cabare Chez Michou omogućio mi je da progovorim o queer identitetu koji je kontinuirano prisutan u mojem životu i radovima te da ga povezujem s današnjim vremenom. Jadna o važnih inspiracija i referenci rada su i tekstovi meni važne queer teoretičarke, feministkinje i sveučilišne profesorice Sare Ahmed. Rad će se u prosincu moći vidjeti u zagrebačkom KNAP-u, a riječku premijeru očekujem u 2025. godini. Moram naglasiti da sam, osim Chez Michoua, kao dio diplomskog rada predstavio i koreografski objekt pod nazivom “Spomenar” koji sam izložio također u MDT-u tijekom mini festivala diplomskih radova mojih kolega i mene. Riječ je o novom formatu mog rada koji ne uključuje živu izvedbu i tome se imam namjeru značajnije posvetiti u narednom periodu. Spomenar, kojeg svi poznajemo iz ranih razreda osnovne škole, za sada je okupio radove više od 60-ak kolega umjetnika iz raznih krajeva svijeta s kojima sam se imao prilike susresti i konceptualno predstavlja rad u stalnom progresu i nadopunjavanju. Ovaj dio rada također će biti predstavljan javnosti u budućnosti.
Pretpostavljam da si u predstavi Chez Michou izdašno koristio plavu boju…
Apsolutno. U predstavi sam doslovno posudio svoje tijelo duhu gospodina Michua. Predstava počinje s njegovim pogrebom samo što se ne zna se šali li se on pa uprizoruje vlastitu smrt, dok je, naravno, u plavom odijelu, s plavim Saint Laurent naočalama i plavim cvijećem, ili je stvarno mrtav, ili se pak vratio s onoga svijeta i drži predstavu u svom cabaretu. Posegnuo sam za cabaretom i Michuom zato što moj rad inače propituje cijelu ideju queer kulture. Uvijek imam potrebu uvažiti sve ljude i sve ono što je kroz neku temu postojalo prije mene. Moj diplomski govori o queer kulturi od 50-ih godina prošlog stoljeća, kada je gospodin Michou osnovao Cabaret Michou, koji se nalazi vrata do Moulin Rougea. Osnovan je 1951. godine i neprestano radi do danas. Kultno je mjesto na kojem si mogao sresti Mireille Mathieu, Brigitte Bardot, Alaina Delona, Hugha Granta ili Baracka Obamu. Cabaret je identitet Pariza i meni najdraži dio toga grada. Mjesto gdje se susreću popularna kultura, zabava, gastronomija i šampanjac. Svi umjetnici i njihovi prijatelji, ljudi sličnog senzibiliteta, nakon premijere u kazalištima i operama, završe u cabaretima na Montmartru i onda ih preuzimaju drag i stand-up umjetnici koji su “zabavljači”, zapravo ključni kroničari vremena. Upravo taj format cabareta koji se opire akademskoj umjetnosti bio je vrlo inspirativan za diplomski rad.
Hoćemo li imati priliku vidjeti tvog gospodina Michua i u Rijeci i u kom prostoru?
Nadam se da hoćemo u 2025. godini. Kad bih razmišljao gdje bih smjestio cabaret u Rijeci, odmah bih rekao da je to Teatro Fenice, ali produkcijski je to gotovo nemoguće. Na neki način volim ambijent Filodrammatice, tako da mog Michua mogu vidjeti tamo.
Trenutačno radiš na završnoj prezentaciji europskog projekta Dancing Together Again, koja će se u Varšavi održati u kolovozu.
Dancing Together je projekt u kojem je TRAFIK jedan od partnera. Startao je 2021. godine s Institutom za ples i glazbu iz Varšave, s Centrom ITA iz Gruzije i s plesnim centrom Momento Dance iz Napulja. Financiran je iz fondova Europske unije pod nazivom Creative Europe i do sada su održane tri trotjedne rezidencije, od kojih je jedna bila prošlo ljeto u Rijeci. Glavna je tematika oporavak plesa i plesnih umjetnika, ali i publike nakon nesretnog vremena pandemije. Zato se i zove Dancing Together Again. U svakoj rezidenciji radila se određena tema. U Gruziji se radio razvoj publike, u Rijeci održivost, a u Napulju inkluzija. U svakoj rezidenciji sudjelovalo je 12 umjetnika, po tri umjetnika iz svake države. Jedan umjetnik, jedan istraživač i jedan kustos. U Varšavi ćemo se svi sresti, 32 umjetnika plus organizatori. TRAFIK je partner, a ja sam koordinator za Hrvatsku. Završna prezentacija će biti 10. i 11.8.2024. u Varšavi gdje će se okupiti sudionici iz svih prethodnih rezidencije, kao i cijeli tim projekta.
U razgovoru si spomenuo da ćeš projekt “Magdalena, Magdalena” reprizirati ponovno u Rijeci?
Projekt “Magdalena, Magdalena” igrali smo prošlo ljeto u koprodukciji s MMSU-om u njihovu prostoru Kitchen. Dramaturški je to sjajno smješteno u podrum MMSU-a, koji je korespondirao s temom koja se odnosi na lik preobraćenice i kršćanske svetice Marije Magdalene. Meni je taj neuređen podrum bio super, jer daje filing i mistike i mračnog klupskog queer prostora. Nadam se da će taj prostor opet funkcionirati ove godine. Prošle godine u jednom se trenutku upalio alarm u prostoru i morali smo otkazati izvedbu, no shvatili smo da je problem u dimu koji je bio dio scenografije. Rad nose dvije sjajne hrvatske plesne umjetnice Nikolina Komljenović i Eleonora Magdalena Vrdoljak.
„Drago mi je, Dragojla” jako je zgodan naslov.
„Drago mi je, Dragojla” je koreodrama koju još nisam imao prilike prikazati u Rijeci. Premijere su bile u Zagrebu i Karlovcu, a predstava je rađena ponajprije za Karlovac jer je riječ Dragojli Jarnević. Mi svi i jako malo znamo o njoj, a bila je jedna od dviju žena u Ilirskom pokretu, književnica, otvorila je prvu žensku školu u Karlovcu, bila je čak među prvim ženama alpinisticama u Europi i na neki je način feministkinje smatraju pretečom feminizma. Igra je Vera Mitrović Vrbanac, Karlovčanka, moja kolegica koja je nosi tako moćno. Ona je prvenstveno plesačica, ali ipak je riječ o monodrami koja je bazirana na tekstu i pokretu. Nadam se da ćemo je igrati u HKD-u listopadu.
Žak, kako ćeš provesti ljeto?
U Švedskoj se znalo dogoditi da po šest mjeseci ne vidim sunce i to zna biti jako teško, kako za njih, tako i za nas iz toplijih krajeva. Otkako sam otkrio Komižu na Visu, to je moj dreaming space. Nisam nikad mislio da ću biti ljubitelj robinzonskog turizma i šatora, solarne lampice i knjižice, da se ujutro mogu probuditi na Biševu, umivati u moru i gledati u Komižu s druge strane.
Drugim riječima, kampiraš na divlje.
Da. Vrlo se zanimljiva ekipa skupi tamo. Može se dogoditi da koreografkinja iz Berlina izađe iz mora i kaže: „Bok Žak, kako si, što ima? Kada si stigao?” Ili da pod normalno dođe netko iz Finske ili Latinske Amerike. Vis je čaroban, poseban. Kad dođem tamo, nevjerojatno usporim. Idem na Vis, onda moram otići u Varšavu i iz Varšave se opet vraćam na Komižu, direktno natrag u svoj šatorčić. Doduše, ne znam postoji li direktan let, ali ako postoji, naći ću ga. Ja sam svoj šatorčić tamo stavio još u šestom mjesecu. Ne znam do kada ću ostati. Po prvi put ću si možda dozvoliti da ostanem čak i do desetog rujna.
Šatorić je siguran dok tebe nema?
Na šatorčić pazi moja komiško-sarajevsko-beogradska ekipa, pa onda i riječko-skopsko-berlinsko-štokholmska ekipa. Oni čuvaju njega, stvari i solar na plaži. Ako treba, netko ga može i koristiti dok me nema, prespavati u njemu. A ja dolazim, odlazim i opet dolazim svom šatorčiću…
Tekst: Dunja Pavešić
Komentari