Vojo Radoičić

Razgovarali smo u stanu Voje Radoičića, koji je njegov dom, atelje, galerija i dvorac. Dvorac - jer tu caruju njegove brojne slike kojih se nikada ne bi odrekao i koje su on i supruga Zlata odlučili zadržati za sebe, bez obzira u kakvoj su financijskoj situaciji tog trenutka bili.

941
vojo radoičić

Vojo, jeste li Vi riječki brend?
Recimo da jesam. Jer sam toliko prepoznatljiv da me već none, pranone, mame, tate, pa i djeca znaju, koja se onda identificiraju sa mnom. Jer mislim da nitko ne radi tako djetinjasto. Došao sam u takvu fazu da se iz starosne faze vraćam u pubertet, djetinjstvo, pa si mogu dozvoliti igrati se.
Taj brend je nastao kroz moj rad i vrijeme. Uz slikanje, pojedini ljudi su me angažirali, a ja sam se autobusom, brodom, kalendarima, plakatima, svime onime što sam radio i samim načinom rada, definirao.
Lijepo je kada ste brend (smijeh) pa kada dođem na tržnicu po salatu, žena koja mi je prodaje kaže: “Znam je vas, vi ste onaj slikar.” Ili kada dođem k postolaru na Donjoj Vežici, a on pita svog prijatelja “Je l’ ti poznaš ovog gospodina? Kako ne? Pa to je moja mušterija, gospodin Radoičić.” To mi je drago, a s druge strane – svi mi volimo da se o nama lijepo priča. Mada u životu škalice idu i gore i dolje, želite da vas ipak generalno prihvaćaju, neovisno o tome ljubi li netko ovakvo slikanje, ili apstrakciju.
Ali brend bi trebao imati i nekakve druge prednosti. Ne samo financijske, nego da vas negdje pozovu kada je nekakvo događanje koje bi mene zanimalo. Ako ja sam ne odem na Fiumanku, nitko se neće sjetiti i pozvati me.

Zašto mislite da je tome tako?
Mislim da je ipak stvar u tome što me zadnje dvije godine nigdje nije bilo. Zbog moje zdravstvene situacije nisam baš puno komunicirao s ljudima i puno se pojavljivao, a kada vas nema, kontakti slabe. Mene su ljudi obilazili za vrijeme mog boravka u bolnici, ali nakon toga bio sam nekako usamljen. Puno toga se promijenilo.

Duže vrijeme ste živjeli u Beču. Vaša supruga je tamo bila predstavnik jedne tvrtke, a vi ste radili u kazalištu kao scenograf…
Da, supruga je bila predstavnik pomorske tvrtke, a ja sam prvenstveno radio kao slikar. Igrom slučaja stekao sam ljubiteljicu mojih djela i postao scenograf.

Kakvom igrom slučaja?
Gospođa Elfriede Ott, koja osim što je vrsna glumica, profesor je na konzervatoriju, režira, piše, stalno radi i trči, ovako otprilike ko vi, trči od jutra do večeri, ženska s nevjerojatnom energijom, vrlo cijenjena i priznata. Jednom sam dobio njenu pozivnicu za proslavu 200. godišnjice austrijskih željeznica u sklopu koje je napravila jednu izložbu koja je bila posvećena starim željezničkim stanicama. Mene su uvijek interesirale takve stvari i otišli smo jedne nedjelje prijepodne na otvorenje izložbe na južni bečki kolodvor. Sakupilo se jako puno ljudi i medija. Nakon otvorenja, novinari su je pitali kakvi su joj planovi za dalje i što trenutno priprema. Ona je rekla kako je upravo s Raymond teatrom zaključila ugovor i da će režirati jedan mjuzikl kojem se jako veseli, jer će to biti predstava za djecu od 6 do 66 godina. Novinare je zanimalo tko je odabran za glavne uloge, kostime i scenografiju. Na što je rekla da se najviše veseli što će raditi s jednim novim scenografom s kojim nikada ranije nije radila iako je njen stan pun njegovih slika. Čujte – ja sam znao da ona ima krcate zidove slika, iz takve sredine potječe, pa prvi tren nisam ni znao o kome se radi, a onda je ona rekla: “To je kolega Radoičić.”
Tada su oni pitali tko je to? A ona je rekla: “Eto, gospodin je tu, sjedi tamo iza.”
Znao sam da je riječ o velikom starom kazalištu koje je potpuno renovirano, s ogromnim tehničkim mogućnostima. Dotad se nisam bavio kazalištem, mada sam radio neke manje stvari – u Gradišću za naše Hrvate scenografije za jednočinke. Ovo je bila moja prva, prava scenografija. Odmah sam idući dan od nje dobio tekst, a predstava je bila o vili s jako dugačkim nosom, zapravo parafraza s Pinokiom i lažima. Idućih petnaest dana, uz pomoć tehničkog osoblja, upoznavao sam teatar i sve njegove kutke kako bih točno saznao što sve mogu na sceni napraviti. Sve je bilo najmodernije, gotovo savršeno.

Kakva je bila Vaša prva scenografija?
Odlučio sam raditi kulise za desetak različitih scena, za pozornicu koju sam stavio na suprotnu stranu, tako da je publika bila leđima okrenuta pozornici. Pozornica se otvarala s glazbenom točkom i bila je potpuno prazna. U jednom trenutku vidi se bljesak i iz poda izlazi prva scena, čitava konstrukcija s kulisama, grad u kojem se radnja počinje događati. Scene su bile različite, trebalo je dosta usklađivanja i rada. Eto, to je bio početak mojih scenografija u Beču.

Vaša supruga Zlata prepoznala je Vaš talent i podržala Vas u namjeri da ostavite siguran posao i živite isključivo od slikarstva. Njena uloga u današnjem Voju možda je i presudna…
U svakom slučaju – da. Ona mi je to dozvolila. Nije bila osoba koja bi rekla – to ti nije sigurno ili to ti se neće isplatiti, jer ipak je trebalo brinuti o obitelji. Za razliku od mog tasta koji to nije odobravao. Od malih nogu počeo sam crtati i likovno se izražavati. Želio sam završiti pomorsku školu i fakultet, ploviti i pomalo crtati kada dođem u luku ili na odmor.
Napravio sam jedan vijađ i vidio da to tako ne ide. Osim toga, standard je bio loš. Kada biste došli u luku, trčalo se kupiti neke šuškavce, traperice. Nakon toga sam ostao na kopnu, zaposlio se i nakon nekoliko godina postao direktor, vodio sam odjel s oko 160 ljudi.
Dosta sam radio i putovao, ali sam cijelo to vrijeme i slikao, pa i izlagao. Ali, ne u onim zemljama i gradovima gdje sam službeno putovao. Da mi nitko ne bi imao što predbaciti. Posao i ta funkcija su me s vremenom jako iscrpili te sam odlučio otići i baviti se isključivo slikanjem. Na radničkom sastanku sam rekao da dajem otkaz.
Zlata se suglasila s tim. Tada je i ona otišla raditi u bečko predstavništvo, a ja sam trebao ići za njom. Mogu reći da je ona poticala moj rad i uživala u tome. Tako mi je uskoro u Beču našla i galeristu s kojim ću idućih godina uspješno surađivati. Moje slike bile su u njegovoj galeriji, koja je nekada bila kovačnica, u centru Beča, u povijesnoj jezgri. Naš aranžman je odlično funkcionirao, bio je fifti-fifti, ali ne samo na ono što on proda, već na sve što i ja prodam privatno.
U Beču su vlasnici galerija bogati izdavači ili banke. Ljudi misle – lako je otvoriti galeriju. Da bi galerija bila uspješna bitno je da imućni ljudi dolaze do vas, a za to treba imati jak renome. Može na otvorenju biti i petsto ljudi, ali imućni kupuju.
Imao sam i švicarskoga galeristu koji je radio na drugačiji način i imali smo ugovor za određene zemlje. Organizirao mi je brojne izložbe i samo bi mi javio da me čeka avionska karta za otvorenje moje izložbe.

Prvi put smo davno surađivali, sredinom devedesetih. Došla sam s idejom da napravimo kalendar za Sušačku Reviju. Otada sam znala doći u posjetu i provesti lijepe trenutke s vas dvoje. Koliko Vam se život promijenio nakon odlaska Zlate?
Strašno se promijenio. Pustimo onaj emotivni dio, o tome ne moram govoriti, ali Zlata mi jako nedostaje. Pa mi smo bili u braku gotovo 40 godina. Stalno mi nedostaje, a pogotovo kada slikam ili pišem. Evo, sada pišem haiku pjesme na norveškom, a ne mogu joj to pokazati. Kad god bi mi se nešto lijepo dogodilo – bio sam sretan da to mogu prvo njoj ispričati. Otkada je nema, meni je teško i sve me podsjeća na nju. Godinama smo se spremali u Izrael, jako sam želio s njom otići tamo, ali nažalost nismo uspjeli. A kada bih napravio neku sliku, prvo bi je ona vidjela. Gledala je i ponekad bi znala reći: “Nemoj tu dati, ta neka ostane nama.”

Živjeli ste u Londonu. Jednom ste mi zajedno pričali kako ste prvi put stigli u London i pritom “šćeto-neto” našli ulicu i kuću u kojoj ste trebali stanovati. Hoćete li to još jednom ispričati za čitatelje Teklića?
Kada se negdje prvi put vozim, mogu se dobro snaći. Imao sam kartu Londona i znao sam da trebam voziti prema sjevernom dijelu. Već na ulasku u London predgrađe je za mene bilo pravo otkriće. Tamo su uglavnom stanovali doseljenici, a imali su živo obojene fasade s rožicama – ma, genijalno. Da skratim, mi smo prošli kroz London točno po ruti koju sam gledao na karti i došli smo do Regent’s Parka. U blizini je bio jedan kanal, mala Venecija, i tamo negdje smo mi trebali stanovati. Gledao sam kartu i odvezao auto u jednu ulicu. U toj ulici je bilo dosta lijepih kuća, uglavnom jednokatnice i nekoliko dvokatnica. Stanem kod treće kuće i kažem Zlati da ode pogledati što piše, koja je ulica i broj, da znamo gdje smo stigli. Ona se odmah vrati i začuđeno kaže da je tamo je broj 4, ali da tamo stanuje jedan Radoičić, jer da piše Radoičić. (smijeh) Naime, kuću smo pogodili od prve i naše ime je već bilo na poštanskom sandučiću.
Ja sam se bio zaljubio u London, a Zlata nije bila baš previše oduševljena. Bila je jedina žena koja je ikada stupila u taj komitet za brodarstvo, u svojoj je struci bila tata-mata, ali su je ispočetka primili s oprezom. Kada su kasnije čuli kako govori engleski, kako kuži posao i radi, onda joj je bilo lakše. Nakon odlaska iz Londona, još sam desetak godina održavao kontakt s galerijama – meni je to bio šećer. A dok smo živjeli tamo, putovao sam po Engleskoj, sve mi je bilo lijepo, blisko. Sjećam se svog puta u Lichfield – malo mjesto na “vjetrometini” koje sam jedva našao na karti, a ima popis od petnaest galerija.

Jeste li prodavali svoje slike u Londonu?
Jesam, prodavao sam slike u jednoj ekskluzivnoj galeriji, na koju sam poslao pismo i fotografije svojih slika. Vlasnik mi je odgovorio da ga posjetim jer su mu moji radovi zanimljivi. Galerija se zvala Crane Kalman i nalazila se na adresi Brompton Road, u otmjenom dijelu, gdje na primjer dućani nisu imali istaknute cijene. To dotada nisam znao.
Koliko ste imali izložbi do sada?
Samostalnih 170, možda i koju više, sa skupnim izložbama bilo ih je znatno više.

Vaš posljednji rad je uređenje interijera, bolje rečeno postava restorana Bracera. Bila sam tamo i prostor me se jako dojmio. Kako je sve krenulo i jeste li dugo radili na tome?
Kontaktirao me Zoran Maržić i čim me pitao za suradnju bio sam odmah spreman. Prostor je bio potpuno devastiran, trebalo ga je kompletno urediti. Ja sam ponudio svoj koncept, napravio skicu interijera, odredio boje, strop, namještaj, detalje i tražio da se isključivo radi po tome. Moram reći da su se toga držali i da je sve išlo kako treba. Kada je interijer bio gotov, došli su moji autorski radovi, njih pedesetak, a sve je trajalo dva i pol mjeseca.

Kako ćete provesti božićne blagdane i možete li s nama podijeliti jednu svoju želju?
Još ne znam kako ću ih provesti, ovisit će o zdravlju. Ako budem mogao volio bih nekamo otići. U obiteljskom krugu sve me podsjeća na brojne božićne blagdane koje smo Zlata i ja provodili skupa s djecom, a sadakada nje nema, sve je to tako jako teško.
Zato bih volio negdje otići i malo promijeniti sredinu.
A najviše želim da me zdravlje posluži da bih mogao zaokružiti ono što sam započeo. Nekoliko likovno nostalgičnih eksponata. Jedno je svakako moj dnevnik koji je skoro gotov, a nastao je isključivo od mojih crteža.

pripremila: Dunja Pavešić
photo: Damir Škomrlj

Komentari