terminator ove godine slavi 6. rođendan. Ajmo se malo vratiti na početak. Kako je nastao terminator?
Službeno smo nastali 2017. godine, negdje uoči Dana žena (taj dan nam je ujedno i službena obljetnica). Krenulo je tako da smo Kaća i ja (Dinko Pasini), ostali bez benda pa smo odlučili pokrenuti vlastiti projekt koji je bio zamišljen kao duo. Napravili smo nekoliko pjesama pa smo u jednom trenutku shvatili kako bi one bolje zvučale u „bendovskom aranžmanu“, stoga smo odlučili probati još jednom i dali smo se u mukotrpnu potragu za bubnjarem i basistom. Tehnički, to nije bila potraga jer su Željko Kožar (bubanj) i Ivo Dunat (bas gitara) moji dobri prijatelji, tako da nije bili niti mukotrpnog segmenta. Jednostavno su se sve kockice posložile i eto nas sada ovdje – u intervjuu za teklic.hr
Zašto ste odabrali baš ovo ime?
Nismo pretjerano razmišljali o imenu, jednostavno je netko rekao „terminator“ i svi smo se složili da volimo terminatora i da želimo da nam to bude ime. Dalje nismo razmišljali ni sekunde. Pametnome dosta.
Kako ste se razvijali kao bend kroz godine? Kako ste rasli u zvuku i kako ste gradili odnos s publikom?
Naš razvitak temelji se većinom na redovitim probama i prosviravanjem pjesama. Svaku pjesmu više puta ponovimo kroz određeni period, pa tako i u trenucima kada imamo dogovorenu svirku. Želja nam je da na svirci to grmi i da budemo „upucani“ što je više moguće. Zvuk nam je jako bitan, budući da su u bendu samo tri instrumenta. Pazimo na aranžmane i način sviranja kako bi cijela slika zvučala kompletno. Tako dosta eksperimentiramo sa različitim pedalama za bas i gitaru, kako bi njihovi međusobni zvukovi bili komplementarni.
S publikom građenje odnosa je spontano. Takve su nam objave na društvenim mrežama i komunikacija s publikom na koncertima. Jednostavno radimo i govorimo što nam padne na pamet, a jedina nit vodilja jest da bude u dobrom duhu zabave i blesave neozbiljnosti.
Održali ste koncert na Wembleyju, svirali ste kao predgrupa Foo Fightersima i ostvarili suradnju s Jack Whiteom. Kakvo vam je bilo to iskustvo?
Bilo nam je sjajno. Foo Fightersi su sjajan bend, tim više jer smo im dali 4 ideje za nove pjesme koje su oni objeručke prihvatili. Jedna od njih je i „You’ve been lying all this time“ koja bi trebala uskoro izaći. Vrlo vjerojatno ćemo uskoro ići na novu turneju. Jack White je bio rezerviran prilikom naše suradnje, ali dao je do znanja da cijeni naš izričaj. Nažalost, ništa od toga se nije ostvarilo – to su sve naše maštarije za koje se nadamo da će jednoga dana biti istinite.
Koja je vaša filozofija kada govorimo u nastupima uživo? Kako želite da publika doživljava vašu glazbu i kakvu energiju želite prenijeti na koncertima? Naime, gotovo pri slušanju svake vaše pjesme, možemo je zamisliti kako zvuči uživo i želimo je čuti uživo.
Filozofija je jednostavna – daj sve i uništi instrumente. Ovo za instrumente je naravno figurativno, više mislimo na to da izvučemo svoj maksimum. Publika je tu vrlo važan dio jer s njome imamo uzajamni odnos. Što publika više daje i što je aktivnija, to ćemo i mi biti.
Paralelno s pjesmom „On jako puno zna“ nedavno je izašao i album „Glad“. Tko to jako puno zna? O čemu govori pjesma?
Sve tekstove piše naša pjevačica Katarina Vukadin Kaća – svaka pjesma zaseban je djelić njenog života, odnosno njenih zanimljivih opservacija (što se može vidjeti iz priloženog). Kao što samo ime pjesme daje naslutiti, radi se o muško-ženskim odnosima. Ulaziti u detalje nema pretjerano smisla jer vjerujemo da svaki pojedinac može naći vlastito značenje i smisao unutar pjesme.
Spot je, zanimljivo, snimljen s mobitelima. Odakle ideja za ovakav koncept?
Spot je zapravo neka vrsta testiranja – željeli bismo vidjeti kako bi vertikalna inačica prošla među publikom, odnosno u promociji našeg rada. Budući da je većina online sadržaja na društvenim mrežama, odnosno Instagramu, gdje je sadržaj prilagođen vertikalnom držanju mobitela, tako smo i spot koncipirali.
Neku posebnu radnju ovaj spot nema, sniman je pomoću dva mobitela, a koncept smo bazirali na zanimljivim tranzicijama „iz mobitela u mobitel“ gdje smo nastojali prikazati glavnoga lika kako „jako puno zna“, ali u generalno ironičnom smislu. Svi akteri u spotu dobri su prijatelji terminatora, a snimanje je završilo tulumom u prostoriji gdje imamo probe. A baš se i lijepo poklopilo, budući da je zadnji kadar spota upravo i bio u našoj prostoriji.
Objavili ste drugi studijski album. Kakve veze imaju „Glad“, dobar rock i loši ćevapi?
Album smo nazvali Glad iz dva razloga – na njemu se nalazi pjesma Glad koja će nam ujedno i biti singl, a drugi razlog je zbog njenog značenja – još smo gladni dobre svirke i nastupa uživo. Ćevapi su ušli u priču slučajno – kad smo napravili pauzu od snimanja, Kaća se zaletila po ćevape koji su nažalost bili očajni.
Na koji način je teklo „kuhanje“ ovog albuma?
Kada smo definirali koje pjesme ćemo uvrstiti u album Glad, naredna 3 mjeseca smo ih dodatno brusili i uvježbavali. To je imalo dvojaku funkciju – prvo, radi toga da budemo spremni za live snimanje albuma, a drugo, znale su nam dodatne ideje oko aranžmana padati na pamet pa bismo tako usavršili pjesmu.
Nakon toga, krenuo je proces snimanja kod našeg producenta Silvija Pasarića. Koncept je zamišljen da snimimo svirku uživo, a naknadno na to vokale. Cijeli proces je protekao relativno brzo – bili smo gotovi u tjedan dana. Ostalo je bilo na Silviju da napravi da album zvuči ovako kako zvuči.
Moramo primijetiti i zanimljiv vizualni identitet novog albuma. Koja je priča iza njega?
Ideja za naslovnicu je dosta apsurdna, odnosno kako se to kaže – interna zezancija. Jedno ljeto smo se susreli sa jednom brbljavom kokoši (da, pravom kokoši) s kojom smo čak i snimili najavu za jednu od naših svirki. Nazvali smo ju Snježana. Prilikom razmišljanja o naslovnici albuma, netko je samo rekao „pa ajmo staviti samo Snježanu“. I opet – dalje nismo razmišljali ni sekunde. Mi smo bend koji voli što manje razmišljati.
U kojoj je mjeri novi album zreliji od „Ovo nije raj“?
Rekli bismo da je Glad malo zreliji uradak jer smo u samom početku bili puno rigorozniji oko odabira pjesama. Također, već smo s prvim albumom izbrusili dinamiku, naš kreativni proces i način funkcioniranja općenito. Znali smo što smo mogli očekivati prilikom snimanja drugog albuma – jedna od njih je i ponovna suradnja s našim producentom Silvijom Pasarićem (SiPa music), kao i njegov pristup snimanju. Jednostavno smo bili spremniji i opušteniji. Jako smo zadovoljni kako je ispao „Ovo nije raj“, a za „Glad“ vjerujemo da smo postigli jednu veću nijansu kvalitete koju želimo da terminator predstavlja.
Katarina, kako je s toliko muškaraca u bendu?
Katarina je trenutno na putovanju u Islandu, a u njeno ime odgovorio bih da joj je sjajno i da na trenutke zna biti mrvicu naporno
Kako se dogovarate oko glazbenih ideja? Kako teče kreativni proces i kakvi su odnosi unutar benda?
Kreativni proces nam je većinom spontan, pogotovo u počecima – najčešće započnemo sa nekim „neobaveznim jamom“ (improvizacijom). Neki puta se sve to razvije u nešto konkretno, a neki puta jednostavno prestanemo nakon 3 minute. Kada je u pitanju konkretna stvar, zna se dogoditi da imamo snimljeno preko 8 minuta materijala na kojem smo spontano isprobavali razne varijacije. Kasnijim slušanjem onda vidimo koji segmenti imaju potencijala za nešto više. Zna se dogoditi da neke ideje jednostavno sjednu i budu gotove kroz nekoliko proba, a zna biti situacija gdje ne pronalazimo načina kako da ideju konkretiziramo pa ju „stavljamo u čašicu“ tj., sa strane za neki drugi put.
Također ima i situacija gdje nastane neka ideja/riff doma i na probi jednostavno sve sjedne na svoje mjesto, gdje sve ostale elemente uspijemo definirati unutar dva sata.
Koje su vaše ambicije, planovi i ciljevi za budućnost?
Najiskrenije, mislim da nitko ne razmišlja o budućnosti terminatora. Terminator je sadašnjost, nešto što nas jako veseli i što volimo raditi. I vjerujemo da smo dobri u tome. Terminator sigurno ima svoj rok trajanja, ali nas uopće ne interesira, niti opterećuje kada će on isteći. Generalno, neke aspiracije su nam da zagrebemo po jačim festivalima i klubovima van Zagreba. Gdje se vidimo za pet ili deset godina? Nemamo pojma, znamo jedino gdje se vidimo za 3 mjeseca – na opakoj rokaveli u KCM-u.
Komentari