U povodu Međunarodnog dana sjećanja na žrtve holokausta, posljednji zatvorenik koji je živ izašao iz Auschwitza, predstaviti će knjigu „Oleg Mandić – Posljednji dječak iz Auschwitza“. Tim povodom popričali smo s njim o tom životnom razdoblju, ali i o njegovu pogledu na budućnost.

Koliko Vam je pomoglo zaboraviti strahote logora upravo to što ste veliki dio života posvetili evociranju tih strašnih dana?
U siječnju 1955. moj tadašnji šef, glavni urednik „Plavog Vjesnika“, Mladen Bjažić (dječji književnik, danas 93 godina, živi u Zlarinu) osovio se bio ljutito na mene. Svi su znali da sam bio u Auschwitzu i da ne želim o tome govoriti. Pred 10. godišnjicu oslobođenja logora valjalo je o tome napisati članak pa su to meni predložili. Ja sam histerično odbio. Na to će Bjažić povišenim tonovima:… „Šta si ti umišljaš. Svi znamo za tvoju traumu. Ali ona nije samo tvoja. Ona pripada svima… ljudima… čovječanstvu. Svi oni koji nisu bili tvoje sreće da prežive očekuju da progovoriš. Jer samo ćeš na taj način, pronoseći svoju tugu i istinu, postići, možda, da se takvo šta ne ponovi. Dosta si šutio. Više nemaš pravo na to!“

Oleg Mandić u Auschwitzu
Oleg Mandić u Auschwitzu

Ljutito sam napustio urednikov ured bučno zalupivši vratima za sobom. Dva sam dana kuhao u sebi i lomio se. Pomalo je dopirala do mene istinitost i suština izgovorenih riječi…
Trećeg sam se dana vratio u redakciju sa napisanim člankom. „Bez krivice krivi“ bio je to moj prvi napis o proživjelom. Od tada nisam prestao govoriti i pisati o tome – pune 62 godine!
A zaboraviti proživljeno nije mi padalo na pamet niti onih prvih godina dok sam šutio.

Vaše knjige osim što imaju povijesnu vrijednost zapravo su i opomena da se takvi užasi više nikada ne dese. Koliko nade polažete u to da se ovako nešto više nikada ne može i neće ponoviti…?
Svakog se dana nažalost povijest ponavlja, jer čovjek još nije usvojio mudrost da uči na iskustvima prethodnika. Nisam fantast da vjerujem kako će mojim djelovanjem prestati svako zlo. Ali ako doprinesem da se desi jedna Sirija manje, ili Sudan ili Gvineja Bissau, pa Argentina ili Uruguay iz 80-ih godina, smatram da se moj trud isplatio: možda ih bude ipak jedna manje. Da sam šutio sigurno ne bi utjecao na tijek povijesti, a ovako se mogu nadati da sam ispravnim pristupom bar pokušao doprinijeti boljitku. Zato nemojte nikako šutjeti vi, koji imate nešto za reći!

Što biste preporučili mladih ljudima, bez obzira tko su, odakle dolaze i kuda smjeraju, kada se nađu u nekoj doista teškoj situaciji?
Da li je neka situacija ili doživljaj težak ili manje težak ne ovisi o tome što ju netko takvom proglasi, već samo o tome kakvu ćemo mu mi „ocjenu“ dati. Drugim riječima kako mi sami percipiramo doživljeno. Za to se moramo izvještiti da uspoređujemo doživljaje. Moramo dobro pamtiti zlo iz vlastite prošlosti, a ne se truditi da ga zaboravimo. Poslužit će nam za usporedbu kad nam se kasnije dogodi nešto loše i najčešće će nam pomoći da novom nevoljom ovladamo.
Ja sam proveo 70 godina prekrasnog života i to upravo zahvaljujući Auschwitzu! S 15 sam godina već bio shvatio da mi se nikada u životu ne može desiti nešto gorega od već proživljenog! Pa kad su se i meni dešavale situacije koje bi netko treći nazvao katastrofičnim, za mene su one bile samo neugodne sitnice u usporedbi sa Auschwitzom. Sve predispozicije za sretan život bile su tu…

posljednji dječak iz auschwitza oleg mandić