Saša Šekoranja

2028
Saša Šekoranja

Živiš li i sam okružen cvijećem?

Da, živim okružen cvijećem, ali ne samo tako da ga unosim u stan, već i čestim odlascima u prirodu. Naprosto – slušam prirodu, jer to je ono što me veseli, inspirira. Sve što upijam dolazi iz prirode, a doma svakako volim imati cvijeće. Nekad to mogu biti samo trave ili lišće, a nekad može i u teglama, čak nešto najjednostavnije poput graha koji raste i penje se po prozorima.

Je li čvrsta tvoja veza s prirodom, zemljom? Svoju kocku vlažne zemlje tešku 14 tona svojedobno si izložio uz 80 svojih crteža?

Još kao dijete obožavao sam kopati zemlju, htio sam biti seljak. Uvijek sam govorio: „Ja ću biti seljak kad narastem“, i to je nešto iskonsko što je ostalo u meni. Tek u usporedbi s travom vidiš koliko si velik. Za mene je zemlja početak i kraj, ima veliku simboliku, uz koju svi naši svagdašnji problemi izgledaju manje važni. A što se tiče zemljane kocke koju sam postavio na svojoj izložbi, u njoj je bilo sjemenja koje je počelo rasti i na kraju izložbe, kocka je bila sva obrasla travom. Sam format kvadrata, visina 2,3 m i težina 14 tona, to je ona količina zemlje koja te poklopi kada umreš, može i to simbolično predstavljati. S jedne strane tu su bili moji crteži koji se mogu činiti minorni, a s druge strane ova zemlja koja je tako snažna.


Spomenuo si zemlju u kontekstu pokopa. Jesi li ikada radio bukete i aranžmane za posljednji ispraćaj?

Meni je ta povezanost sa smrtnošću bliska kroz cvijeće. U prvom redu zbog toga što cvijeće odrezano stoji u vazi. Odrezano, na neki način već je mrtvo, ali još uvijek traje u vodi. Cvijeće nije samo stvoreno za radosne trenutke. Kada se rade cvjetni aranžmani za ispraćaj, to se radi posebno pažljivo, tu ne smiješ pogriješiti. Često puta ljudi se zahvale, kažu da je cvijeće bilo prekrasno i nekako kao da im je pomoglo u tim trenucima. Kada je umro sin mog profesora, ja sam u njihov dom poslao buket cvijeća. Nazvali su me kasnije i rekli da im je to cvijeće u tim teškim trenucima unijelo neku radost.

Prolaznost cvijeća pomalo je bolna, kao i prolaznost trenutka, pa i života. Ili je to za tebe snaga trenutka?

Jedino što je trajno u životu – to je promjena, ta mijena koja je jedino stalna. U prirodi je to puno vidljivije nego u našim životima. Ciklusi su kraći, godišnja doba se izmjenjuju. Cvijeće slažem komercijalno, tako da ističem njegovu dekorativnost i ljepotu, a s druge strane negiram tu dekoraciju i slažem ga u skladu s prirodom.

Svakodnevno crtaš svoje dnevnike, koji su onda početak neke slike, scenografije… Radiš li to s vremena na vrijeme ili svakodnevno i hoćeš li i današnji dan pretočiti u crtež?

Bilježim trenutke koji me inspiriraju. Neki dana sam bio na Savi i puhao velike maslačke – to sam nacrtao, napravio zapis. Ne znam pisati dnevnik, zadnji put sam ga pisao kao teenager, stoga sada svoj dnevnik crtam. Evo, u Velvetu je na zidu puno praznih okvira. Tu ću crtežom bilježiti buduće važne trenutke. Ovdje će se održavati druženja, sastanci, promocije knjiga, večeri poezije i ja ću tim posebnim događajima i ljudima ispunjavati te crteže.

Što te najviše inspirira za stvaranje?

To je najčešće priroda, ali inspirira me i moje unutarnje stanje. Ja sam sretan kad sam nesretan, a nesretan kad sam sretan. Imam stalnu potrebu biti sretan, a opet svjestan sam da puno toga ne valja. Tada se okrenem papirima i crtam, crtam, ne želim upasti u tu univerzalnu depresiju, životnu dosadu, zato to i radim.

Hodaš li, pješačiš li šumskim stazama? Penješ li se na Sljeme?

Ovdje u blizini je Dubravkin put, koji je predivan, gotovo samo minutu od Ilice i šećem njime do Cmroka. Ovo godišnje doba je sjajno za takve šetnje. Zapravo smo se oglušili na zvukove prirode i postali potrošači, odustali smo od mirisa i okusa, jedemo previše instant hrane, čak se i družimo na taj način. Sve se svodi na nešto brzinski, na potpuni konzumerizam. I zato je lijepo vidjeti kako priroda živi, od nje trebamo učiti.

Jesi li spreman podučiti ljude tome? Možda nekakva radionica spajanja ljudi s prirodom?

Mislim da ne znam podučavati, učiti. Nikad nisam učio načine slaganja cvijeća, primao neke poduke. Sve što znam, naučio sam sam gledajući prirodu, jer vidiš kakva crvena ide uz kakvu zelenu. To je jedino mjesto gdje možemo naći mjeru i njoj se učiti – od sklada, omjera, proporcija, pa do odnosa. Ako zaboravimo to slušati, otići ćemo krivim putem.

Nekadašnji poznati kafić Velvet, nakon što je godinama bio zatvoren, zajedno sa svojom suradnicom Anom Petričić Gojanović preuredio si u predivno mjesto i udahnuo mu novi život. Odakle ideja da tu bude baš Velvet?

Velvet je bio kultni kafić, okupljalište brojnih ljudi i u jednom trenutku se zatvorio. Mi u početku nismo ciljano htjeli Velvet, niti ovaj prostor. Ali stvari se u životu naprosto dogode.

Zamišljao sam to potpuno drugačije, u početku smo tražili malu industrijsku halu, tvornicu s puno prostorija – soba, a u svakoj neku novu situaciju. Trebao je to biti laboratorij stvaranja.

Gledali smo neku tvornicu, ali bila nam je preskupa i tražili smo dalje. I onda se slučajno dogodilo da smo jedne večeri ovdje prolazili i na prozoru ugledali natpis da se to prodaje. I tako smo krenuli u to, naprosto se dogodilo. Kupili smo upravo na moj rođendan 9. ožujka, broj zgrade je 9, Dežmanova 9, tu su i Aleksandrove stube, a ja sam Aleksandar. To se sve poklopilo i zapravo je sve ispalo vrlo simpatično. Ana je obožavala taj kafić, dolazila je tu i ranije i rekla je da ćemo vratiti kafić i da mora ostati Velvet. To nam se činilo odličnim. U Velvet se vraćaju ljudi, dolaze na druženje i lijepo im je.

Tko kupuje tvoje slike?

Dosta ljudi je kupilo moj slike, ali ne bih im navodio imena. Ako bi spomenuo njihovu estetiku, onda mogu reći da su to obično ljudi koji imaju moderne, jednostavne stanove, generacijski posve različiti.

Kakvo je bilo tvoje djetinjstvo?

Djetinjstvo sam proveo kod bake, na selu, uživao sam cijelo vrijeme. Igrao sam se vani, u prirodi, sa zemljom, kopao i sadio. Sjećam se – jednom sam posijao šaku nevenovog sjemena i to je odjednom počelo rasti, bujati, cvasti… Brao sam, davao ljudima, a što sam više brao, to je ono više raslo. Tu je možda počela moja veza sa zemljom i cvijećem.

Tu si se zarazio?

Da, očito. Prije nekoliko dana sam preskočio ogradu, ušao u vrt i opekla me kopriva po nogama. U trenutku sam se sjetio djetinjstva. I kopriva i krvavih koljena. Stalno smo trčali, padali, razbijali se. Ti dani djetinjstva u Sloveniji, prvi prijatelji, prve trešnje koje smo brali, gotovo još zelene. Lovili zmije, žabe, stalno se igrali – to mi je nekako najljepše vrijeme. Mislim da je teško djeci koja odrastu u gradu i koja su izolirana od toga.

Što te u današnjem životu, osim cvijeća, najviše veseli raditi?

Pa, u svakom slučaju, scenografija. Sada sam radio scenografiju u Osijeku i Sisku, gdje je bio Beckettov „Svršetak igre“. Radio sam Shakespearea u Dubrovniku. Jako volim raditi scenografije, jer one su vrlo inspirativne i kad gledam glumce, to je predivno. Oni predstavu rade na sto različitih načina, što se nikako ne dešava kada sam uzmeš, pročitaš jednom knjigu i odložiš je. Meni je scenografija bila inspiracija za mnoge slike koje su kasnije nastale. I rad s režiserima, ako dobro vode predstavu i glumce, može biti inspirativan i vrlo dobro funkcionirati kroz scenu. Inače, meni je sve to povezano: scenografija, slike, cvijeće i to volim raditi. Usudim se snimati i fotografije, iako se nisam školovao za to. To naprosto znaš ili ne znaš, dobro je ili nije. Ima stvari koje ne volim i koje se ne usudim raditi. Nikad nisam sjeo u auto i vozio.

Ne voziš auto?

Ne, ne vozim auto. Osoba sam koja nema tu vrstu koncentracije, ne znam kako ću u kojem trenutku reagirati i ne mogu pretpostaviti kako će netko drugi reagirati. I onda sam radije vožen, nego da ja sam vozim. Meni je sve blizu i draže mi se prošetati, nego voziti. Ne želim se nervirati s drugim vozačima, tražiti mjesto za parking. To je nešto što me sigurno ne zaokuplja. Iako znam da, s druge strane, to daje osjećaj slobode, kad sjedneš u auto i odeš na more.

A kada te netko drugi vozi?

A, obožavam kad me netko drugi vozi, to mi je super.

Rekao si da je „mjera za dobar ukus najvažnija“…

Mjera je najvažnija za sve. S tim da sam i ja sam čovjek koji ponekad nema mjere.

U čemu nemaš mjere?

Recimo u hrani, ili sam predebeo ili mršavim, ali uglavnom sam predebeo. Kada krenem nešto raditi, kojiput pretjeram, pa to ode u neki barok. Nikad nisam pio alkohol, niti se drogirao, jer da jesam, možda bih pretjerao. Ili ako sam loše volje, odem u dućan pa kupim neku stvar koja mi uopće nije trebala. Protiv toga se treba boriti. Mjera je za sve apsolutno najvažnija, treba voditi računa o tome, a za dobar ukus ona je definitivno najvažnija. Mada nekad i pretjerati, znači imati mjere.

Tvoja teza o mjeri mogla bi se i puno šire primijeniti, u svakodnevnom životu koji je previše opterećen komercijalnim?

Bez obzira na sve što čujemo i vidimo, treba znati reducirati. I ne treba živjeti kao što svi žive, kao što nam pokazuju reklame i televizija. Ne trebamo imati sve, jer zapravo ne moramo ništa imati. Ili možemo imati i na drugi način.

Tko bi to ljudima trebao reći? Mame djeci, studentima uzori, narodu političari?

Mislim da je velika odgovornost na medijima, novinarima, ljudima koji su na vlasti. Ali to je začarani krug, krug novca. Sve je postalo prepotrošno. Takva je danas umjetnost, život, ljubav – sve. Sve se mora brzo mijenjati, gotovo sezonski kao stvari u dućanu, kao po nekom diktatu – a pritom gubimo sebe. Stalno živjeti neku utrku, biti lovac… Što je to? Bolje da ulovimo ovu jesen, ovo lišće na drveću, nego da lovimo još jedne nove hlače. Treba reagirati i ono što možemo promijeniti, promijenimo već danas.

Osim tvog rada, što te još čini sretnim?

Raduju me druženja, šetnje, razmjena dobre energije i najviše smijeh. Ono što mi je u životu ostalo u sjećanju, još od djetinjstva, nisu putovanja, ludi provodi i skupi restorani, već smijeh. I to ono – kad te zaboli trbuh od smijeha. Stvarno je lijepo ako se možeš prepustiti smijehu i smijati.

Razgovarala: Dunja Pavešić

Foto: Mara Bratoš

Komentari