Rujana Jeger: “Bez dlake na jeziku: o psima i ljudima”!

897
rujana jeger

Spisateljica, kolumnistica i agonistica Rujana Jeger, u petak će u atriju zagrebačkog Arheološkog muzeja predstaviti novu knjigu „Bez dlake na jeziku: o psima i ljudima“.
Na promociji će osim autorice govoriti i urednik knjige Kristijan Vujičić, prof. dr. dc. Boris Pirkić te glavna urednica tportal.hr Alemka Lisinski.

Sve o knjizi smo saznali od same autorice, a pomno pratite Teklić, jer će Vam Rujana uskoro pokloniti knjigu!

rujana jeger

Knjiga ima iznimno zanimljiv naziv „Bez dlake na jeziku“. O čemu se točno radi?
Činjenica je da svaki vlasnik psa zna odgovor na to pitanje – dlake su nešto s čime živimo i što možda i ne primjećujemo toliko dok nam u posjet ne dođe netko tko nema psa(ili mačku) pa odjednom shvatimo da tu osobu nemamo gdje posjesti jer je sve donakle ipak dlakavo, a da ne pričam o situacijama kada poslužujete večeru i panično se bojite hoće li gosti natrapati na kakvu dlaku u …. jajetu, odnosno – salati, juhi, ma znate već. Svemu.
S druge strane, ja o odnosu psa i čovjeka te problemima s kojima se suočavaju ljudi i psi u tom odnosu govorim «bez dlake na jeziku» – neke od tema su doista neobrađene, barem koliko sam obavještena, u standardnim priručnicima. No ako jesu, budite sigurni da nisu obrađene na taj način. Također sve o čemu pišem ilustriram primjerima iz stvarnog, svog života, a neke od tih literarnih «sličica» čitatelji neće samo tako zaboraviti! To mi je i cilj, smatram da su standardni priručnici uglavnom sterilno i dosadno štivo, što je i povod nastanka ove knjige. S novim sam psom u ruke dobila i jedan takav priručnik, počela ga čitati i zaključila da me zanima napisati – ne nužno bolji, što se tema tiče – ali svakako zanimljiviji i što je najvažnije (nadam se) – duhovit. U ovom je svijetu premalo smijeha.

Je li istina da ste se neko vrijeme panično bojali pasa? Kako ste prevladali strah?
Da, kao mala sam se užasno bojala, tako da me tata morao dizati na ramena kada bismo posjećivali obiteljsku prijateljicu po kojoj sam dobila ime, jer ona je imala malog (možda i mini, ne sjećam se jer je meni bio ogroman) pudla koji je strašno lajao. Naravno, ja sam bila uvjerena da laje na mene, a možda je samo lajao na kućno zvono…. Moja je nona na Krku imala velikog njemačkog ovčara po imenu Mark, no kada bismo je posjećivali, on je morao biti vezan u vrtu, što ga je dovodilo do ludila i zbog toga me je mrzio, lajao je kao lud čak i kada bi me vidio na prozoru. Kada sam imala oko 6-7 godina, nona je odlučila stati na kraj toj drami i pustila ga na terasu. Zatim mi je namazala dvije kriške kruha putrom i izrezala ih na kockice. Otvorila je «oberliht» staklenih vrata na terasu i ohrabrila me da mu dajem te komadiće kroz taj procjep. Zatim ga je pustila u kuću, dok sam ja sjedila na stolcu. On me je onjušio, uzeo još kruha iz mog dlana i moj strah posve je nestao. Iduće sam godine pohađala školu u tom malom mjestu, a Mark me je pratio i dočekivao jer je škola bila daleko od kuće…
S 12 sam godina dobila svog prvog psa, foksterijera Polija, ali sve su to stvari koje možete pročitati u knjizi!

Koliko ih sada imate? Ima li svaki od njih vlastitu osobnost i s kojom se od pasmina najbolje slažete? Imate li i druge životinje? Slažu li se oni međusobno?
Naravno da svaki pas ima osobnost, pa to je kao da se pitate jesu li svi ljudi jednaki! Sada imam dvije kuje, osmogodišnju križanku zlatnog retrivera i crnog labradora Lizu koju sam našla u Draškovićevoj ulici na tramvajskoj stanici u dobi od cca 5 mjeseci slomljene šape, te dvogodišnju Parson Russell terijerku Joy – one se međusobno razlikuju kao noć i dan – osim što je jedna crna a druga bijela, jedna velika a druga mala, posve su različitih karaktera, no međusobno se savršeno slažu.

rujana jeger

Moja je omiljena pasmina uvijek bila Jack Russell, odnosno Parson Russell terijer (to su u stvari, laički rečeno, dvije inačice iste pasmine, jedna kratkonoga, druga dugonoga) – ali svi moji psi su (ili su bili) zakon, bez obzira na to bili oni čistokrvni ili mješanci! Imam dva psa, smatram da je psima bolje kada imaju društvo, osim toga je i veselije – a kada su sami kod kuće, pritisak savjesti nije tako strašan. Nemam drugih životinja, djelomično zato jer terijeri nisu baš najkompatibilniji s glodavcima, mačkama ili pticama. Imala sam mačka (i on je u knjizi), ali pošto stanujem u prizemlju i to u blizini vrlo prometne ulice gdje mačke stalno ginu, to iskustvo ne bih ponavljala. Rado bih imala zeca ili zamorca, ali bojim se da, kako kaže moj dragi; «ne bi dugo trajao» pored Joy.

Kako im birate imena, jesu li posebna?
Iskreno, nemam neki «fetiš» prema imenima – neki su psi već imali imena kada sam došla do njih, neki su ih dobili slučajnom, trenutnom inspiracijom, poput Chili, Jack Russell terijerke koju sam imala preko 18 godina, a koja se po rodovniku zvala Jill, a kada smo je povezli kući u automobilu su svirali Red Hot Chili Peppers i na putu je prekrštena u Chili – ispostavilo se da je ona «nomen est omen» u njezinom pogledu bila točna – bila je mala i vrlo žestoka.
Joy je već imala ime, ali ona zbilja je vrlo veseo pas i donosi radost svojim smiješnim forama i navikama, tako da joj jako paše! Kada sam skupila Lizu, sjetila sam se Lize Minelli, ne znam zašto. Kiki koju sam davno imala dobila je ime po slikovnici Nade Iveljić «Kiki, mala polarna lisica» jer je bila vrlo slična crtežu Kiki….

Je li istina da je pas uistinu najbolji čovjekov prijatelj? Biste li mogli živjeti bez svojih ljubimaca?
Pa imam ja i drugih najboljih prijatelja, dvonožne konstrukcije. Psi nisu tako komplicirani kao ljudi, pa pretpostavljam da moji dvonožni prijatelji ne bi tolerirali baš sve što su u stanju podnijeti psi – pa makar samo da ih na desetak minuta zavežem ispred trgovine J….psi manje zahtijevaju i puno podnose, što je sigurno motivacija iza te poslovice.
S druge strane, pas je najduži čovjekov prijatelj – ako je istina da je, prema novijim teorijama «pripitomljen/domestificiran» prije oko 33 000 godina, a možemo reći da mi hodamo Evropom tek oko 125-100 000 godina, znači da su pas i čovjek «prijatelji» već oko trećinu našeg postojanja, što je daleko duže od ostalih domestificiranih životinja – prve sljedeće domestificirane životinje bile su ovca i koza – tek prije oko 3000 godina (znači deset puta kraće!)– za ilustraciju, zec je postao «zeko» tek prije 1400 godina.

Osim toga, pas je i najraznovrsniji čovjekov suradnik – tokom naše zajedničke povijesti služio nam je i još uvijek nam ponegdje služi kao hrana, zaštita, pomoć u lovu, pomoć u stočarstvu, kao ratni drug (otkrivanje mina i ranjenika), kao policijski pas (droga, eksploziv, mrtva tijela i slično) i spasilac (odroni, potresi, lavine), kao terapijski pas (starci, djeca s autizmom), medicinsko osoblje (otkrivanje raka kože i prostate, između ostaloga), pomoć invalidnim i slabovidnim osobama, ponegdje još uvijek i kao vučna služba…. niti jedna druga životinja ne ispunjava ni približno sve te uloge kao pas. Tako da moram reći – da, istina je – pas uistinu jest čovjekov najbolji prijatelj.

Nažalost, nisam sigurna da im uzvraćamo jednakom mjerom. Trenutno u Rumunjskoj (opet) ubijaju sve ulične pse koji su se naulici zatekli još zahvaljujući Ceauscescuu koji je osamdesetih odlučio da svi stanovnici sela imaju ostaviti svoje imanja i blago i preseliti u gradove…. u Hrvatskoj situacija nije tako strašna iako ima jako puno napuštenih pasa koji nakon zakonskog roka bivaju usmrćeni u šinterajima diljem zemlje.

rujana jeger

No ne moramo ići u tužne teme – tužno je da psa ne možete voziti sredstvima javnog prijevoza, pa čak ni s brnjicom i uzicom, iako je to u ostatku EU normalna stvar…o trgovinama i restoranima (iako osobno te ne podržavam jer smatram da je psu restoran mučenje – zamislite da morate čučati pod stolom dok vaši prijatelji i svi drugi u prostoriji – jedu) da i ne govorimo.

I na kraju, iako upravo po ukopima pasa ( a ritualnih zajedničkih ukopa ljudi i pasa te uskopa pasa ima i u pretpovijesti Hrvatske) znamo koliko su dugo i čvrsto (pa čak i u smrti) povezani s nama, ali danas u Hrvatskoj ne postoji niti jedno funkcionirajuće (bilo je jedno u Rijeci, ali je zatvoreno) groblje kućnih ljubimaca. Svi su moji psi tako silom zakona u stvari završili u nekoj spalionici pošto se u gradu ne smije ukopavati ljubimce – inače nisam posebno sentimentalna osoba koja ide na groblja, ali ima ljudi kojima bi puno značilo da mogu svoje ljubimce dostojno pokopati. Veza između čovjeka i psa – sada govorim o nama kao vrstama – toliko je duboka da (na osnovu povijesti, mitologije i arheologije) možemo govoriti i o tome da postoji jedna mistična dimenzija.

Naravno da bih mogla živjeti bez svojih pasa, ali nipošto to ne bih željela!

Zašto bi svaki pravi ljubitelj životinja, ali i one osobe skeptične prema njima trebale pročitati ovu knjigu?
Zamisao ove knjige je da bude zabavna i zanimljiva i onim ljudima koji nemaju pse ali možda vole način na koji pišem. Kao i u knjigama kolumni, nastojim o ozbiljnim i teškim (a u ovom slučaju gadljivim i škakljivim) stvarima pisati lako i duhovito, s primjerima iz vlastitog života – mislim da tako ljudi boje prihvate/upamte/shvate ono što je važno.
Oni koji imaju pse naprosto znam da će uživati jer će se sigurno prepoznati u hrpi situacija – a možda i saznati da nisu sami u nekima od njih!

Knjiga izlazi u petak, gdje će se sve moći nabaviti?
U svim knjižarama izdavačke kuće Ljevak, na njihovom online shopu i većim knjižarama u Hrvatskoj. Nadam se da će i neke trgovine s potrepštinama za kućne ljubimce biti zainteresirane za suradnju!
I na kraju, pošto sam shvatila da ima još puno toga što mi nije stalo u knjigu ili mi je «palo na pamet» tek kada sam je završila, pokrenula sam web stranicu na kojoj ću pisati blog o psima – blog će se zvati «U šetnji» a pisati ću o svemu što me na to potakne – možda čak i o ljudima….

U međuvremenu, na službenoj stranici čitatelji mogu čitati odlomke i najnovije vijesti vezane za knjigu, a mogu mi slati i upite i sugestije za teme koje ih zanimaju a nisam ih pokrila u knjizi.

Razgovarala: Ana Vuković
Foto: Matija Peček

Komentari