Riječka meteorologinja Danijela Vlašić: “Živimo u novom vremenu. Nešto što je prije bilo ekstremna temperatura, sada je postalo uobičajeno”

2020

Danijela Vlašić meteorologinja je Pomorsko-meteorološkog ureda u Rijeci, a mi smo na ugodan razgovor svratili do njezinog radnog mjesta.

Srpanj 2021. godine proglašen je jednim od najtoplijih otkada postoje mjerenja, a slične rekorde bilježimo i u prošlim godinama. Očekuje li nas i u idućim godinama takva situacija?

Kada se gleda na globalnoj razini, srpanj 2021. godine bio je jedan od najtoplijih mjeseci otkako postoje meteorološka motrenja. Prisjetimo se temperatura u Kaliforniji i Kanadi.  Zanimljivo je spomenuti da, iako je srpanj bio jedan od najtoplijih mjeseci na Zemlji, na riječkom području bio je jedan od hladnijih mjeseci ako gledamo unatrag 10 do 12 godina. Najveće vrućine u Europi bile su na području Mediterana, odnosno točnije u Italiji, Španjolskoj, Tunisu itd., zbog prevladavajućeg utjecaja toplog zraka sa sjevera Afrike koji je bio prisutan i iznad Hrvatske, ali nije donio temperaturne rekorde i nezapamćene vrućine. Predviđanja su da će takvih situacija biti još i da će biti češće.

Imamo li podatak koja je temperatura i kada bila najviša ikad izmjerena tijekom ljeta u Rijeci?

Ljeto 2015. godine bilo je najtoplije na području grada Rijeke. U toj godini zabilježeno je čak 17 vrlo vrućih dana. To su dani kada temperatura zraka premaši 35°C. Vrući dani su kada je temperatura zraka iznad 30°C. Najviša temperatura zraka u Rijeci izmjerena je u srpnju 2007. godine kada je bilo 40°C i 2015. godine kada je bilo 39,9°C.

Napomenimo da je u Rijeci zabilježeno ukupno 160 vrućih dana, a od toga 30 dana bilo je do 2000. godine. U posljednjih 20 godina zabilježeno je ostalih 130 dana. To je jako veliki porast. Vrući dani postali su klasika, a u prošlosti su bili rijetkost. Jedan od najvećih problema je i što nema noćnog ohlađivanja. Minimalna temperatura zraka bila je oko 20 do 25°C veći dio i ovoga  ljeta. Tada se domovi ne mogu rashladiti, potrebni su klima uređaji. Mi ne bismo mogli biti u ovom uredu da nema klima uređaja. Prije se normalno radilo u uredima, bez klima uređaja. Otvorio se prozor i moglo se izdržati jer su temperature zraka bile niže. Dodatan je problem da pri takvim temperaturama, ako otvorite prozore i želite stvoriti propuh, vaše se tijelo ne može ohladiti. Velika je to opasnost, osobito za starije ljude. Oni kupe ventilator i misle da je to efektno, no to više nema efekta na naše tijelo.

Iza nas je nekoliko toplinskih valova. Koliko ih je bilo ove godine i što su nam donijeli?

Broji se da smo imali 5 toplinskih valova. Svaka zemlja ima svoje pragove kako bi mogla reći što podrazumijeva pod pojmom „toplinski val“ i svoje načine odlučivanja u meteorološkim službama o tom pitanju.  Pragovi za izdavanje upozorenja jako variraju. Evo primjera:  Nije isto kada je u Italiji temperatura 29 stupnjeva ili kada je takva temperatura u  Danskoj. Za Dansku je to već za viši stupanj upozorenja na vrućinu, a u Italiji, osobito na jugu, to je ugodna temperatura zraka. Nije svaka vrućina toplinski val. U Rijeci se proglašava toplinski val kada temperatura premaši 32°C. Ako takve temperature traju više dana, povećava se stupanj upozorenja.  No, to je samo jedan od kriterija, također gleda se i minimalna noćna temperatura zraka, vlažnost i vjetar. Toplinskim valovima nazivamo meteorološke situacije kada visoka temperatura zraka  počne negativno djelovati na zdravlje ljudi. No, posljednji toplinski val koji se pojavio oko blagdana Vele Gospe, bio je toplinski val u punom smislu te riječi. Drugi toplinski valovi ove godine također su bili izraženi.

Još jedan problem jest i vlaga. Ako je temperatura zraka 25°C, a relativna vlažnost zraka 75%, naše tijelo ima osjećaj kao da je temperatura zraka iznad 30°C. Kombinacija vlage i temperature zraka doprinosi sparini. Najgore je kada je temperatura iznad 35°C, a onda još dođe i vlaga. To je apsolutno najgora situacija za aktivno stanovništvo, ali i za starije osobe i malu djecu. Svi se znoje, svima je teško.

Kako bismo se onda mogli ohladiti u takvim danima? Što bi bilo najbolje?

Jedino rješenje su klima uređaji, no opet nije dobro da je prevelika razlika u temperaturama u odnosu na vanjske prostore. Isto tako, bitno je da ljudi ne izlaze van po najvećim vrućinama. Koji put već u 8 sati ujutro temperatura zraka iznosi 30°C, što je inače nekada bilo uobičajeno u podne. Dakle, što god možete, napravite to u jutarnjim satima ma koliko vam to bilo izazovno. Čak i dugo navečer, oko 20 sati, temperatura zraka može biti 30°C.

Tu je još jedna stvar koja zahtijeva malo veći trud. Naime, trebalo bi se posaditi neko stablo u blizini kuće. Ozelenjavanjem se pobija efekt toplinskog otoka. Zelenilo drastično spušta temperaturu zraka. Temperature zraka, koje obično čitamo i koje se mjere u hladovini meteorološke kućice na zelenoj površini, na betonu su i 3 do 5°C više. Primjerice, ako gledamo Zagreb, u Zrinjevcu je temperatura 2°C niža, nego što je na Trgu bana Josipa Jelačića, a geografski se nalaze relativno blizu.

Kako se Vi ohlađujete tijekom toplinskih valova?

Živim u jednoj staroj kući, koja je nekada bila ljetnikovac. U toj kući nemamo klima uređaj, ali okruženi smo vrtom što definitivno ohlađuje, barem onaj donji kat. Na gornjem katu gdje se nalaze sobe jako je teško boraviti po velikim vrućinama, no na prvom katu je ugodno. Budući da se nalazimo blizu mora, svaku večer, iza 19 sati se kupamo u moru.

danijela vlašić

Ljeto nam se lagano približava kraju. Prema Vašem mišljenju, jesu li vremenske prilike znatno odskakale ove godine od onih prijašnjih? Kako biste komentirali meteorološku situaciju koja nas je zadesila ovog ljeta i koja je bila dosta agresivna tijekom cijele godine?

U veljači su temperature zraka bile ekstremne. Veljača je inače jedan od najhladnijih mjeseci tijekom godine, no u Rijeci su krajem veljače maksimalne temperature bile 25°C. Topli zrak sa sjevera Afrike ušao je na europsko kopno umjesto sibirske anticiklone ili azorske anticiklone i donio visoke temperature. Slična situacija bila je i 2020. godine. To je također bila jedna od najtoplijih godina otkako postoje mjerenja. Siječanj je tada bio najtopliji mjesec ako pogledamo maksimalne temperature zraka. Veljača isto tako, no tada nismo o tome toliko govorili jer je nastupio koronavirus. Vrućine su tada pale u drugi plan.

U ovom trenutku, Danijeli Vlašić zvoni telefon. Vani puše bura, a kiša se sprema. Obični građanin bojao je pod i zanima ga hoće li mu se pod stići osušiti prije nego što padne kiša. Danijela Vlašić pogled baca na monitor na kojem se nalazi prognostički model i pomaže ovom građaninu. Danijela, zovu li Vas često obični građani?

Danas je nešto mirniji dan što se tiče telefonskih poziva ovog tipa, no često primamo pozive od ribara, organizatora događaja, mladenaca koji će imati svadbu, za pogrebe se traži dodatno pojašnjenje vremenskih uvjeta… Ponekad se zna dogoditi i da je bura najavljena i nekoliko dana prije, no ljudi svejedno zovu da vide hoće li voziti trajekti, hoće li stići na određeno mjesto ili događaj.

Kakvo nas vrijeme očekuje ove jeseni? Hoćemo li i u jesen doživjeti toplinske valove kao što su neki prognozirali?

Mediteran je jako zagrijan. Površinske temperature mora mjestimice su više i za 5 °C od prosjeka. Na tako zagrijanu podlogu dolazak hladnijeg zraka, koji se događa u jesen, uzrokuje snažne atmosferske procese koji rezultiraju obilnom, intenzivnom kišom, pljuskovima, grmljavinom, tučom i pijavicama. To se već događalo i nastavit će se događati. Takve prognoze još se uvijek razvijaju, a i ne daju mi neku važnu informaciju za donošenje odluka na poslu jer radim prognoze po danima, često i satima, a ovo je puno veća vremensko-prostorna skala.

Posljednje dvije godine osobito su kaotične na našem planetu što se tiče vremena i sve češće svjedočimo ekstremnim vremenskim događajima. Kako nebo nad našim glavama gleda na to?

Priroda će se uvijek boriti za sebe, uvijek će doći u ravnotežu. Oko toga se uopće ne moramo bojati. Priroda će uvijek biti puno jača od čovjeka. Vidjeli smo potrese, tornada, tsunamije, poplave… Pitanje je kako će se čovjek prilagoditi i živjeti u tome. Globalna temperatura sve je viša i viša pa posljedično nastaje sve više i više energije. Energija je proporcionalna temperaturi na četvrtu, da se poslužimo jednom formulom iz fizike. Čim je temperatura zraka viša, ima više energije i imate mogućnosti da se više toga događa. Za ekstremne vremenske događaje potrebno je puno energije i jednostavno oni postaju učestaliji. Mi to za sada nazivamo „ekstremi“, no ti ekstremi već se polako približavaju sredini, onome što je postalo normalno za nas. Nešto što je prije bilo ekstremna temperatura, sada je postalo uobičajeno. Mi živimo u novom vremenu. Od 2000. godine došlo je do promjene, sustavi su postali potpuno drugačiji pa posao prognostičara postaje sve zahtjevniji. Naši prognostički modeli, iako su jako moćni, ograničeni su jer jednostavno to ne vide. To je kao da zahtijevam od svojih očiju da vidi bakteriju na površini stola. Premali su procesi da bi ih vidjeli. Mogu vidjeti prljavštinu na stolu i iz toga zaključiti da se na tom mjestu nalazi povećan broj bakterija, ali ne mogu vidjeti samu bakteriju. Zato je moj posao da iz modela detektiram situacije nestabilnosti: gdje, kada i kako će nešto biti.

Konkretne akcije čovječanstva za borbu protiv klimatskih promjena su nužne, što nas čeka ako se nastavi ovim tempom? Što bismo trebali mijenjati? Naime, već sada plaćamo cijenu naših navika…

Emisije stakleničkih plinova su ogromne otkako je krenula industrijska revolucija do danas i to ne prestaje. Nisu samo velike kompanije zaslužne za to, nego i mi svi ponaosob. Izađite na Korzo i pogledajte kako se ljudi sami voze u automobilima, po jedan čovjek u autu. Resursi se troše masovno, a konzumerizam to potpomaže. Ako je nešto u trgovini jeftino, trebate li to kupiti? Ljudi troše sve više i više, a zapravo bi se trebali bazirati na kružnoj ekonomiji. Treba krenuti od sebe. S ponosom dođem u staroj odjeći, s torbicom koju nosim 10 godina. Vanjština jest ono što daje prvi dojam, nekome možda daje samopouzdanje, ali trebamo se zapitati: Je li to ono što želimo ostaviti svojoj djeci? Nažalost, mi ne idemo prema naprijed, prema osvješćivanju, nego idemo unatrag. Kao čovjek koji cijelo vrijeme govori kako će smršaviti, a sve se više i više deblja. Cijelo vrijeme govori se o obnovljivoj energiji, recikliranju, no što je s javnim prijevozom? Zašto ima toliko automobila? Javni prijevoz je rijetka pojava. Primjerice, 1999. godine autobusna linija 2 vozila je do Pećina. Sada je to linija 1. Ta autobusna linija u vršnim satima išla je svakih 8 minuta, a polasci su bili svakih 11 do 12 minuta. Sada čekamo ovu liniju ponekad i do 40 minuta. Je li to dobar javni prijevoz? Naravno da nije. Osobno nisam vozač iz ekoloških razloga, no ako moram svoje dijete odvesti u vrtić i nakon toga 40 minuta čekati autobus, ne mogu stići na posao.

No, bitno je naglasiti da nisu svi ekstremni događaji posljedica čovjekovog djelovanja. Postoji prirodna varijabilnost, ali je istina da ekstremnih vremenskih događaja ima sve više.

Zašto se onda o klimatskim promjenama toliko puno priča, a toliko malo čini?

Govori se puno jer ponovno, to je stvar mode, konzumerizam. Neki proizvod oboji se u zeleno i sad je on neštetljiv za okoliš. Ipak, smatram da je dobro da se o tome govori.

U Hrvatskoj nedostaje stručnjaka. Ljudi koji odlučuju o takvim stvarima većinom dolaze iz društvenih znanosti. Nama trebaju ljudi koji su sposobni interpretirati podatke za što je potrebna pristojna razina statističke pismenosti. Meteorologa ima jako malo, oni završavaju inženjerski smjer fizike u Zagrebu, a završava ih po prilici, manje od 10 na godinu. Ponekad se dogodi i da nitko ne diplomira jer malo ljudi upisuje ovaj smjer. Studij je težak, a nakon toga mogućnosti zaposlenja u Hrvatskoj jako su loše. Možete se zaposliti, no primanja su uglavnom jako niska, na nekim poslovima (konkretno kod nas u službi) rade se noćne smjene, radi se i po 12 sati na dan, nekada po 9 sati na dan, svaki dan, vikendom i blagdanom i svim ostalim danima. Raspored je neuredan i jednostavno nije motivirajuće za toliko malo novaca raditi, a oni koji bi to možda i htjeli moraju imati barem riješeno stambeno pitanje. Zato kolege odlaze van, gdje su pošteno plaćeni ili odlaze raditi u neki drugi sektor gdje su naše vještine potrebne, a to su matematički način razmišljanja, donošenje odluka, programiranje, timski rad… Cijelo vrijeme govorimo kako nam trebaju stručnjaci, kako trebamo raditi na obnovljivim izvorima energije, kako se gospodari otpadom, a gotovo ništa se po tom pitanju ne poduzima. Nema dovoljno ljudi koji su uključeni u donošenje odluka ili u pomaganju kako donijeti takve odluke.  Sve ostaje mrtvo slovo na papiru.

Komentari