Prva dekanica na Tehničkom fakultetu u Rijeci

Jasna Prpić Oršić, prof.dr.sc., izabrana je za novu dekanicu na Tehničkom fakultetu Sveučilišta u Rijeci, a o njenom radu i osobnosti saznajte nešto više u sljedećim redovima...

1872

Prije svega čestitam što ste izabrani za dekanicu Tehničkog fakulteta. To je ujedno i povijesni događaj jer je po prvi puta u povijesti na čelu Tehničkog fakulteta žena. Koliko sami pridajete tome važnost?
Moram priznati da mi je drago da je Tehnički fakultet Sveučilišta u Rijeci dobio dekanicu, nekako smatram da je za to već došlo vrijeme. Značajno mi je to i zbog toga što u Fakultetskom vijeću ima samo 15% žena, dakle preostala većina su muškarci koji su također glasali za mene, stoga mi je drago da su kolege prepoznale moj potencijal i podržali me u izboru za dekanicu. No ne treba tome je li izabrana žena ili muškarac pridavati ni prevelik značaj, važno je da se dužnost korektno odradi.

Koji su vaši prioriteti u budućem mandatu koji kreće iduće akademske godine?
Prvenstveno ću nastojati ojačati međunarodnu suradnju Fakulteta, imam dugogodišnje, dobre međunarodne kontakte i smatram da je važno da naši mladi kolege što je više moguće odlaze u inozemstvo, stvaraju kontakte, upoznaju ljude, uče i vide kako se vani radi i da se potom vrate na fakultet s novim saznanjima. Nadalje smatram važnim ojačati suradnju Tehničkog fakulteta s ostalim fakultetima, gospodarstvom i lokalnom zajednicom, ali vidim mogućnost suradnje i na širem području, van granica naše županije, pa i Hrvatske. Ponovno bih se osvrnula na privredu, jer iako znam da ljudima u gospodarstvu nije lako i da su uvijek u žurbi brinući kako će zaraditi za sljedeći mjesec, mislim da isto tako trebaju razmišljati o razvoju u čemu im Tehnički fakultet može puno pomoći. Imamo četiri studija na Fakultetu – strojarstvo, brodogradnju, elektrotehniku i računarstvo, dakle jako široko možemo pokrivati brojna gospodarstvena područja i povezivati znanost sa strukom.

Tehnički fakultet je poznat kao dobro organiziran i uređen. Mislim da je sadašnja uprava na čelu s dekanom profesorom Goranom Turkaljem, a koje sam i sama dio, odradila i još odrađuje odličan posao, ali poboljšanja su uvijek moguća. Postoji nekoliko segmenata koje bi trebalo ojačati i dati im veći značaj. Želim stvoriti što bolje uvjete rada i studiranja ovdje na Fakultetu. Imamo veliki broj entuzijasta koji vole ovaj posao, koji su spremni dati svoje vrijeme i svoje znanje, stoga je bitno njima omogućiti što bolje uvjete, naročito mlađim kolegama, kako bi se mogli što bolje razvijati.

Vi ste dijete ovog Fakulteta, tu ste diplomirali, magistrirali, doktorirali…sve što ste stvorili, stvorili ste u okvirima ove institucije. Sada kada gledate današnje studente i kada se sjetite svojih studentskih dana, što Vas posebno asocira na taj period studiranja na ovom istom fakultetskom, što vas veže?
Pa meni je bilo jako lijepo ovdje studirati, imali smo odličnu ekipu. Studirala sam brodogradnju na koju se uvijek upisivalo dosta studenata, ali kako je studij dosta zahtjevan jedan dio bi odustao tako da nas je na zadnjim godinama bilo znatno manje. Bili smo jako povezani i bilo nam je odlično…i danas se redovito čujem s nekima. S velikim zadovoljstvom se sjećam da smo išli na brojna sportska natjecanja tehničkih fakulteta, a ja sam se natjecala u odbojci. Profesori su uglavnom bili u redu, a u odnosu na danas mogu reći da smo mi kao profesori ipak pristupačniji, ali činjenica je da je svugdje sve manje prisutan taj jaz između mlađih i starijih. Mogu slobodno reći da me za moje studiranje vežu samo lijepe uspomene, koje se odnose na profesore, kolege i naše zajedničko provedeno vrijeme.

Specijalizirali ste i usavršavali se na sveučilištima u Trstu i Lisabonu. Kakva je razlika tamo u odnosu na nas i koja ste dobra nova iskustva donijeli?
Na samom početku rada na Fakultetu imala sam sreću i dobila županijsku stipendiju koja mi je omogućila dva tjedna boravka u inozemstvu i usavršavanje u Trstu. Bila sam presretna zbog toga, imala sam osjećaj kao da idem na kraj svijeta. Maksimalno sam iskoristila tu županijsku stipendiju i mislim da je županije na neki način profitirala time što mi ju je dala. To je bilo 1997. godine i tu suradnju njegujem još i danas, gotovo punih dvadeset godina. Nedavno sam se vratila iz Trsta gdje sam boravila dva tjedna radeći s kolegama. Ta suradnja je vrlo dinamična i živa, proširila se je i na ostale kolega na Zavodu, a imam priliku poslati i moje doktorante na usavršavanje u Trst.

Usavršavali ste se i u Portugalu?
Radeći na jednom europskom projektu imala sam priliku upoznati profesora Carlosa Guedesa Soaresa sa Sveučilišta u Lisabonu. Suradnja koja je počela s tim prvim projektom traje još i danas. Portugal ima jednake uvjete za znanstvena istraživanja kao i mi i puno ovisi o čovjeku i njegovom angažmanu hoće li će uspjeti pribaviti znanstvene projekte i tako financirati svoj rad. Za razliku od Norveške, gdje sam prisutna od 2008. godine, u kojoj država i gospodarstvo sustavno investiraju i financiraju istraživanja. Istraživači su tako posve posvećeni istraživanju i ne moraju brinuti kako će za njih osigurati sredstva. S njima surađujem punih osam godina godine i ta norveška iskustva su jako dragocjena. Pogotovo jer imam priliku surađivati s profesorom Oddom Magnusom Faltinsenom koji je živa legenda, broj 1. u području hidrodinamike, što je ujedno i moje područje. Iskreno osjećam privilegiju i zahvalnost što sam dobila priliku surađivati s njim i što je prepoznao moj rad. Sve te suradnje i kontakti omogućuju mi da pomažem i mlađim kolegama. Upravo je jedan od njih, Marko Valčić, zahvaljujući projektu hrvatske zaklade za znanost sada u Norveškoj, kao i Natalija Vitali, koja je dobila stipendiju za boravak na sveučilištu u Lisabonu.

Pretpostavljam da se oni javljaju i da ste u tijeku sa sa svime ?
Da, naravno, a danas je ta komunikacija u odnosu na nekad mnogo jednostavnija i znatno lakše surađujemo. Imam sreću da sam mentorica dvjema zaista izvrsnih doktoranada, koji su vrlo vrijedni i perspektivni i drago mi je da im odmah u startu mogu omogućiti nešto više.

Hoće li se oni vratiti?
Da, sigurno hoće. Jasno je da ljudi idu trbuhom za kruhom, ali mislim da je ovaj posao jako dobar jer radi se o struci koja je vrlo tražena vani , a ujedno omogućuje da se radi odavde. Slično je i sa mnom, jer radim posao koji je prekrasan i koji volim, ali zbog potrebe posla putujem, upoznajem druge sredine i kolege, odlazim na razna usavršavanja u druge zemlje i onda se ponovno vraćam ovdje gdje je moj dom. Dakle, struka brodograđevnog inženjera, kao uostalom i inženjera strojarstva,elektrotehnike ili računarstva, pruža jednu rijetku mogućnost, a to je da odete vani, ali i da se vraćate doma. Nije lako donijeti odluku i otići živjeti vani, niti je u inozemstvu uvijek tako lijepo kako ljudi misle. Meni je idealno otići negdje na mjesec dana, raditi, usavršavati se i potom se vratiti. Možda ponekad ne znamo cijeniti ono što imamo ovdje. Zato je jako dobro da mladi odu van i da vide koliko toga mi ovdje imamo, koji su naši resursi, uvjeti i što sve s time možemo. U Norveškoj su uvjeti za rad idealni i sve je podređeno tome da se što ugodnije osjećate na poslu i što više i bolje radite, no dok ne odeš tamo zapravo nisi svjestan kako mi imamo idealnu klimu naspram njih, gdje danima čekaš sunce i onda mu se itekako veseliš. Zapravo jako cijenim život u Hrvatskoj i sretna sam što sam odabrala ovaj posao i organizirala svoj život ovdje. S druge strane jasno mi je da su zbog ekonomske situacije i nezaposlenosti ljudi prisiljeni ići u inozemstvo i zbog posla počinjati život negdje drugdje.Jasna Prpić Oršić dekanica

Imate li dosta kolegica u svijetu brodogradnje?
Iako u našem poslu još prevladavaju muškaraci, sve više je žena. Čak sam prije dvije godine po prvi put imala grupu studenata gdje je bilo više kolegica nego kolega. Danas mladi sve više se prepoznaju da tehničke znanosti i inženjerske struke imaju široku mogućnost zaposlenja kako za muškarce tako i za žene, koje također mogu zavoljeti tu struku. Bilo bi još bolje kada bi se malo razbila predodžba o tome da su inženjerski poslovi vezani isključivo uz pogone. Posao inženjera raznolik je i kreativan te se žene vrlo dobro u njemu snalaze.
Vodite katedru dinamike plovnih objekata i radili ste knjigu u suradnji s profesorom Čorićem „Pomorstvenost plovnih objekata“, a između ostalog razmatrate mogućnost stabilizacije brodova i štetni učinak na sam plovni objekt, posadu i putnike. Što to točno znači, da li to znači da ima pomoći za sve one koji se boje putovanja brodom ili imaju morsku bolest?

Upravo je cilj da se projektira brod koji bi imao što manji indeks morske bolesti. Postoje metode kojima se može procijeniti koji će postotak ljudi na brodu oboljeti od morske bolesti, ovisno i o ruti kojom se ide. Kod projektiranja i određivanja forme broda može se utjecati da se brod u plovidbi manje ljulja i njiše. Postoje sredstva za stabilizaciju broda koja se mogu dodatno ili tijekom gradnje broda ugraditi da bi ljuljanje bilo što manje. Postoje razne metode kojima se to može unaprijed procijeniti i predvidjeti, uzimajući pri tom u obzir određenu rutu. Što znači da ako je brod predisponiran za morsku bolest na jednom moru, ne znači da će tako biti i za drugo more, jer to ovisi o mnogočemu. Žene su sklonije morskoj bolesti, muškarci i djeca manje. Ako ste negdje na palubi i imate vizualni doživljaj gibanja, dakle promatrate more, to nam pomaže da lakše podnesemo ljuljanje broda, dok teška hrana odmaže. Struka to može procijeniti unaprijed i na to utjecati. Važno je ubrzanje, obllik i frekvencija gibanja, a bitno je odmaknuti se od frekvencije gibanja koja uvjetuje određenu nelagodu ili mučninu kod putnika. Kod putničkih brodova za krstarenja to je izuzetno važno, jer osoba se u prosjeku aklimatizira za oko četiri dana, pa ako se putnik na sedmodnevnom krstarenju pola vremena ne osjeća dobro to i nije baš dobro za brodarsku kompaniju.

Koji postotak putnika podliježe tome?
Svatko se pod nekim određenim frekvencijama može isprovocirati, u pravilu je to individualno. Za putničke brodove za krstarenja i druge putničke brodove postoje različite razine komfora, odnosno postoje razredi i klase, o čemu također ovisi intenzitet ljuljanja broda i osjećaj putnika. Ali nije samo morska bolest problem, profesionalni pomorci se ionako u najvećoj mjeri naviknu. Primjerice kod ratnog broda, ako se brod previše giba, posada ne može obavljati svoj rad. Kod projektiranja određenih brodova struka o svemu tome vodi računa.

Kakva je po vašem mišljenju hrvatska znanstvena scena i što bi se moglo unaprijediti?
Ne zaostajemo mi puno za svijetom, ali svakako bi moglo biti bolje kada bi država mogla više investirati u znanost. Usprkos tome naši ljudi su snalažljivi i vješti u privlačenju sredstva iz fondova i projekata pa se snalazimo. Ja imam sreću da imam izvrsne suradnike i naši se projekti i istraživanja odlično odvijaju. Ali, kao što sam u tom kontekstu već spomenula Norvešku, njima puno više vremena i mira više ostane za sam znanstveni rad.

Smatrate li da bi država trebala bolje povezivati znanost i privredu?
Da, svakako, postoje mogućnosti prijave na neke projekte, ali bi ih trebalo biti znatno više i na tome bi trebalo proraditi u što skorije vrijeme. To bi se državi višestruko vratilo.

U radu sa studentima sigurno se držite nekih načela, možete li ih navesti i zašto su ona bitna?
Što se tiče rada sa studentima, smatram to jednim od ljepših segmenata mog posla i radost je raditi s njima, pogotovo ako su to studenti koji žele naučiti, žele znati i koji pitaju…i onda s njima vrijeme u radu proleti. U trenutku kada do mene dođu oni su formirani ljudi, ali vrijednosni sustav i vrijednosti na kojima će temeljiti svoju karijeru još nisu u potpunosti izrađeni. Želim im prenijeti entuzijazam za ovaj posao, usaditi znanje i razviti samostalnost, jer smatram to jako važnim. Samostalnost, naravno, ne isključuje timski rad, naprotiv, treba biti učinkovit i samostalan član tima. Želim im osvijestiti vrijednosti stijecanja znanja i ulaganja u sebe kao i vrijednosti i zadovoljstvo koje nam pruža posao koji znamo i volimo raditi. Želim ih naučiti upornosti, da ne odustanu kada se pojave prve poteškoće nego da ustraju i rješe problem, to je jedini način da izgrade zdravo samopouzdanje. I najvažnije da budu kolegijalni i pozitivni, da uživaju u onome što rade.

Naš razgovor je započeo prije 8 ujutro, znači li to da ste jutarnji tip?
Da, jutarnji sam tip, volim jutro i uživam doći rano na posao. Tu sam već oko sedam sati, dok još nikog nema i do devet u miru i tišini mogu jako puno odraditi, jer onda počinju telefonski pozivi, obaveze i sastanci.

Kako najradije provodite slobodno vrijeme?
Slobodno vrijeme volim provoditi sa suprugom, volimo putovati. Nismo iste struke, on je kemičar, ali imamo brojne zajedničke interese, volimo prirodu i životinje. Imamo kućicu u Fužinama i tamo uživamo u prirodi, a rado odlazimo i u Vrbnik na otoku Krku, odakle su njegovi. Osim toga, volim sportove, s prijateljicama igram badminton, tenis, ipak najdraži su mi konjički sportovi i gdje god mogu i kada god mogu odem na jahanje. Volim povremeno biti i sama… volim čitanje. Uglavnom, voljela bih da je dan dulji, za nabrojene aktivnosti i druženje s prijateljima i obitelji mi preostaje premalo vremena.

Komentari