Dugo se znamo preko zajedničkih prijatelja, ali ovaj razgovor za Teklić nekako nije došao ranije na red. Kaže se da ništa nije slučajno, pa je sada možda najbolji trenutak, svakako i zbog knjige koju ste napisali i čija će se promocija koncem ožujka održati i u Rijeci.
Radujem se promociji moje knjige u Rijeci. I moram reći da sam sretna što poznam Rijeku i jako je volim. Volim već sam prilaz Rijeci, dok se spuštam vidim prizor kojem se uvijek isto neizmjerno veselim i koji me ujedno podsjeća na Trst, rodni grad mog oca. Volim tu panoramu, luku, Korzo, a osim toga za Rijeku me veže i posao. U Rijeci sam radila scenografiju i kostimografiju za film Kineska vaza, koji je režirao Stipe Delić, a glumili su Marija Crnobori, Marko Raguž, Vera Zima i Bert Sotlar. Snimali smo u Bakru i u kući Ružić. Za mene je to bilo neponovljivo iskustvo i cijeli taj boravak u toj obitelji, u toj kući, bio je poseban. Tu sam osjetila taj Sušak koji sam poznavala još kao dijete. U mom sjećanju je zauvijek ostao jedan vrt pun rajčica na samom moru, čiji opojni miris pamtim još i danas. Naime, jako sam vezana za Sušak i Rijeku zbog Šilovića, obitelji moje mame koja je s Praputnjaka.
Osjećate li naslijeđe Primorja u sebi?
Rođena sam Zagrepčanka, ali moram reći da sam ponosna Primorka. I tek sam kasnije shvatila što je to ponos, plemenitost, dobrota, suzdržanost, škrbnost – ne škrtost, nego škrbnost Primoraca. Ne dozvoljavam da je moja nona Tereza Bujan koja je bila pojam ljepote, estetike i dobrote bila škrta – ona je bila samo škrbna, to sam tek kasnije shvatila. Svjesna sam svojih korijena, jer u momentu kada padaš onda snažno osjećaš korijene, te primorske i te poljičke korijene. Kao da iz njih crpim snagu, to je ta borba s kamenom, sa zemljom, naši Takala-Prezidi u kojima je raslo grožđe za najbolju vodicu, a zemlja se nosila na ramenu iz Gorskog kotara. Voljela bih kada bi se to ponovno obnovilo, tu je bila najbolja vodica…
Je li pisanje knjige na neki način vraćanje duga i obol obitelji te priznanje da su i dalje dio Vas?
Mamu sam doslovno zaklinjala da piše memoare jer mislim da je to jedna od najvažnijih stvari što je mogla ostaviti, a imala sam i djedove memoare koji su također značajni. Ujedno sam željela revalorizirati mog prastrica Josipa Šilovića, totalnog režimliju koji je bio neshvaćen čak i od svoje obitelji kojoj je jako puno dao. Tražeći po arhivima vidjela sam što je sve učinio, stoga sam prije dvije godine organizirala jedan simpozij na Pravnom fakultetu gdje su eminentni stručnjaci govorili o značaju i dobročinstvu tog čovjeka.
Školovao ga je njegov brat Frane, postao je profesor na Pravnom fakultetu u Zagrebu, osnovao je katedru Krivičnog prava, uveo uvjetnu kaznu, pisao je zakone i bio ban Banovine Hrvatske. Osnovao je Dom za djecu Josipovac, danas Vladimir Nazor, naročito se zauzimao za samohrane majke, nezbrinutu i vanbračnu djecu, a oko 150.000 gladne djece nakon Prvog svjetskog rata prebacio je u Slavoniju. Smatram da je puno napravio za društvo, a kada se gleda povijest moje obitelji mislim da je on uvijek bdio nad njima. Bez obzira što je bio režimlija, ili bolje rečeno čovjek režima, učinio je puno divnih stvari. To su ti ljudi koji vlašću mogu pomoći. Oni su zato na vlasti, a to ja očekujem i od naših ljudi na vlasti danas, a toga nažalost ima vrlo malo.
Krleža je jednom banu Josipu Šiloviću zamjerio da je režimlija…
Da, Krleža je došao i molio ga da više ne ide u Galiciju. Na to mu je ovaj rekao da je upravo osnovao Josipovac i ponudio mu posao činovnika. Vidio je pred sobom jednog krasnog, mladog intelektualca koji više ne može izdržati front, ali vidio je i pogled. Pitao ga je: „Zašto ti mene tako gledaš?“ A Krleža mu je rekao da nema te vlasti uz koju on ne bi bio, na što je moj djed rekao: “…tako mi vraćaš? A da ja nisam na vlasti ti bi sad trunuo u rovovima Galicije.“ To je baš jedna krležijanska situacija. To je meni i sam Krleža ispričao. Kasnije su moji roditelji bili s njim prijatelji. Jedno vrijeme se kod nas kuhalo i za Krleže i moja mama, nikako djevojka, nosila im je hranu.
Nakon što je Fran pomogao školovati svog brata Josipa Šilovića, on je školovao Franovog sina, Vašeg djeda Srećka Šilovića…
Da, divno je bilo to pomaganje. Moj djed Srećko Šilović iz Praputnjaka rano dolazi u Zagreb, u obitelj svog strica Josipa pa potom ide na studij u Beč. Vrlo rano bio je aktivan u politici kao ljevičar i iz političkih razloga stric, tada ban, Šilović savjetuje mu da bi bilo najbolje da negdje ode. Imali smo rođaka dr. Musulina koji je bio liječnik u Rio de Janeiru i tamo imao praksu pa je moj djed također krenuo za Južnu Ameriku. Poveo je cijelu obitelj, moju baku i stariju kćerku Nanu jer moja mama još nije bila rođena. Tamo se 1915. rodila moja mama i kad ju je uz pomoć moje prabake Gavellice djed porađao, ugledao je malu dječju glavicu i rekao: „Joj, ima glavu ko šiška“ i tako je mama zauvijek ostala Šiška i svi su je tako zvali. Ja sam je u knjizi zvala Ines, ali nju ljudi zapravo znaju kao Šišku.
Ines je cijeli svoj život bila zaokupljena stvaranjem?
Bila je divan, interesantan čovjek, odgajana je u tim intelektualnim krugovima, u tom salonu svojih roditelja i onda je otišla u Pariz na studije. Tamo se 1937. dogodio taj ludi susret mame i tate koji ja opisujem u knjizi, ta njihova ljubav. Ona o tome piše u svojim memoarima i ja čitajući ih tada otkrivam da mi puno stvari nije rekla o sebi i to me zapravo nekako raznježilo, nije me pogodilo. To što je ona neke stvari zadržala za sebe, to mi je bilo tako ženski. Mama o trenutku kada je upoznala tatu piše kao o nečem najdivnijem na svijetu, a tata o tome piše pjesmu „Prvi poljubac kada sam sreo Šišku u Parizu“. Kada je mama našla tu pjesmu nakon tatine smrti spalila ju je, nikom je nije htjela pokazati.
I kada sam to pričala svojim prijateljima bili su jako tužni. Trebao mi je odmak da otvorim te mamine memoare, punih sedam godina, ranije nisam bila spremna. Ostavljala je trag u svim ljudima koji su je okruživali, bila je posebna. A opet bila je topla intelektualka koja se davala i pomagala. Pogotovo kada bi u Ladu i u Baletnoj školi gdje je godinama radila prepoznala talentirane, interesantne ljude. A i tata je bio takav, ljudi ga pamte kao dobročinitelja.
Njena sestra Nana imala je posve drugačiji životni put…
Nana je vrlo rano željela biti balerina i bilo je normalno da ide studirati kod Nižinske i najvećih pedagoga u Parizu, a baka da bi je sačuvala od internata odvela ju je u jednu familiju koja je u to vrijeme bila centrala za prebacivanje ilegalaca na relaciji Moskva-Pariz. Posredstvom te obitelji Nana je upoznala Otokara Keršovanija, zaljubila se i 1930. je već bila udana za njega. Otokar Keršovani je osuđen i ona ga odlazi posjetiti u zatvor u Požarevac no potom se Nana po direktivi prebacuje u Rusiju, dalje gradi svoju ilegalnu karijeru i oni se rastaju. Otokar je ponovno u zatvoru u Lepoglavi, osuđen je na deset godina i cijelo to vrijeme moja obitelj svaki mjesec šalje auto s knjigama, odjećom, hranom i ostalim potrepštinama za njega i ostale zatvorenike i dalje ga paze kao svog zeta. Nana je bila drugačija od moje mame, nekako sva svoja, hrabra. Nana se prva s ruskom delegacijom spušta na Drvar i onda lomi nogu i dugo ostaje u glavnom štabu kod Tita, gdje su je i moji roditelji posjetili i bili s njom par dana u Drvaru. Njen drugi muž bio je Crnogorac, jedan od prvih generala u španjolskom ratu i odmah nakon završetka je bio likvidiran. Svoju je djecu poslala vlakom u Sibir, ali ostaje bez sina Srećka jer ga je jedan general u tom vlaku ukrao. Ostala je njena kćer Ines. Nana se napokon vraća u Beograd i postaje pomoćnik ministra Kidriča. Međutim, Staljin je zove samo na jedan razgovor. Svi joj govore da ne ide, ona ipak odlazi i nikad se više ne vraća. Jednom je Tito mom djedu za susreta u Zagrebu rekao da je Nana likvidirana na Semeringu, u jednom sudaru. De facto je bilo montirano. Njeno zadnje pismo došlo je 1946. Nana je bila vrlo jaka ličnost, oni su je kao takvu prepoznali i bila je uvučena u to. Bila je bliska suradnica Staljina i on je na koncu, kada se ona hoće izvući, i likvidira. Dakle, ja ne bih rekla da je bila avanturistkinja, ona je naprosto bila hrabra, u njoj je jako snažna bila ta ideja komunizma. Svi su je obožavali, imala je jedan nevjerojatan šarm, a krasile su je hrabrost i idealizam.
Svojoj kćerki dala je ime Ines, a sinu Srećko…
Da, bili su svi kao obitelj jako povezani. Ines je bila posve drugačija od Nane. Bile su odvojene, a mama 1933. odlazi kod nje u Moskvu. Čak je tamo htjela studirati teatar kod Stanislavskog, međutim vidjela je situaciju i pobjegla. Kada se vratila kući bila je u svojevrsnoj kazni, mjesecima je jela sa služavkom jer djed, njen otac, nije mogao shvatiti da je ona pobjegla iz te svete zemlje.
Znači mamino opredjeljenje nije bilo tako lijevo?
Ona je u svemu sudjelovala, nosila je ilegalni materijal u kolicima, šifrirane poruke, ali nije imala tako izraženo opredjeljenje, a naročito pod utjecajem mog tate koji je bio logičan i naslućivao što je ta ideja komunizma. Jednom je Nana poslala ilegalno pismo da ga mama prebaci u Bruxelles, a tata je rekao: „Biraj ili to pismo ili mene!“ jer je znao da je gotova ako odnese to pismo. Bilo je to opasno vrijeme, ali nikada nas nitko nije dirao, mislim da nas je tu čak i Nana štitila.
U knjizi su jako važna svjedočanstva Vašeg djeda dr. Srećka Šilovića, njegova karijera, snažna politička opredjeljenja, ali i bogati društveni život koji je vodio i družio se s najznačajnijim ljudima tog vremena…
Navečer se društvo sastajalo u salonu Šilovića i tu su bili najvažniji intelektualci svih područja, Gavella (koji je bio brat moje bake), Babić, Matačić, Krleža i ostali. Žao mi je da nisam više opisala taj salon Šilovićevih. Tu su se dešavale brojne pa čak i neke tužne situacije. Sjećam se Mihovila Kombola, poznatog jezikoslovca, prustovskog izgleda i dostojanstva, koji je uvijek bio tužan i šutljiv. Pitala sam mamu zašto je takav. Onda mi je ona ispričala jednu tužnu priču koja je zapravo začeta u tom salonu, u tom druženju. Došao je Ljubo Babić sa ženom i došao je Kombol sa ženom i nastala je ljubav između Ljube Babića i Kombolove žene. Žena Ljube Babića se ubila, a Kombol je zauvijek ostao sam i tužan. To su kao neke viscontijevske priče, dešavale su se kroz druženje tih ljudi, a svi su oni bili vrlo jake ličnosti. Ili kada moji roditelji idu upozoriti Cesarca da će biti uhapšen, a on bez obzira na sve ne može napustiti ženu koja je Židovka i njeno dijete. I onda ga likvidiraju. Ja sam to čula, o tome se kod nas doma govorilo, to je bio naš odgoj stola, sve se iznosilo za stolom.
Djed dr. Srećko Šilović bio je član Masonske lože?
On je bio sion, a to nam je rekao i jedan čovjek koji je došao obnavljati francusku masonsku ložu u Beogradu. Rekao je da gledam sarajevsku televiziju i on je u emisiji objavio da je deda bio sion i da je dojavio Titu, a on Staljinu da će ga napasti Nijemci, međutim Staljin nije povjerovao. Čak je dan ranije Hitleru poslao vlak sa hranom. U tim trenucima Nana je u Rusiji i kopa rovove, to je bila dužnost i velika čast. Deda u svojim memoarima piše o Masonima i apsolutno je točno da oni sve određuju, on u Južnoj Americi ništa nije radio bez konzultacije s njima. Kada je ušao u Partiju pitao je Tita da li da izađe, a Tito je rekao da ne jer mu je to odgovaralo. To su sve bili odličnici, ali da vam je netko od njih prišao i rekao da je mason, to ne postoji.
Cijela ova knjiga je jako zanimljiva, dinamična kao krimić, ali i povijesno značajna… Kako je bilo pisati je?
Ja sam pisala i pisala, a jednog dana je došla naredba od urednice koja je rekla: „Latice dosta, knjiga ima 600 stranica“. Dok sam pisala nisam radila svoj posao. Nisam htjela miješati te dvije stvari, da ne ispadne da radim olako. Knjigu sam pisala tako da je ne korigiram, tako radim skice za scenografiju, tapiseriju ili slike – prva skica ostaje, ne korigiram je. Čim sam htjela nešto promijeniti u rečenici ona je gubila ritam. Svako ima svoj stil, a moj je da kako govorim tako i pišem. I s užasnom odgovornošću sam pisala tu knjigu – prvo zato jer mi je otac književnik – bez pretenzija htjela sam napraviti kompoziciju, sažeti moja sjećanja, a htjela sam da to bude pitko ljudima dok čitaju. Danas ljudi kada čitaju žele pitke rečenice, da sve teče kao dijalog između onog tko piše i onog tko čita.
Samo ime knjige “Slušaj i gledaj, Latice“ je ono što su Vam često govorili roditelji…
U naslovu knjige cijelo je moje djetinjstvo i život. Mamine riječi “Slušaj, Latice” i tatine “Gledaj, Latice” odredile su me kao osobu. Doma se kod stola govorilo o ljudima punim imenom i prezimenom, a ja sam tako i nastavila dalje. Ako o nekome počnem govoriti ja nisam čovjek koji će početi govoriti i neće reći do kraja. Što je teža stvar to je odgovornije reći ime i prezime i ja sam tako bila naučena. Tata je znao doći bijesan na Tadijanovića ili Cesarića jer je knjiga bila u izlogu pomaknuta lijevo ili desno, jer nije bilo dosta stihova i slično. Tata je bio vrlo osjetljiv na te stvari i to sam shvatila vrlo rano. Onda, kada je uspio, kada je postao prepoznat, bio je jako sretan i ispunjen. Čak i oni koji su se smatrali skromnim kao jedan Jure Kaštelan voljeli su svoj uspjeh. Svi skupa su bili takvi, pa kao i Tin, i on je bio zvijezda. I Bojan Stupica, Krleža, i mnogi drugi. Iz svih njih je izbijao taj jedan ego. Evo, kao moj susret s Matačićem kada on sjedi kraj mene i vrpolji se jer ne zna znam li ja tko je on. A ja ga smirim i kažem mu da sve znam o njemu, čak i o njegovim avanturama, na što on sav ozaren kaže da je sretan i da s optimizmom gleda u prošlost. Mislim, vrpoljio se jer je mislio da ja ne znam tko je on. Oni su bili svjesni da su veliki i zbog toga su bili sretni.
Sreća postignuća?
Da, to je sreća zbog toga što jesu i što su napravili. Pa i danas imamo takve ljude…
Je li hipoteka odrasti u jednoj tako drugačijoj, neprosječnoj obitelji. Odnosno kada je bio teret, a kada sreća?
Mislim da je uvijek bila sreća, mada se jako dobro sjećam trenutka u svom životu, kada sam s četrnaest godina shvatila da želim biti normalna. To uopće nisu bili normalni ljudi. Moj otac nakon što je diplomirao u Padovi odlazi u Goldonijev teatar studirati godinu dana, onda slika u Modiglianijevom atelijeru, na sve ima odgovore, mladi ga vole, Tenžera opisuje predivno. Ne možete ih dostići, ali ste sretni. I sada kada sam istraživala za knjigu vidjela sam da to tako traje stotinama godina, da ide u povijest. Bili su beskrajno inteligentni, marljivi, donatori, to su ljudi koji su puno mogli. Odlučila sam da nikad neću biti takva, da ih čak ne mogu ni dostići. Nikad nisam bila ambiciozna, mene uspjeh ove knjige – jer ljudi je čitaju, veseli, ali ništa pretjerano. Često sam putovala da bih se informirala, ne kopirala. Shvatila sam da neke stvari koje sam tamo vidjela, recimo rad s trash materijalima ja već odavno primjenjujem. I nisam sebi odavala nikakva priznanja, ali bila sam zadovoljna. Mogu uživati u tome što radim.
Koliko Vam znači Vaš posao u odnosu na knjigu koju ste napisali?
Puno mi znači. Preda mnom je izložba u Gliptoteci, tapiserije i keramika, dužna sam tu izložbu. Ja u Zagrebu nisam izlagala jako dugo.
U knjizi ste više pisali o obitelji, puno manje o sebi i svom privatnom životu.
Kada se saznalo da pišem knjigu mnogi su mislili da ću više pisati o svom privatnom životu, ali ovu sam knjigu namijenila svojoj obitelji, to je bio moj dug prema njima. Činjenica je da sam bila u emotivnoj vezi s jednim izuzetnim čovjekom, to je bio čovjek mog života. I ja ne znam jesam li i hoću li ikad biti spremna napisati knjigu o tome. Iako kada čovjek čita knjigu može osjetiti utjecaj mojih roditelja na mene, pa i u vezi te veze. To je bio najbolji prijatelj mog oca, koji nije odobravao tu vezu jer tu proradi otac koji obožava kćer, ali mama je apsolutno bila uvijek uz mene jer je shvaćala da je to moj život. Ali bez obzira na sve apsolutna je sreća sresti i prepoznati takvog čovjeka. Moja je odluka bila da ni u kojem slučaju nikoga ne povrijedim i zbog toga mi nije žao. Na kraju ja sam živjela divan život, život koji sam odabrala i ja iza toga stojim. Glupo bi bilo danas se kajati ili
razmišljati.
Promocija Vaše knjige je u Rijeci 30. ožujka u Čitaonici na Korzu, a promovirat će je profesorica Dajna Glavočić, pokrovitelj je Klub Sušačana na čije ste prosinačke promocije Sušačke revije u Zagrebu redovito dolazili…
Da, dolazila sam u Društvo književnika zajedno s prijateljima Brankom i Bracom Vidas i uživala u promocijama Sušačke revije i društvu Sušačana, u tim za mene čak i svečanim trenucima. Osjećala se kao pravi predstavnik svoje primorske obitelji, tamo sam prepoznavala drage ljude i osjećala ozbiljnost svega toga. Poslije sam bila na promociji u Profilu. Meni je to uvijek bilo prekrasno druženje.
Knjiga je tiskana u Nakladi Ljevak i jako se dobro prodaje…
U Nakladi Ljevak primili su me s toliko pažnje, dali su mi punu podršku i krasno me prate. Knjiga se dobro prodaje, a kako se u isto vrijeme mogu kupiti knjige od 0,50 kn, onda je ona i jako skupa. Ali se svejedno dobro prodaje, a u čitaonicama po pedeset ljudi čeka na listi da dođe na red za knjigu. A i kada netko kupi, daje je dalje, iz ruke u ruku.
Kakvi su komentari na knjigu?
Ima različitih komentara, uglavnom su dobri, ali tu su i komentari onih dokonih koji kažu da što mi je to trebalo. Međutim meni ipak više odgovara komentar jednog prijatelja koji je rekao da sam za razliku od drugih spasila jedan vrijedan materijal od crnih vreća za smeće. Ja bih rekla od crnih vreća zaborava…
Dunja Pavešić
Komentari