U znak sjećanja i poštovanja na Igora Willheima ponavljamo intervju iz 2022. godine s bendom Sarah & The Romans. Podsjetimo, nakon duge bolesti, večeras je preminuo glazbenik, skladatelj i producent Igor Willheim.
Sarah & The Romans prvi je hrvatski bend koji njeguje bluegrass izričaj koji obogaćuju elementima srednjeeuropskog folka, a čini ga čak deset članova. Bluegrass glazba savršeno je opisana u “Types of country music”: “Bluegrass je glazba dijeljenja, gdje svaki glazbenik dobiva prigodu pokazati se.” Upravo po ovim načelima djeluje i bend Sarah & The Romans. Gorah Troha, idejni je začetnik benda, a Igor Willheim, zaslužan je za booking i management benda. Njih dvoje bili su naši novi sugovornici. Zasigurno nema Riječana koji nije čuo za ovaj bend, a oni, iako pomalo samozatajni i skromni, sviraju diljem Hrvatske i inozemstva, nižu uspjehe na brojnim festivalima, a kada ih čuje strana publika, misle da su – Amerikanci.
Održali ste nedavno koncert na Trgu šišmiš. Kako je bilo?
Goran: Obožavamo održavati koncerte na Trgu Šišmiš, uvijek doživimo odličnu atmosferu, a ovaj put se osjetilo i adventsko raspoloženje ljudi. Uživali smo u svirci. Romeo bar i Juliet caffe uvijek naprave dobru organizaciju koncerta na tom trgu. Drago mi je da je koncert bio s našim prijateljima iz benda Krešo i kisele kiše s kojima surađujemo već dugi niz godina. Iako na prvu možda djeluje da je riječ o dvije naizgled nespojive vrste muzike, oba benda iskreno rade i žive svoju glazbu i to nas veže. Glazbeni izričaj nam se razlikuje, no bilo je živo i dok smo mi svirali, a isto tako i dok su i oni. Na koncertu se nalazila slična publika koja je guštala u glazbi i jednog i drugog benda.
Ajmo se malo vratiti na vaše početke. Od Idejnih nemira do Sarah & The Romans. Kako je to sve išlo?
Igor: Goran i ja se družimo i poznajemo još iz osnovne škole. Povezivala nas je strast prema muzici. Razmjenjivali smo ploče, počeli slušati rock, svirali gitaru…i tu je nekako pomalo sve započelo. Ekipa iz škole, Saša Tumara je svirao bubnjeve, Davor Oreb bas gitaru, a ja sam u međuvremenu prešao na električnu gitaru.
Došlo je vrijeme Novog vala u Rijeci i pokrenuli smo Idejne nemire. Krenuli smo iz alternativnog žanra i avangardne glazbe, a kasnije smo prešli na pop-rock. Stvarali smo i svirali 7-8 godina.
Goran: Nakon Idejnih nemira uvijek se nešto radilo vezano uz glazbu. Bili smo i jedni od osnivača Čaval liste, a bend nam se početkom 90-ih zvao Ki će nan ča. U 90.-ima je također tu bilo još bendova u kojima smo svirali poput Kompanije 9, Spahija i ultraglupaši…
Ideja za projekt Sarah & The Romans je došla iz razgovora s Foxom kad nas je upitao bismo li mi kao Idejni nemiri bili voljni napraviti neki koncert, okupiti se ili objaviti neizdana djela. Prije desetak godina bilo je jako teško okupiti ljude koji su nekad bili članovi Idejnih nemira. Shvatio sam kako je ta ideja zanimljiva, no zašto onda ne bi nešto novo stvarali? Zašto izvlačiti iz ladica stare stvari? Rodila se ideja da bi nešto mogli raditi na engleskom jeziku i svirati country muziku. Prvi singl Sarah & The Romans je izašao 2015. godine, prvi album 2017. godine, a na proljeće pripremamo izlazak drugog albuma.
Zašto baš country?
Goran: Country je u suštini europska muzika. Svi govore kako je to američka muzika, što i jest nakon 200-300 godina, no country su svirali bijelci koji su se naselili u Americi. S lakoćom se to može čuti, osobito na jugu i zapadu, koji danas imaju svoje specifičnosti countryja. Texas ima jako puno naseljenih Nijemaca, tako da je country glazba više okrenuta njemačkom izvoru. U Kentuckyju se nalaze Irci pa se u njihovim melodijama osjeti irski prizvuk, dok je New Orleans pod francuskim utjecajem. Country je izvorno ipak polka i valcer s kojim smo mi u Liburniji i Gorskom kotaru itekako upoznati.
S obzirom na vašu alternativnu pozadinu s kojom ste i krenuli u svijet glazbe, kako danas gledate na to? Je li Rijeka izgubila status rock grada?
Igor: Ima rocka još uvijek, samo postoji na drugačiji način. Bendovi i dalje snimaju po svojim garažama, dijeli se glazba putem interneta, no ne živi grad za rock kao što je živio 1970.-ih i 1980.-ih kada smo mi bili klinci. Okupljali bismo se ispred Conta i sa sobom bi uvijek nosili akustičnu gitaru. A kasnije smo znali otići na plažu, pa čak i usred zime i svirati tamo. Sviralo se stalno, tulumi su bili svaki drugi dan. Imali smo probe svakog dana. Ne samo mi, nego i svi ostali bendovi. To je bila riječka renesansa. Danas je vrijeme sasvim drugačije. Ima rock bendova, ali se druga muzika infiltrirala u Rijeku i općenito u Hrvatsku. Došlo je drugo vrijeme, a rock je našao neku novu formu.
Goran: Ne samo rock, nego i glazba općenito. Glazba je odraz života kojeg živiš. U prošlosti je iz načina življenja tog doma proizlazila i takva muzika. Sada je život drugačiji, a ovi zvukovi koji se stvaraju jesu rezultat trenutnog života, društvenih mreža, sekvencera i tako dalje. Mislim da je Rijeka i dalje doista rockerski grad, samo zvuk koji dolazi od novih bendova nije stari riječki zvuk. To je dobro. Kada je došao Mozart nakon Bacha, sve se promijenilo. Više se nije sviralo ono što je Bach svirao. Dakle, u suštini jest rock, ali je zvuk sasvim drugačiji.
Nedavno ste snimili Bambinu s legendarnim 96-godišnjim Brunom Petralijem…
Igor: Do obrade ove popularne pjesme Đavola došlo je na zanimljiv način. Naime Neno Belan i ja smo dugogodišnji prijatelji, još otkada su prvi Đavoli dolazili u Rijeku. Sjećam se kad se Neno Belan 1997. godine preselio u Rijeku i tražio ekipu za bend. Pomogao sam mu sastaviti dio benda Fiumensa s kojim djeluje i dan danas. Kad su Sarah & The Romans s Brunom Petralijem izdali svoju verziju pjesme „Samo jednom se ljubi“ (Una Sola Volta ci si Ama), Belan je bio oduševljen s tom novom-starom pjesmu. Obrađena je u žanru kojeg njeguju Sarah & The Romans, a opet je i dalje malo šlagerska. Jako mu se svidjelo pogotovo jer je s Đavolima išao u smjeru talijanske kancone, engleskog popa i američkog rocka. Tako smo se dogovorili i za obradu i njegove pjesme, a on je rekao da želi da to bude upravo Bambina jer je napravljena u duhu 50.-ih godina. Ušli smo u studio, snimili, Petrali je otpjevao i tako je završila ta priča.
Što za vaš bend znači prilagodba na nepovoljne situacije s pandemijom?
Goran: Trudimo se koristiti digitalne medije. Koristimo ih za praćenje najava, nastupa, koncerata i slično. S pojavom koronavirusa se nažalost i slabije svira. Mi smo ove godine imali svega 5 do 7 koncerata. Raduje nas izlazak drugog albuma što jedva čekamo podijeliti s javnosti. Apliciramo se na razne festivale, s neizvjesnošću hoće li se oni održati ili otkazati, a s obzirom na trenutnu situaciju ne možemo unaprijed puno znati.
Igor: Glazbu koju stvaramo izdaju dvije izdavačke kuće. Jedna je AGR iz Hamburga, koji izdaju old time music, country, rockabilly i klasike. A za hrvatsko tržište radimo s Dallasom. Prije dvije godine bili smo primljeni među 20 svjetskih bendova na Texas Sounds International na kojem su trebali nastupati country bendovi iz cijelog svijeta, no zbog situacije s pandemijom održali smo koncert preko live stream portala.
Nastupali ste puno po inozemstvu. Biste li istakli neke koncerte, zgode, avanture?
Igor: Evo istaknut ćemo jednu glazbenu avanturu s našim prijateljima iz Amerike. Imali smo turneju u Njemačkoj u sklopu međunarodnog folklornog festivala na koji su došli bendovi iz cijelog svijeta. Svirali smo za plesače Cripple Creek Cloggers iz Tennessea. Oni plešu step dance što je zapravo tradicionalni ples. Isto tako, mi iz benda Sarah & The Romans smo ih pratili glazbom, a izvodili smo i svoje pjesme na binama. Cijela priča sa bendom i plesačima je tako dobro bila prihvaćena od publike da smo kasnije produžili cijeli boravak u Njemačkoj sa samostalnim koncertima u gradovima.
Goran: U Zagrebu se održao sličan festival tako da smo naravno, isto tako svirali s našim Amerikancima. Bio je sedmi mjesec i Zagreb je bio krcat turistima. Kada smo silazili s bine, do nas su došli ljudi iz publike s malim američkim zastavicama i krenuli pričati s nama na američkom engleskom. Naime, bili su uvjereni da smo iz Amerike.
Jeste razmišljali o sličnom festivalu u Rijeci ili možda u Gorskom kotaru?
Igor: Nakon tih odličnih iskustava s američkim folklorom bila nam je u planu organizacija jednog američkog festivala. Budući da sam se već bavio organizacijama koncerata, a Goran organizacijom kulturnih manifestacija, razmišljali smo i o jednom velikom festivalu u Rijeci: country bendovi i „kaubojski“ stil. Želja nam je ugostiti Amerikance, koji su u konačnici i nas ugostili.
Gorane, Vi ste radili i glazbu za film „Povratak posljednjeg“?
Goran: Skladanje je ono što me čini tako da je raditi glazbu za film je bilo zanimljivo iskustvo. Naposljetku imao sam i priliku upoznati gospodina Olega Mandića. Riječ je o čovjeku koji je kao dijete zadnji napustio Auschwitz. Film, pod režijom Igora Paulića, bio je prikazivan po raznim filmskim festivalima.
Puno vas je u bendu. Kako se slažete?
Igor: Najveći problem imamo kada dođemo na koncert i pozornica nije dovoljno velika.
Imamo dvije vokalistice. Matea Dujmović i Nikolina Akmadža koje se nadopunjuju sa drugačijim glasovima. Matea ima klasičan zvonki country glas, a Nikolina ima soul glas, prodoran i širok. Kada se to spoji, to zvuči odlično. Goran Troha je osnivač benda i autor glazbe, a svira banjo i ponekad uhvati i gitaru. Nadalje, tu je i dobro, slide gitara kojeg svira Boris Luković Luka. Zoran Petrović Bebe svira prvu gitaru, a basista nam je Petar Brković. Suzan Vidović je na bubnjevima. Novi violinista nam je iz Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca, a njegovo je ime Osman Eyublu iz Azerbajdžana. Ivica Dujić svira usnu harmoniku. Roman Tomašković je na mandolini.
Mi kao deseteročlani bend smo najjači upravo na pozornici sa živom svirkom.
Goran: Sve je u redu jer kao kauboji svi imamo pištolje. Kada se počnu potezati svi pištolji na stol i kad vidimo toliko brdo oružja na stolu, onda se samo pogledamo i kažemo: Ma dobro, nećemo se svađati, idemo svirati. ☺ Onda svi popijemo nešto i krenemo se veseliti. Svi želimo dobro za bend, a ako je dobro za bend onda je svima dobro. Uvijek postoji čovjek koji misli da je njegova ideja ili način razmišljanja najbolji što je normalno. Tada treba sve poslušati i naći kompromis. Na kraju možda nije svima po volji, ali je rezultat dobar.
Tekst: Lidija Balog
Komentari