Phillip Kleva

602
photo: Damir Škomrlj

photo: Damir Škomrlj

Došao si u Hrvatsku za blagdane, uoči predsjedničkih izbora. Jesi li glasovao?

Svakako, osjećam se dužnim izaći na izbore i obaviti svoju građansku dužnost. Ali, da i nisam stigao u Hrvatsku, obavio bih to u Sjedinjenim Državama. Moja stara putovnica je istekla, a nova je izdana u New Yorku, tamo se mogu dobiti i svi ostali dokumenti.

Družiš li se s „našim“ ljudima u New Yorku?


Ne baš previše. Dobar sam s Eleonorom Turčinović koja već duže živi u NY-u i pjeva na MIK-u. Eleonorina obitelj je iz Istre, a moj djed je bio iz Kanfanara tako da sam i ja djelomično Istrijan. Družim se s jednim liječnikom iz Srbije, a uglavnom se družim s ljudima s kojima sam studirao i s kojima radim. Inače, u New Yorku imamo jako dobre hrvatske restorane koje rado posjećujem. Često odem kod Lidije Bastianich, koja ima nekoliko poznatih restorana na Manhattanu, a jedan se nalazi blizu moje kuće. Volim otići i u naše restorane u Astoriji, u Rudar i Istriju, na prava domaća jela. Tamo jedem odlične fuže, njoke, bakalar, pa i sarmu – sve što imaju jako je dobro. Veliki sam gurman i spreman sam uvijek više potrošiti na restorane nego na kafiće ili shopping. I sam volim kuhati pa ponekad i kod kuće pripremim jelo.

Javljaju li ti se „naši“ kada dođu u New York?


Kako ne? Javio mi se Robert Ferlin, Andrej Baša, Davor Jurkotić, Mirjana Bobuš, Mario Battifiaca i Mislav Bago. Jave mi se kolege iz Zagreba, nekad sam tamo radio u Vladi, ali sam snimao i sapunice. Dođu i novinari, nedavno je bila jedna novinarka Glorije.

Evo, sljedeći put kada dođem u New York, i ja ću ti se javiti…


Može, može, samo se javi…

Često dolaziš u Hrvatsku. Što najprije primijetiš kada dođeš?


Uvijek primjećujem da je puno mladih ljudi nezaposleno. Najbolje godine im prolaze u nekom iščekivanju, ne radeći ništa. I to je, nažalost, ono što me najviše smeta u našoj državi. Bez posla osoba tone. Probajte biti nezaposleni dvije godine. Ta nezaposlenost, osobito mladih ljudi, ostavlja znatne posljedice, pa i na psihu. Čovjeku treba dati posao.

Ako mu se ne da posao, što po tebi čovjek može sam napraviti?


O mnogim stvarima pričam sa svojim prijateljima ovdje, pa tako i o toj nezaposlenosti. Moja profesorica klavira Milvija, kod koje sam godinama učio svirati klavir i sintesajzer, izuzetno je informirana i načitana, dobri smo prijatelji i često pričamo o svemu pa tako i o toj temi, smatra da roditelji trebaju pomoći svojoj djeci, pa i oko toga da nađu posao. Mislim da mladi ljudi trebaju raditi bilo koji posao, dok čekaju onaj za koji su se školovali i koji uistinu žele raditi. Ako ne radiš, nemaš razloga za ustajanje, a ako nemaš razloga za ustajanje, nemaš smisao života, a osim toga nemaš ni novca. Ovisan si o nekome, a imaš 22 ili 25 godina i u naponu si snage. Zato ja volim američko društvo, jer tamo još dok su u gimnaziji, svi rade. Prvi put sam u Ameriku otišao sa sedamnaest godina na razmjenu učenika i odmah sam vidio da svi rade. Moja sestra, s kojom sam živio kod američke obitelji, prijatelji, ja – svi smo radili. Doduše, tamo ti već u srednjoj školi ako si ambiciozan, osiguraju stipendiju za fakultet, a na fakultetu ti često već ponude posao. Tu se vidi kako se društvo organizirano i unaprijed brine da svi po završetku školovanja budu zaposleni. A ako slučajno nemaju osiguran posao, jer ima i toga, odmah počnu raditi bilo što, nikome ne pada na pamet da bude nezaposlen.

Kako se osjećaš u New Yorku?


Osjećaji su mi podvojeni. Tamo mi je lijepo i zadovoljan sam, ali često mi nedostaje obitelj, nedostaje mi Kostrena, Rijeka i Hrvatska… Nedostaje mi hrana, naš mentalitet. Ljudi su tamo vrlo ljubazni, ali ipak hladniji. Koncentrirani su na posao jer posao zauzima veliki dio dana i života. Ne pokazuju osjećaje kao mi, malo su „zazidani“, ali ponavljam – vrlo su ljubazni i pristojni, čak više nego naši ljudi ovdje, ali su drugačiji. To je grad s petnaest milijuna ljudi, koji je fantastičan i pruža neslućene mogućnosti. Ali isto tako vidio sam puno usamljenih, nesretnih ljudi, koji često odlaze psihijatru, piju tablete za spavanje, nose nemir u sebi. Zato se često bavim meditacijom, sportom, svakodnevno odlazim na treninge, zdravo živim, bez pića ili droge. Za New York moraš biti jaka osoba. Koliko god voliš taj grad, moraš biti oprezan s njim. Čak i najjače osobe mogu „zalutati“, poći u krivom smjeru, jer u New Yorku, koji je divan i zanimljiv, bezbroj je prilika za to.

Misliš li da bi tamo mogao provesti cijeli život ili barem jedan duži period?


Mogao bih provesti cijeli život tamo, to mi je nekako i namjera. Volio bih i da mi djeca tamo odrastu.

Morat ćeš imati dosta novaca da pristojno podigneš i školuješ djecu u New Yorku.


Da, zato sam i rekao da se ne ženim dok ne zaradim dovoljno novaca. Ali, stvarno bih to volio. U prvom redu zbog školstva. Ja sam tamo polazio katoličku gimnaziju, a lani sam i diplomirao na Akademiji za glumu i moja su iskustva po pitanju školstva izvrsna. Možeš birati predmete koje voliš, i uz one obavezne kao matematika i engleski, svi ostali predmeti nose isti broj bodova. Škole su im odlično opremljene, nastava suvremena, dobra je komunikacija s profesorima. Naravno, ne govorim o javnim školama, tu situacija nije tako dobra. Obama se trudi i po tom pitanju nešto poduzeti.

Kakvo mišljenje imaš o Obami? Ima li i dalje podršku većine ljudi?


Mislim da je mlad i sposoban. Ima veliku
podršku ljudi, ljudi ga vole, iako još uvijek ima rasizma, što mene jako čudi. Ipak, danas je crni predsjednik u Bijeloj kući.
I daje priliku mladim ljudima.

Primjećuješ li predrasude u američkom društvu, konkretno u New Yorku?


Ako imaš predrasude prema rasama, u jednom takvom gradu bolje je ne živjeti. Ma, ako imaš bilo kakve predrasude prema bilo kakvim skupinama ili manjinama, ne bih preporučio New York za život. Inače, stav je da svatko ima pravo na svoj život, privatnost se jako štiti i za bilo kakvu uvredu, možeš završiti u zatvoru. Nikad ne znaš zbog čeka je netko takav i takav. Tko sam ja da nekome sudim i tko meni može suditi? To je moje načelo i tako živim, čvrsto se držim toga.

Primorci su skromni, ali mislim da si ti postigao veliki uspjeh. Konkurirati i biti odabran između 5000 kandidata za ulogu koju si dobio – vauuuu, velika je stvar. Što misliš o tome, je li to bila sudbina?


Mislim da je. Jako je bitno imati sreće u životu. U biti, to na jedan način zvuči žalosno, a na drugi način zvuči dobro, daje nadu.  Koliko god bio talentiran, školovan, pri čemu i izgled pomaže, jer dokazano je da tete još u vrtiću bolje tretiraju onu ljepšu djecu, moraš imati sreće. Bitno je naći se na pravom mjestu u pravo vrijeme. A bitne su i veze. Ja još nemam nikakve veze, nemam niti agenta i to je sljedeći korak koji moram napraviti. Bez toga ne mogu ići na audicije, a naći agenta u New Yorku nije uvijek lako. Možda se zbog posla preselim u Los Angeles, tamo je to lakše. Jednom sam bio tamo i dok sam trenirao u teretani, tri agenta su došla do mene i ponudila suradnju. To mi se u New Yorku nikada nije dogodilo.

Kako je išlo snimanje i je li završeno? Kakva je bila tvoja uloga?


Snimanje je završeno još prije dva mjeseca. To je bila mala uloga, a ja sam imao romansu s Kim Cattrall. Bili smo na jednom vjenčanju, glumim Marija, Amerikanca talijanskih korijena koji živi u NY-u i morao sam imati potpuno američki naglasak. Kao što sam rekao, bila je to kratka romansa, bio sam njezin toy-boy.

Kakva je Samantha, odnosno Kim Cattrall zapravo? Topla, ugodna, profesionalna? Jeste li se družili na setu,
bili frendovi?


Ona je jako draga, pristupačna i odlično izgleda. Radio sam i s drugim glumcima – svi su spremni pomoći, vrlo su jednostavni, susretljivi,friendly, a vrlo profesionalni. Inače, ona u javnosti i privatnom životu nema image poput Samanthe, vrlo je profinjena.

Imam dojam da ti je gluma jako važna, da za nju živiš.


Za glumu se mora živjeti, tu se moraš potpuno davati. Ali, mislim da je tako u svakoj karijeri ako želiš nešto postići. Ako to silno želiš, sanjaš to, živiš za to – onda imaš šanse, ako ne, ništa od toga. Tako i u glumi, pogotovo u New Yorku gdje svaki drugi želi biti glumac. Moraš biti jako, jako, jakooo uporan i ne smiješ nikad odustati. Gluma nije laka – audicije su svakodnevne, a to je kao da svaki dan moliš za posao. Nije lako. I nikad ne znaš što oni traže i nikad ne kažu zašto te nisu primili. Tek kada te prime, kažu ti zašto su te primili. Uvijek si na prosudbi, kao pred porotom. Dok oni sjede, ti pod reflektorima prezentiraš samog sebe ili ono što se od tebe traži.
Snimanje sapunica je puno lakše od snimanja filma. Kod filma se jedna kratka scena snima satima, kamera se stalno mijenja i seli, a scena se uvijek identično ponavlja, što znači da svaki put na određeni dio lajne – teksta, moraš uzeti čašu, podignuti pogled, reći tu riječ ili rečenicu… i tako dvadeset, trideset puta.

Za razliku od Fassbindera koji je svaki kadar snimao samo jedan, jedini put ?


Da, čuo sam to od mojih profesora dok sam studirao na Akademiji. Isto tako radi i Clint Eastwood, samo jedan take. I taj prvi take, ako si ti dobar glumac, trebao bi biti organski, pravi, ono nešto…

Moglo se čitati da ti je Samantha super, da te privlače starije žene i činilo se kao da je ta uloga „krojena po tebi“?


Meni godine nisu bitne, bitno je kakva je ta osoba i kako se osjeća iznutra. To sam već prije izjavio pa su neke novine to doista napuhale. Imam puno prijatelja koji misle isto kao ja ili su imali ili imaju vezu sa starijim ženama. Onda ispadnem bahat i prepotentan kada to iskreno priznam, a ja sam uvijek iskren.

Pročitala sam na jednom portalu da imaš djevojku, Lauru Ann Daugherty. Što ona radi? I koliko ima godina?


Ona je jako draga, ali nije to još ništa ozbiljno, mislim da još nemam vremena za ozbiljnu vezu, ima vremena za to. Ona je malo starija od mene, doduše ne petnaest godina.

U očekivanju prave, dobra je i ta razlika. Bi li imao petlje biti s nekom ženom starijom od sebe, ući s njom u brak, imati djecu? Poput glumca Hugh Jackmana recimo?

Da, zašto ne?! Zašto bih živio po nekim opće prihvaćenim uputama ili pravilima? Kako već da to nazovem. Ljubav nema pravila.

Kako su reagirali tvoji prijatelji u New Yorku kad su saznali da si dobio ulogu? Jesi li osjetio važnost, prestiž? Oni koji tamo žive najbolje znaju kakav je to uspjeh.


Bili su jako zadovoljni, svi su se javljali. Nisam niti uspio svima reći, izašli su neki intervjui i saznali su iz novina. Zvali su me, bili sretni zbog mene. Zvali su me i iz škole, odnosno Akademije koju sam završio. Svi koji me znaju, jako su se radovali.

A kako su reagirali tvoji prijatelji u Hrvatskoj? Tvoji roditelji? Mama prije svega?


Najbolje moguće. Moja obitelj, moji prijatelji i svi moji su uvijek ponosni na mene. Moja mama je bila sretna, ali i pomalo oprezna. Ona zna da uvijek postoji mogućnost da snimljenu scenu jednostavno izrežu i nema te… i nitko ti ne mora objašnjavati zašto je to tako.

Bio si ustrajan u namjeri da završiš Akademiju za glumu. U Zagrebu se nisi uspio upisati.


U Zagrebu se nisam nikako uspio upisati, ali sretan sam sada što je tako ispalo. Akademija mi je bila važna, prvo da nešto korisno naučim, ali i da dobijem diplomu koja mi daje određenu sigurnost, a to puno pomaže.
Vlasnica Akademije je Julija Roberts, koja također predaje. Na svim godinama predavala mi je i Meryl Streep koju izuzetno cijenim kao glumicu i osobu. Inače, svi moji profesori su bili izvrsni, svi su oni završili, uglavnom doktorirali, Yale, Harvard… i vrlo su uvaženi u svom poslu. A ja sam uvijek gladan dobrog obrazovanja. U Hrvatskoj je na Akademiju teško ući, a i kada uđeš, sve se vrti oko kazališta. Ja jesam kao mali dječak počeo u kazalištu, u „Pričama iz bečke šume“, kod naše divne tete Egle Trošelj, i cijenim kazalište, ali to za glumu nije dovoljno. Sa svojom se diplomom osjećam sigurno, iako je talent osnova svega. Škola taj talent usmjeri na pravi put, razvije ga, nauči te struci. Na snimanju filma, na setu, trebaš znati što se u određenom trenutku radi, kako se ponašati, sudjelovati, a mi smo to sve učili. Jer ako to ne znaš, nitko te neće ponovno zvati. S tobom nitko neće trošiti vrijeme, uzet će drugoga. Moj prvi set u životu bio je Sex and the City, film s najvećim budžetom za 2009. godinu. Znao sam kako se postaviti na setu, što raditi, a sve zahvaljujući školi, budimo realni, a ne talentu. Da nisam znao što raditi, osjećao bih se loše, imao bih problema sa sobom.

Mora da ti je pao kamen sa srca kada si diplomirao. Kako je izgledao tvoj diplomski rad?


Bio sam jako sretan. Diplomirao sam, mama mi je došla na diplomu. Za diplomski rad imamo pravu profesionalnu prezentaciju, završni rad. Prvo se bira uloga uz pomoć profesora. Odabrao sam ulogu iz filma u kojem je glumila Cher i osvojila Oscara – Moon Shock – eto, pripremio sam dobar monolog iz tog filma. Inače, to se zove final reel. Kad započinjete karijeru ili tražite posao, to ujedno služi i kao prezentacija. Sve je snimano profesionalno, od make-upa do scenarija, kostima, svjetla, kamere, režije… Projekcija je bila u dvorani na Broadwayu, imali smo velikiscreening, i tada sam se prvi put vidio na velikom platnu u svojoj diplomskoj ulozi. Sve je bilo super.

Već si i ranije imao glumačkih iskustva vezanih za ekran…


Tako je, snimao sam sapunicu “Vrijeme ljubavi”. Sapunice se snimaju 3 mjeseca ranije i kada se prikazuju, ti snimaš nešto što će tek biti za tri mjeseca. Tako dok sam snimao sapunicu, prikazivao se dio gdje sam bio u šok sobi i znalo se dogoditi da me neki gledatelji u Rijeci ili Zagrebu vide vani i čude se što sam na cesti. Totalno se ufuraju u taj lik i poistovjete ga sa stvarnim tobom.

Kakvo mjesto u tvom srcu imaju Rijeka i Kostrena?


Vrlo važno mjesto. Dolazim kad god mogu. Nekoliko puta godišnje. Bio sam u osmom mjesecu, ali nisam mogao nedoći doma za božićne blagdane. Tu imam svoju obitelj, svoje prijatelje, mjesta na kojima sam proveo dvadeset godina…

A u tvojim budućim životnim planovima? Možda bi mogao ovdje jednog dana otvoriti akademiju poput one koju si i sam završio?


Zašto ne? Volim raditi s djecom i sa starijima. Radio sam kao humanitarac s djecom i u staračkim domovima. Djeca i stariji ljudi često trebaju pomoć i puni su zahvalnosti. S druge strane, stalno učim i spreman sam neprestano učiti. Postoji jako puno različitih škola i stilova glume, uvijek nešto možete naučiti. I nakon toga učiti druge. Raditi tako nešto sutra – prenositi znanje, raditi s mladima ovdje – zašto ne?

Tvoja najdraža mjesta u NY-u i ovdje?


Za izaći – to je Meatpacking District, tamo su najbolji klubovi, a za šetnju Central Park. Volim proći 5. avenijom, Park avenijom, volim svoj kvart u kojem živim – 44. ulica i 3. avenija, pa Union Square, otići u Soho…
Volim Kostrenu, ali sam uvijek tužan zbog te rafinerije, tamo su trebali biti hoteli, rezidencije… a i Viktor Lenac se proširio, tako da je taj dio zaljeva dosta narušen, mada mislim da je cijeli ovaj zaljev predivan. Odem rado prošetati do zapadnog dijela Kvarnera – Opatije, pogotovo Mošćenica. Izaći volim u Phanas, moj ekipa ide tamo…
Da, i restorani, ali neću poimence, cijeli Kvarner je poznat po dobrim restoranima, volim dobru ribu i domaću hranu, fuže, njoke, meso pod pekom… Rekao sam već – ja sam gurman.

pripremila: Dunja Pavešić

Komentari