14. po redu Liburnia Film Festival službeno je započeo sinoć na Ljetnoj pozornici u Opatiji i to svjetskom premijerom filma „Nasljeđe“ Sanje Šamanović. U petodnevnom programu bit će prikazano 28 novih hrvatskih dokumentaraca, od kojih su 22 u konkurenciji za sedam festivalskih nagrada te još šest u popratnom programu.
Kako bi svi posjetitelji i posjetiteljice žedni dokumentarnih filmova došli na svoje, pobrinuo se čovjek koji stoji iza filmskog programa, direktor i selektor na Liburnia Film Festivalu, producent i redatelj Oliver Sertić. Što o procesu selektiranja filmova za festival, riječkoj dokumentarističkoj sceni ili pak o (ne)nužnoj istinitosti dokumentarnih filmova Oliver ima za reći, pročitajte u razgovoru kojeg vam donosimo povodom ovogodišnjeg Liburnia Film Festivala.
Koliko se filmova ove godine prijavilo na LFF, a koliko će ih biti prikazano?
Na festival je službeno prijavljeno nešto više od 60 filmova, s tim da sam pogledao barem još 15 filmova koji nisu prošli kroz našu prijavnicu. Kako bi imali kvalitetan i relevantan festival svake godine, filmove gledam tijekom cijele godine i redovito pratim što naši dokumentaristi rade. U konkurenciji su 22 filma, od čega je 13 kratkometražnih, 4 filma su u novouvedenom Popratnom filmskom programu koji se održava u Villi Antonio i još 6 zadnjeg dana festivala, kada prikazujemo filmove produkcijske kuće Restart, suorganizatora festivala, pa oni ne mogu u borbu za nagrade.
Po kojem principu odabireš filmove za LFF?
Nema tu nekog posebnog principa. Gledam filmove, pišem si komentare za svaki, radim rang liste i procjenjujem. Finalni program je gotov dan prije nego ga objavimo jer je uvijek moguće da se javi nešto potpuno oduševljavajuće i tek gotovo. Na svu sreću, dokumentaristika nam je sve bolja što znači da je i program odličan. Nažalost, ne možemo prikazati sve dobre filmove koji su prijavljeni.
Što je potrebno kako bi dokumentarac bio dobar? Koji je tebi osobno najdraži (nevezano uz festival)?
Ako mene pitaš, potrebno je strpljenje, puno vremena i etička odgovornost za snimljeno. Plus dobra ekipa. Nemam najdraži film nego nekoliko desetaka njih svake godine. Ali mimo ovogodišnjeg hrvatskog programa u kojemu zbog funkcije selektora ne smijem isticati pojedine naslove, mogu skrenuti pažnju na nekoliko naslova koji su mi se u zadnje vrijeme svidjeli: ‘Dubina dva’ Ognjena Glavonića, ‘5. October’ Martina Kollara, ‘Brothers’ Wojciecha Starona, ‘Under the Sun’ Vitalija Manskog, ‘Oleg and his Rare Arts’ Andresa Duquea, ‘Those Who Jump’ Moritza Sieberta, Estephana Wagnera i Aboua Bakar Sidibéa… Od prošlogodišnjih hrvatskih, svakako treba pogledati “Rakijaške dnevnike” “Verudu”, “Goli”… koje je još uvijek moguće uhvatiti na nezavisnim projekcijama u Hrvatskoj pa i na našem putujućem program “Liburnia uplovljava”.
Mnogi gledatelji i gledateljice slijepo vjeruju dokumentarcima. Je li to povjerenje opravdano? Koliko je bitna istinitost u dokumenarnom filmu?
Dokumentarcima se nema što vjerovati. Postoji iskrivljena percepcija javnosti o dokumentarcima kao apsolutnoj istini ili nekoj vrsti vizualnog tretmana vijesti. Autorski dokumentarac je redateljski subjektivni tretman neke teme ili protagonista. Naravno, potpuno je neetički lagati i izmišljati u dokumentarnom filmu, ali ono što vidimo nikako nije potpuna istina, što bi ljudi mogli očekivati, već eventualno jedan dio istine koju je autor odlučio staviti u film. No, najvažnija je iskrenost.
Po tvom osobnom mišljenju, kakvo je općenito stanje na hrvatskoj dokumenarističkoj sceni? Možeš li usporediti riječku scenu s ostatkom države?
Stanje nije idealno, ali su filmovi sve bolji. Financiranje je nešto bolje, a javnost puno bolje percipira dokumentarce kao važne stvari. To možemo vidjeti po broju ljudi na projekcijama dokumentarnih filmova, ne samo na LFF-u, već i u riječkom Art kinu ili nezavisnim projekcijskim mjestima. Sve veći broj naslova svake godine isplivava na površinu što je fantastično i potvrda je njihove kvalitete. Rijeka, nažalost, još nema scenu, kao što je na pravi način nema ni Hrvatska, ali i tu se stanje popravlja. Da pojasnim, da bi nešto mogli nazvati scenom, potreban je kvalitativni kontinuitet, veći broj dokumentarnih dionika, stalnih projekcija i redovna publika, uz naravno nešto što se naziva stvarno strategijom za razvoj dokumentaraca. No, Rijeka je u posljednjih nekoliko godina “izrodila” nekoliko imena koji predano rade i ostvaruju rezultate izvan granica regije. Prije svega je to ekipa iz Filmaktiva, Marin Lukanović, Ana Jurčić, Maša Drndić je sjajna, filmovi Aleša i Željke Suk(ove) se uvijek čekaju s nestrpljenjem, Zoran Krema radi zanimljive stvari… Tu prije svega govorim o filmašima koji još uvijek žive u Rijeci ili tu nešto aktivno rade. Problem je što tu nedostaje produkcijski kontinuitet i barem dva sjajna dokumentarca svake godine. A to nije lako u izuzetno centraliziranoj zemlji kakva je Hrvatska.
Dogodi li se kad da ti se na osobnoj razini jako svidi neki film, ali ga ne želiš prikazati jer misliš da se neće svidjeti LFF publici? Koliko zapravo u cijelom tom procesu moraš misliti na ukus publike?
Nikad ne kalkuliram s ukusom publike. Selekcija festivala je vrlo subjektivan, ali i odgovoran posao. Mnogi filmovi koji su se meni osobno svidjeli, publika je potpuno pokopala na glasačkim listićima. Nije isključeno da u program nekad nisam stavio film koji bi publici bio sjajan. Trudim se najbolje što mogu u tome što radim. Naravno, sretan sam kad je publika zadovoljna, ali generalni ukus je nemoguće zadovoljiti. Nikada u zadnjih 10 godina nisam odbio prikazati film jer sam pomislio da se neće svidjeti publici. Oni bar imaju tu moć da ustanu i odu s projekcije i to je legitimna kritika nekog filma. Uvijek pogledam ocjene publike i to mi govori što je prošlo, a što baš ne.
Educiraš li na neki način svojim odabirom filmova publiku na LFF?
Nadam se da na neki način da. U tom smislu neki od naslova zaista mijenjaju percepciju ljudi o određenim temama, jednako kao što to dokumentarci čine meni. No, ne samo svojim temama već i protagonistima i kreativnim pristupom. Jaki protagonisti čine promjene u nama, tjeraju nas na razmišljanje o svojim postupcima, preispitujemo se, empatiziramo, razmišljamo, plačemo i smijemo se s njima. Dobar film će u nama proizvesti emocije kojima se nismo nadali, a ako se to dogodi, to samo pokazuje vrijednost dokumentaristike.
Hvala na razgovoru.
Hvala tebi.
***
Osim filmskog programa, od početka festivala održavaju se i edukacije o filmu – Filmaktivova radionica Prvi put snimam te Kako nas film vara, dio Restartovog edukacijskog programa Filmska početnica, a za sve one koji uživaju u proučavanju i razgovaranju o filmovima, svakog se dana do kraja festivala 26. kolovoza, održavaju Kave s autorom.
Dođite u Opatiju i uživajte u bogatom programu Liburnia Film Festivala!
