U predvorju Art kina

Da ljubav prema filmu i kino predstavama ne poznaje granice svjedoči jedinstvena priča jednog od najzagriženijih i najstrastvenijih riječkih filmofila, Marjana Štimca. Razlog za nju bila je činjenica kako je ovaj strastveni ljubitelj i poznavatelj filmske kulture, nedavno odgledao svoj 14.000 film, zbog čega nema sumnje da je ljubav prema ovoj umjetnosti počela vrlo rano.

Umirovljeni 68-godišnjak s riječkom adresom prije točno 61 godinu, razvio je svoju ljubav prema projekcijama na kino platnu te od šezdesetih godina vodi posebnu kronološku i detaljnu evidenciju o svakom do sada odgledanom filmu.

Gospodin Marjan je svoju jubilarnu 14.000 kino predstavu pogledao u subotu, 5.11. s početkom u 18.00 h u Art Kinu, a s nama je odlučio podijeliti svoju filmofilsku priču o običajima, kulturi te pomno građenoj arhivi, od samih početaka pa sve do danas.

Upravo se pogledali svoj jubilarni 14.000 film. Kako se zove i gdje ste ga pogledali? Kako ste se osjećali u tim trenucima?

Film se zove “Zbog tebe”, a pogledao sam ga u Art kinu. Bio sam jako sretan, zadovoljan i ponosan… A čujte, ne može se svatko pohvaliti ovom brojkom. Tako da je to jedan zaista neopisiv osjećaj.

Kada je i kako započela vaša ljubav prema filmu i kino predstavama?

Ljubav i strast prema filmu započela je 1955.godine kada je selo u kojem sam proveo svoje  djetinjstvo, Crni Lug, dobilo svoje prvo kino. Tada sam imao oko 7,8 godina i krenuo sam u prvi razred osnovne škole.  U to vrijeme bili su popularni filmovi o Tarzanu i Kekec, stoga mi je običaj bio svake nedjelje ići u kino.

marjan-dezic1

Kakvo je bilo kino tada i kako je to funkcioniralo?

Kino u Crnom Lugu imalo je jedan kino projektor i zbog toga je obavezno morala biti pauza, jer se film nije mogao vrtjeti cijelo vrijeme na jednoj roli, nego su morale biti dvije. Pravi kinooperater je to mogao srediti u jednoj minuti bez prekidanja filma, međutim, postojali su pušači koji su voljeli pauzu stoga bi se ona protegnula i na deset minuta.

Koja kina ste sve obišli? U kojim ste sve gradovima gledali filmove?

U Rijeci sam obišao sva moguća kina rada: kino Partizan, kino Beograd, kino Jadran, kino Garibaldi, kino Viševica… Ni to mi nije bilo dosta pa sam išao u kina u Bakru, Dragi, Opatiju, Lovran, Lokve, Ogulin, Pula, Poreč, Selce. Zatim Split, Šibenik, Dubrovnik, Karlovac, Zagreb… Od susjednih gradova i kina bio sam u Beogradu, Veneciji, Postojni i Ljubljani.

md4

Jeste li običavali voditi pratnje, odnosno, djevojke u kino, kao što je to danas trend u svijetu?

Išao sam sam u kino zato što mi je fokus i sva koncentracija bila i još uvijek jest usmjerena samo i isključivo na film. Kada sam se oženio, moja pokojna supruga znala je da sam ja veliki zaljubljenik u film i nikada mi oko toga nije pravila problema. Ženu sam vodio na filmove koje je ona voljela gledati, poput romantičnih komedija, no obično sam taj film već prije nje odgledao tako da vidim hoće li joj se svidjeti. Osim toga, u slučaju da bi mi za vrijeme filma postavljala pitanja, nije me to ometalo s obzirom na to da sam ga prethodno pažljivo pregledao.

Imate li određene kriterije pri gledanju filmova?

Pretpostavljam da svaki gledatelj ima svoj kriterij. Moj jedini kriterij je da moram biti dovoljno udaljen od platna da vidim kompletnu sliku iz svih kuteva. Moj kriterij je da budem što više udaljen od platna da mogu vidjeti baš sve i toga sam se uvijek držao. Ili tako, ili nikako. I naravno, bez ometanja sa strane.

Jesu li postojali neki posebni običaji, odnosno kultura kina u to vrijeme? Čula sam da se nekada moglo pušiti u kinu, je li to istina?

Ma to nije nikada bilo dozvoljeno, to su bili huligani koji su koristili priliku mraka u kinu pa su pušili. Kasnije su dolazile kontrole pa su to rješavale.

Je li postojala mogućnost unošenja hrane i grickalica u kino kao danas?

Bombona je bilo uvijek Nije bilo grickalica kao danas, ali bombona je bilo.

Kako su se cijene ulaznica kretale 60-tih ? Tko si je zapravo mogao priuštiti odlazak u kino? Je li kino bilo luksuz?

Ne, nije bilo luksuz jer je postojala određena podjela. Prvi redovi partera, sada se ne mogu sjetiti je li se radilo o tri ili pet redova, su bili najjeftiniji. Ostatak iza je bio skuplji, balkon je bio najskuplji. Dakle, postojale su tri cijene, ali što se događalo. Primijetili su iz uprave kako su ulaznice za prve redove uvijek rasprodane, a oni su bili prazni.

Ako je dvorana bila praznija, svi koji su kupili jeftinije ulaznice sjeli su iza na skuplja mjesta, tako da u prvim redovima onda nitko nije sjedio. Tek kasnije su sve ujednačili i izravnali cijene. Konkretno, nekadašnje kino Partizan (današnje Teatro Fenice) ima galeriju koja je tada bila najjeftinija.

md5

md6

A posjećenost kina? Kakav je odaziv na to bio? Možete li dati usporedbu s današnjom situacijom?

U to vrijeme kina su se često posjećivala. Parter, balkon i balkoni sa strane uvijek su bili prvi rasprodani, a zadnja galerija – ako je bilo puno ljudi. Cijena ulaznica nije bila visoka. Nisu postojali DVD-i, internet stranice za gledanje filmova, računala i sve ostalo što danas postoji. Redovi su bili dugački i velik broj ljudi čekao je da dobiju svoju ulaznicu. Nekada je odlazak u kino bio pravi pojam.

Koliko ste često odlazili u kino šezdesetih?

Prakticirao sam da u jednom danu gledam što više filmova. Redovito sam od 1972. pa do 1991. godine odlazio na festival u Pulu i tamo sam odgledao rekordno najviše sedam filmova u jednom danu. U jednom mjesecu 2014. godine odgledao sam najviše 73 kino predstave, a najviše 56 filmova u jednom mjesecu. Napravio sam podjelu radi lakše evidencije, stoga su filmovi oni koje prvi puta ikada odgledam, a kino predstave su reprize i filmovi u nastavcima.

Koji vam je najdraži film? Žanr koji najviše volite? Imate li najdražeg glumca ili glumicu?

To mi je teško reći, jako teško za izdvojiti, jer sve gledam. Neke bih izdvojio radi dobrih glumaca, neke radi tematike. Ništa posebno ne mogu izdvojiti. A što se tiče najdraže glumice, postoji osoba u koju sam od mladosti bio zaljubljen, a to je Marilyn Monroe.

md7

Kako izgleda danas vaša dnevna rutina?

U prosjeku gledam dva filma dnevno, ovisi da li u Art kinu ili Cinestaru u Rijeci.

Rekli ste da vodite evidenciju o svakom filmu i svakoj kino predstavi. Možete nam reći kako to izgleda.

Tako je, 1962. godine počeo sam voditi „Filmografiju odgledanih filmova“ i te godine smo obitelj i ja preselili u Rijeku. Napravio sam knjigu, odnosno, mapu za evidenciju, a prvi film kojeg sam upisao i uveo u nju jest melodrama  „Senso“ koju sam odgledao u Crnom Lugu. Mislio sam da bi bilo pametno početi voditi evidenciju s obzirom na to da toliko volim filmove, a prije te godine za već odgledane filmove nisam mogao dobiti podatke. Doduše, imam neke o filmovima prije 1962. godine, ali nije potpuno.

md8

Za sada imam oko 60 mapa. Prije sam sve podatke ručno pisao i uvezivao u knjige, a sada sakupljam člankove, kataloge, programe koje izrezujem i lijepim u mapu. Kao što sam već spomenuo, vodim duplu evidenciju za filmove i kino predstave jer između toga postoji velika razlika. Znao sam film pogledati i po sedam puta ukupno, stoga takve filmove bilježim u odgledane kino predstave. Osim podjele, bilježim detalje o svakom filmu kao što su datum gledanja, kino, dvorana, vrijeme, vrsta prikazivanja te sadržaj. Zapravo, ja sam kroničar jer vodim evidenciju i sakupljač jer imam veliku arhivu, odnosno, biblioteku od nekoliko stotina knjiga, časopisa, revija, brošura, programa – sve što se tiče filma. Trenutno sam zbog određenih okolnosti ograničen samo na Rijeku i riječka kina.

md9

Što planirate u budućnosti sa svojom građom, odnosno arhivom i naslijeđem?

Jedan dio arhive će završiti u Art kinu, jedan dio će otići u Državnu arhivu Rijeka, a jedan dio će pripasti Muzeju grada Rijeke. Onaj slovenski dio arhive ide u Slovensku kinoteku. S obzirom na to da je sve uredno i detaljno sortirano, u svako doba mogu doći do bilo kojeg podatka koji se traži.

md10

Čuli smo da ste dobili i neka priznanja?

Imam zahvalnicu iz „Rijeka kino“ povodom 10.000 odgledanog filma te od 5.000 kino projekcije. To je jedinstveno, to nitko nema. Također, Art kino mi je odalo priznanje, pored posebne Zlatne članske iskaznice koju sam dobio zato što sam stalni posjetitelj.

Uručili su mi plakat prvog filma kojeg sam zabilježio u evidenciju, a to je „Senso“ tako da sam im vrlo zahvalan na svemu.

md11

md2

Imate li neku posebnu anegdotu vezanu uz kino?

Imam ih dosta, ali najznačajniji događaj bio je kada se kino u Crnom Lugu 1974. godine zatvorilo i trebale su se sve stvari izbaciti van. Da ne bi završilo u smeću, uzeo sam projektor iz tog kina koji je bio proizveden 1953. godine i još uvijek ga imam u podrumu stare kuće u Crnom Lugu.

md3

 

Što kada više ne budete u mogućnosti odlaska u kino kao sada?

Kada više ne budem u mogućnosti, nabavit ću si veliku plazmu ili platno i od kuće gledati filmove. Danas je tehnologija toliko napredovala da su filmovi lako dostupni, stoga se ni ne mora odlaziti u kino kao što je to bilo nekada.

Za kraj, što biste poručili našim čitateljima?

Volio bih da potaknem ljude da otkriju zaljubljenost u film i kina. Ja u kinu nalazim zadovoljstvo, to je moja strast jer proživljavam film točno onako kako je i predstavljen. I dokle god budem mogao odlaziti u kina svaki dan – odlaziti ću!