Politika je trka na duge staze.
Politiku tako i doživljavam. To što bih se voljela baviti s više toga ne znači da lako odustajem od onoga što sam započela. U odvjetništvu sam od početka, jako volim odvjetništvo i ne bih mijenjala struku. Drugim riječima, volim raditi kao odvjetnik, a pravo mi pomaže u politici.
U kojem ste se trenutku odlučili baviti politikom? Što je bio okidač?
Oduvijek sam pratila politiku, od malena. Živjela sam s nonom koja je voljela gledati političke emisije. Sjećam se raznih takvih emisija, pa i „Latinice”, koju smo uvijek morali gledati, kao i Dnevnik. Pratila sam politiku i kasnije, u srednjoj školi kad sam već formirala svoje mišljenje. Ipak, nikad nisam osjetila poriv da se angažiram u nekoj političkoj stranci, iako sam imala prilike, dok se nije pojavila stranka Možemo! Osobno poznajem ljude koji su u toj stranci i znala sam da imaju ispravne ideje i stvarnu želju da nešto naprave. Pomislila sam da je sada pravi trenutak, s obzirom na to da sam se ostvarila u dosadašnjem profesionalnom radu i osobno. Ne doživljavam politiku kao nešto kroz što ću se osobno realizirati, već je doživljavam tako da u njoj mogu primijeniti dosadašnja stečena znanja i iskustvo i da ono što nije u redu mogu promijeniti. U politici sam dosta fokusirana na pravosuđe i ljudska te ženska prava, kao i na nasilje u obitelji. To je nešto čime se i inače profesionalno bavim.
S obzirom na to da poznajete pravo, koliko Vam ono pomaže u provođenju političkih aktivnosti?
Pravo je u svemu. Hrvatski sabor je zakonodavno tijelo koje dnevno radi na donošenju zakona i prijedlozima zakona, ali neovisno iz kojeg područja zakon dolazi, pravnici su sveprisutni. Kada na primjer pričamo o zakonima iz područja zaštite okoliša, potrebna nam je struka i ljudi iz prakse koji se time bave, međutim pravnici su nužni za formalni dio. Moja struka mi pomaže, pogotovo u kontekstu moje grane prava, a to su ljudska prava i društvena pitanja.
Kada kažete ljudska prava i društvena pitanja, na primjeru naše sredine pojasnite za koja bi se ljudska prava prvenstveno zauzeli, a za koja društvena pitanja?
Nalazim se u Povjerenstvu za ravnopravnost spolova Primorsko-goranske županije, ali neka pitanja su mnogo šira od županije. Ljudska prava su nešto što nadilazi pozicije grada, županije, čak i države. Nedavno smo u županiji, na prijedlog SDP-a, donijeli deklaraciju da je naša županija sigurno mjesto za žene. Ono što županije i gradovi mogu učiniti je da više sredstava usmjeravaju u dobre projekte koje, nažalost, zbog neaktivnosti države, provode udruge. Udruge su te koje u većini slučajeva to provode u praksi, a gradovi, općine i županije, jedinice lokalne i regionalne samouprave mogu doprinijeti tako da podržavaju hvalevrijedne projekte udruga. Primjerice, provodi se projekt subvencioniranja stanarine ženama žrtvama nasilja kada izađu iz sigurne kuće, a koji sufinanciraju grad i županija, što smo mi kao stranka Možemo! potaknuli. U sigurnoj kući one mogu boraviti određeni period, a kada izađu i vrate se u život čekaju ih velike stanarine. Također, na razini države definitivno bi bilo potrebno uvođenje Građanskog odgoja u škole. Konkretne promjene će se dogoditi kada budemo spremni za promjene zakonodavnog okvira i na potpunu implementaciji Istanbulske konvencije.
Što se tiče nacionalnog programa i nacionalne politike, stranka Možemo! programom pokriva apsolutno sve dijelove. Već tri godine aktivna sam u županijskoj skupštini, u lokalnoj politici, u kojoj se bavim lokalnim temama. Svaki put smo sprječavali odluke za koje smo smatrali da nisu dobre za šire građanstvo. Bavili smo se javnim dobrom i pomorskim dobrom koje pogađa apsolutno svakog građanina. Tako su inicijativom Možemo! planinarski domovi spašeni su od privatizacije i vraćeni na upravljanje planinarima.
Posebno smo osjetljivi na nasilje, koje je sve učestalije.
Potrebno je o tome pričati jer je još uvijek uvriježen stav da su žene žrtve nasilja financijski nestabilne, ovisne o nekome, osobe nižeg obrazovanja koje žive u patrijarhalnim krugovima, no to ne mora biti tako. Iz vlastitog iskustva i kroz rad sa strankama, mogu reći da apsolutno svaka osoba, bez obzira na to što je netko vidi kao jaku ženu, obrazovanu, sposobnu, samostalnu, čak i vrlo probitačnu, može u nekom trenutku postati žrtvom i to ne osvijestiti dugo vremena. Nasilnik isto tako može biti osoba za koju netko na prvu to nikada ne bi rekao. Ne mora žena hodati u masnicama i ne mora tip na nju vikati na sav glas da bi bili nasilnik i žrtva nasilja. To su često uglađene osobe, cijenjene u svojoj struci. Slabo se govori o tome, a čak i netko tko to sa strane primijeti, neće reagirati. Žrtve isto tako rijetko prijavljuju nasilje iz razloga jer ne vjeruju institucijama, a institucije ne vjeruju žrtvama.
Nije to jedina stvar o kojoj treba pričati. U političkom djelovanju jako je bitno javno dobro, prostor i prostorno planiranje. Prostor bi trebao biti u službi čovjeka. Mi nismo protiv investicija, ali smatramo da kada netko ponudi neku investiciju, trebamo je znati iskoristiti na pravi način. Ako investitoru pružamo šansu da u našem okruženju radi i od toga ima zaradu, moramo se zapitati što mi kao grad i građani imamo od toga?
Rijeka nema dovoljno zelenih prostora, parkova i površina za rekreaciju. Nemamo niti kulturu parkova poput drugih gradova, pogotovo onih vani. Parkova u Rijeci nema dovoljno, a postojeći nisu uređeni da bi građani mogli uživati u njima. Zašto ne bi uredili, obnovili, pa i usmjerili javna događanja u parkove? Lani sam bila u parku Ribnjak u Zagrebu, tamo je bio koncert i druženje, čime je park oživio. Imamo park na Mlaki i tu bi se moglo dosta toga organizirati. Osobito za djecu, mlade, obitelji. Na primjer, montirati struju, binu, mogle bi se održavati probe i nastupi bendova, i još puno toga.
Kako zadržati mlade?
Kada govorimo o radno sposobnim, mladim ljudima, najveći problem je stanovanje. Sada smo već prevazišli ideju da posjedujemo nešto svoje. Postalo je nemoguće biti podstanar s obzirom na visoke cijene mjesečnog najma i iznose gotovo kao rata kredita, ako se uopće može dići kredit. Em su rigorozni uvjeti, em su mladi obično zaposleni na određeno radno vrijeme, u čemu vidim veliki problem. Ako su mladi zaposleni na određeno vrijeme, ne mogu dobiti kredit. Gradovi, država i općine nisu razradili način kako omogućiti priuštivo stanovanje, znači da bi trebali imati fond stanova koji će se davati u najam po pristojnoj tržišnoj cijeni. Ne treba to biti zaštićena najamnina, ali potrebna je sigurnost jer privatnik koji iznajmljuje u svakom trenutku može raskinuti ugovor i taj stan dati u dnevni najam, jer će tako bolje zaraditi. Prvi korak je popisivanje fondova stanova namijenjenih priuštvom stanovanju, a drugi korak je i gradnja takvih stanova. Taj prvi korak smo predlagali Gradu Rijeci. Naša ideja bila je da se popišu stanovi, od kojih su mnogi u lošem stanju, treba ih urediti i adaptirati ili to pod određenim uvjetima prepustiti najmoprimcu. Važno je znati otkuda krećemo, koliko i što imamo, što treba urediti… Treba nam ta baza da bismo krenuli dalje. Kod gradnje stanova treba barem nekoliko godina da se sve to pokrene. Važni su prioriteti. U Rijeci su to trebali biti i vrtići, koji to nikada nisu bili.
Trenutno se subvencioniraju privatni vrtići. Subvencioniramo vrtiće svih osnivača, i privatne i gradske. Međutim, ako s vremenom ne povećamo kapacitete gradskih vrtića, zauvijek ćemo sufinancirati sve vrtiće. Gradovi nemaju mehanizam da reguliraju cijene privatnih vrtića, s obzirom na to da oni nisu vlasnici ni suvlasnici. Jasno je da se određeni period preklapa te da se moraju smjestiti sva djecu i stoga se sufinanciraju svi vrtići. Kada se vrtić jednom sagradi, dugoročno je to isplativije od konstantnog sufinanciranja privatnih vrtića. Gradovi i općine moraju gledati dugoročno. Besplatni vrtići su konačni cilj, ali to je moguće tek kada u gradskim vrtićima ima mjesta za svu djecu. Građani će u nekom trenutku moći birati hoće li njihova djeca ići u privatne ili gradske vrtiće, ali to je nešto što moramo ostaviti tržištu.
Prošli smo stanovanje, vrtiće, što je još po Vama bitno za jedno zdravo društvo koje će se progresivno razvijati i rasti?
Između ostalog, moramo vratiti povjerenje u institucije, kao što je pravosuđe. Predugo traju sudski postupci koji često pogađaju i poduzetnike. Stečajni postupci traju jako dugo, vjerovnici nisu u mogućnosti doći do svojih novaca, naplatiti se. Sve je još uvijek nedovoljno regulirano, dugotrajno i problematično. Tako je s ostalim, od policije pa do pravosuđa, zavoda za socijalnu skrb, svako malo izbijaju afere.
Kako riješiti situaciju s usvajanjem i udomljavanjem djece?
Kod institucija u socijalnoj skrbi problem je nedostatak kadrova. Nedovoljno je zaposlenika, preopterećeni su. A zašto ih nema? Jer su uvjeti loši. Ima puno djece, ali nitko ne želi raditi tako odgovorne poslove za tako malo novaca, uz tako loše uvjete. Imamo probleme i u vrtićima. Svako toliko je neki štrajk djelatnika vrtića. Zašto? Jer nisu dovoljno plaćeni za svoj rad, pogotovo kada gledaju neke druge, slične djelatnosti. Slična situacija je i s nastavnom bazom. Mladi se ne žele školovati za taj kadar jer znaju već unaprijed da će biti loše plaćeni. Kod odabira struke gledaju kako će se moći bolje zaposliti, ovdje ili vani. Odlučuju se za nešto što je traženo, primjerice IT sektor. Problem je i to što nema ujednačenog strukovnog minimuma, već odgojno-obrazovni djelatnici ovise o svojim osnivačima. Variraju od osnivača do osnivača. Primjerice, imamo Crikvenicu, Rijeku, Kraljevicu, Opatiju, svuda su plaće različite, a sindikati su slabi.
Već nas duže vremena kao društvo prati opće nepovjerenje. Zato ljudi odlaze van i koliko god im bilo teško i koliko god puno radili, žive sređeniji život. Najmovi stanova vani su bolje regulirani. Imaju sigurnost, stabilnost, jer je regulativa bolja i sustavno se provodi. Parovi se sve manje odlučuju imati djecu, što utječe na demografsku politiku. Kako ćemo promovirati i provoditi demografsku politiku ako nam sve drugo nije sređeno, zaposlenje, stanovanje… Što možemo ponuditi mladom paru koji želi osnovati obitelj? Ako nema mogućnosti da dijete bude u vrtiću, onda jedan od roditelja ne može raditi, a od jedne plaće teško se može živjeti. Stoga odlaze van. Oni koji imaju djecu i formiraju obitelji, najčešće tamo i ostaju, djeca krenu u vrtić, školu. I ne vraćaju se, što je žalosno. Mala smo zemlja, nema nas puno, ali ne uspijevamo profunkcionirati. Čini mi se da je to zato što su se dugo vremena dozvoljavale koruptivne priče, pogodovanja, dolazili su nekompetentni ljudi na važna mjesta i bilo im je najbitnije sebi uprihoditi, a ne stvarati za društvo i zajednicu.
Kako ste se pripremili za izbore?
Izlazimo na izbore u svim izbornim jedinicama. U svakom području imamo svoje centre. U Rijeci je za Primorsko-goransku županiju, u Istri imamo Možemo! u Puli i Pazinu… iz svih dijelova Hrvatske imamo predstavnike u vijeću koje je tijelo stranke. Šire članstvo uključujemo u sve odluke, prvi korak često dolazi od njih. Jako nam je važno da svi budu zastupljeni, iz svih dijelova Hrvatske. Nismo baš klasična stranka po pitanju hijerarhije, stoga nas je teško uspoređivati. Zagreb ne bih nazvala središnjicom, iako je stranka tamo registrirana. Naša hijerarhijska struktura nije ista kao kod drugih stranaka. Nemamo predsjednika i predsjedništvo, nikada nije samo jedna osoba na čelu, uvijek su dvije, u pravilu muški i ženski koordinator. U Zagrebu su to Sandra Benčić i Tomislav Tomašević, u Rijeci smo koordinatori Nebojša Zelič i ja, u Puli su Dušica Radojčić i Slaven Boljun, u Pazinu su Enna Peroš i Radenko Sloković.
Kakav mora biti političar/ka? Koje osnovne karakteristike mora imati i na njih ukazati biračkoj masi?
Za političare vrijedi uvriježeno mišljenje „Svi su isti!” Žao mi je da ljudi tako misle, ali jasno mi je otkuda to dolazi. Neki dan smo razgovarali s građanima na Korzu pa su nam rekli: „Koga da izaberemo? Uvijek će nam biti isto.” Rekla sam: „Žao mi je što su vas razočarali oni koji su imali šansu, možda da sada probate s novim licima, ne moramo to biti mi, ali probajte birati nekog drugog”. Nadam se da je došlo vrijeme političara s integritetom. To sve zvuči kao floskula, te riječi kao što su poštenje, integritet, ali na kraju se sve svodi na to. Nijedan političar ne bi trebao politiku koristiti da bi se osobno ostvario. Zapravo, trebao bi žrtvovati dio svog života i poslovnog uspjeha za viši cilj i dobrobit društva. U konačnici to radi i za sebe, za svoju obitelj, djecu… ali prije svega i za sve ostale. Tako to gledam, ali teško je potaknuti ljude da zaista vjeruju u to.
Istina je da bi mi život bio lakši da se ne bavim politikom. Sigurna sam da sam kao odvjetnik izgubila određene klijente. Imam dvije male curice, Enu od 9 i Mašu od 4 godine i trudim se svaki svoj slobodni trenutak iskoristiti s njima. Bez obzira na svoje poslovne i političke obaveze odem po njih u školu i vrtić, vodim ih na treninge, plivanje… ali činjenica je da bi one imale puno mirniju mamu koja bi imala puno više mira i vremena da se ne bavim politikom. Dobra strana svega je da imam jako dobru podršku u svojoj obitelji. Najveću podršku pružaju mi mama i svekrva, none i nonići s jedne i druge strane uvijek su tu kad zatreba, logistika par excellance. Tu je i moja sestra koja radi sa mnom kao odvjetnički vježbenik. U početku je bilo da ona neće raditi kod mene, već da će naći posao u nekom drugom odvjetničkom uredu. To nije bilo baš jednostavno pronaći. Onda sam rekla: „Meni treba vježbenik, a tebi treba posao” i za sada nam dobro ide. Dosta sam je opteretila, ali odgovorna je u poslu i mogu se osloniti na nju. Osim kolega, koje sam poznavala i upoznala u Možemo!, radi kojih sam se i uključila u politiku, kroz protekle tri godine upoznala sam toliko dobrih, pozitivnih i poštenih ljudi koji me inspiriraju.
Što Morena voli raditi u slobodno vrijeme?
Volim provoditi vrijeme s djecom, a osobno volim planinariti, trčati, zadnji put je to bilo na Molo longo trku. Neko vrijeme trenirala sam atletiku. Ako moram birati između kina i kazališta, radije idem u kazalište nego u kino.
Tekst: L.B.
Komentari