Miranda Đaković

453
Miranda Đaković

Jednom sam pročitala da ste izjavili da sve što treba, jest bogatstvo i sreća u nama. Meni je to bilo predivno. Koja je u stvari pouka?

Živjeti u skladu s trenutkom, osluškivati i živjeti u harmoniji sa životom. Bez nekih velikih očekivanja, bez velikih žudnji. Naprosto ući u svoju nutrinu, ući u svoje središte, u svoju samoću i primijetiti tko sam, gdje sam. Tad zapravo shvatiš da su bogatstvo i sreća tu, u nama.

Kako to postići?

Ulaskom u sebe, u svakom trenutku ako ikako možeš. U ovom našem stresnom i brzom životu trebamo se tome naučiti. Ja osobno to činim…

Kako?

Sviranjem i meditacijom, uđem u antikvarijat, nabavim sve moguće note koje nisam nikad svirala i onda ih naprosto sviram i meditiram. I uopće nije bitno da to bude tehnički dobro, svaki dan sviram gitaru ili klavir. Ili čitanje..

Čega?

Nema knjige koja čovjeka ne može oplemeniti i podučiti. I u nekoj trivijalnoj knjizi možete naći neku rečenicu koja će vam dati nešto. Ako se dogodi da koji dan propustim sviranje ili čitanje, eto neravnoteže. To zovem ulaganjem u sebe i svoju okolinu. To je spokoj koji treba prirediti sebi, a iz njega izlaze najkreativniji trenuci. Ono smo što zapravo jesmo – najobičnije ljudsko biće. A što više volimo i poštujemo sebe, to više volimo i poštujemo druge.

Vi stvarno mislite da ste obična osoba?

Da, naravno.

Što bi onda rekli stvarno obično ljudi?

Ne, ne, svi smo mi naša sveta običnost. Ne postoje ljudi koji silaze s neba, ne postoje ljudi koji hodaju po rijeci, svi rastemo na Zemlji, a rastemo prema svojoj čovječnosti i djelima. Razlika je u tome koliko je tko budan. Sanjamo li budni ili živimo svoje snove, razlika je u tome jesmo li svjesni ili se zanosimo svojim zabludama – danas ću, pa sutra ću, sad nemam vremena. I zar nije najljepše biti običan? Kaže se da je ne biti – jedini način postojanja.

Mislite li da je većina ljudi u stanju to prihvatiti?

Naša ljudska priroda je dobrohotna i velikodušna, no puno je zamki na putu. Puno je lijepih „slatkiša“ koji zavedu. Bitno je da smo toga svjesni, da znamo to popraviti, da sebe prepoznamo u činjenju dobroga.

Kako to postići?

Nastojim stalno biti budna i svjesna da jednom učinjeno, nije zauvijek učinjeno. Kada me netko pita u čemu je tajna uspjeha Putokaza odgovorim – pa, zato jer svaki dan, kažem: „Aha! Idemo! Što donosi današnji dan? Možda smo dosad nešto napravili, ali koliko je još toga pred nama?«

Imam osjećaj da je Miranda Đaković kao osoba skromna i samozatajna.

Rekla sam, ne biti – jedini je način postojanja.

Ali svejedno imam osjećaj da je toliko ljudi tapšano po ramenu, a nisu ni približno zaslužni kao Miranda Đaković.

Ne znam jeste li u pravu, ali znam da sve što radimo, sve je to negdje vidljivo, sve dođe na svoje. Ako ne odmah, doći će sutra.

Kako se nosite sa svom tom svojom glazbom svih ovih godina? Osebujna je, drugačija, puna vizija, pretapa se. Je li brzo prošlo 26 godina?

Jest. Neke stvari kao da su se dogodile jučer. Najvrjednije je od svega što je toliko mladih ljudi svoje najbolje godine života, doba mladosti, dalo nečem što je lijepo i kreativno. To je sigurno u njima ostavilo trag za daljnji život. Predano su se i posvećeno bavili glazbom i doprinijeli tolikim kvalitetnim projektima. A tu je i onaj drugi, vrlo bitan element – znali su prepoznati i slušati dobru glazbu, oblikovali su glazbeni ukus. A sve ono što su dali publici, svoju iskrenost, profesionalnost, glazbeni beskompromis – publika je znala cijeniti.

Sviđa mi se ovo – glazbeni beskompromis…

Govore nam da smo stalno barem 3-4 godine ispred vremena i tako nam se dogodi da Androidu publika razumije tek četiri godine poslije, za Mjesec će biti isto. Ali, kad-tad, kad-tad . Kada pogledaš sve što je napravljeno, shvatiš da je prvi projekt identičan zadnjem, ovaj zadnji nekom između, a to je zapravo cijelo vrijeme ista energija i priča, koliko god su pakiranja drugačija. I to je zapravo prekrasno. U cijelom je bogatom opusu nastala lijepa Putokaz priča. I jasno je čak, da ni ime nije slučajno.

Spomenuli ste Iztoka Turka s kojim ste radili Mjesec. Kako je tekla ta suradnja?

Iztok je odličan suradnik, ali prva riječ kojom bih ga opisala bila bi ona koju je stalno govorio još u našem kontaktu u doba Androide, a to je bila riječ „cool“. Kada se sjetim

Iztoka Turka, onda je to riječ „cool“. To je zapravo njegovo određenje. Ako bih ga pitala može ovako ili onako, on bi na sve rekao „cool“.

Inače, stručnjaci govore da sada dolazi „cool vrijeme“. Jer kad vrlo mlade ljude pitate kakav auto mora biti, reći će vam „cool“, kada ih pitate kakav posao ili partnera žele, reći će isto „cool“. Sve mora biti cool .

Iztok je valjda cijeli život „cool“ . Uglavnom, kako bi nastao koji aranžman ili matrica, on bi to prihvatio, napravio konačni miks i vratio nam, mi bismo isto prihvatili i tako stalno. Niti jedna, niti druga strana nije htjela ništa mijenjati. To ja zovem posebnom ljubavlju i poštovanjem – kada shvatite da je jedan autor prepoznao drugoga i da svatko gradi dalje ono što je dobio od onoga drugoga. I tako svih 14 pjesama i 15. gostujuću.

Vjerujem da ste i s drugim autorima s kojima ste radili imali lijepu suradnju?

Svih ovih 26 godina imali smo izuzetno dobru suradnju sa svim autorima. Prelijepu s Elvisom Stanićem i Duškom Rapotec Uteom. Bilo je još puno divnih ljudi. Uvijek se kroz glazbu čuje i suradnja. Na sadašnjem projektu Mjesec svakako moram spomenuti sjajne umjetnike, koreografe, redatelje, kostimografe, dizajnere kao Kate Foley, Tomislava Ćurkovića, Uroša Raguža, Velida Đekića, Ivana Miškovića.

Tko je autor albuma Mjesec?

Autor je tajan. Možda se zato i nazvao Anonim.

Iz kojeg razloga? Zašto za neke stvari ne bismo rekli „to sam ja“? Ja sam to napravio, ja sam to stvorio, ja sam to pokvario…

Treba poštivati volju drugih. Cijenimo njegovu odluku da ostane anoniman.

Ljudi vas doživljavaju pomalo oštrom?

Radim u kolektivu. I zapravo, odlična je percepcija kada te doživljavaju oštrom, opasnijom nego što jesi. Pola posla je odrađeno, čini se.

Da, ali moja su iskustva da su baš ti koji se doživljavaju takvima u biti „dobri medvjedići“…

Moguće je… Iz pozicije „oštrih zuba“ možeš napraviti jako puno, a to u ovim vremenima u kojima se stalno moraš truditi, ti zubi i dobro dođu. Ali, ponekad je manje važno što misle drugi, važno je da sam znaš tko si.

Kakvi ste u donošenju odluka?

Svaki dan smo prisiljeni donositi ih, od manjih do većih. Nastojim to činiti srcem, i što više iz pravih, ne krivih, što drugi misle, razloga.

Mislim da ljude dosta koči to što ne donose odluke. To ima veze s onim „sutra ću, pa neću, nije trenutak…“.

Da, to je odgađanje. Cijelo ovo društvo počiva na tjeskobi, strahu i nasilju. Gdje bi završili moćnici (crkva i politika) da naš život ne ispunjavaju patologije i tjeskobe koje mi ljudi nosimo? Ali, mnoge odluke svaki čovjek donosi samostalno. Možemo ih prolongirati za dan-dva da bismo ih bolje osjetili, jer ponekad vrijeme pomogne. Trenutak za odluku osjetiš, ali ako ih odgađamo, onda to stvara još veću tjeskobu, strah. Kako spavati s tim?

Putokazi su glazbena inovacija koja odolijeva vremenu, jer iako vrijeme ide, stalno ste svježi, mladi.

Zato što je svaka nova pjevačka generacija nepresušan izvor novog. Kada ih osjetite, vidite, ma – tko s njima ne bi poletio? Raditi s mladim ljudima, slušati ih, biti s njima, to je zapravo nešto najljepše. Pohvaliti ih, ali i pokuditi, spustiti na zemlju kada polete. Sve je to prekrasan rad, napajanje. Napajaju mene, a i ja ih ponešto naučim. U današnje vrijeme ponekad i roditelji ne mogu previše, i nije loše ako osoba sa strane na neko vrijeme preuzme tu ulogu.

Kako dolaze novi Putokazi?

Dolaze na audicije na početku školske godine, a uvijek ima onih hrabrih koji se jave tijekom godine. Kažem da dođu

i otpjevaju neku pjesmu. Ako to nije to, zamolim ih da još vježbaju, pjevaju u zboru u školi ili crkvi i da se vrate. Svaki put pjevačima poručim da se vrate.

I vrate li se?

Kako tko. Ima primjera da se vrate. Imamo pjevača koji su došli u drugoj fazi i onda su išli dalje. Ali, zadnjih godina ima primjera kada mladi dođu na audiciju, ali nisu došli zbog glazbe, već žele vidjeti mogu li uspjeti. Điraju po audicijama i zanima ih samo potvrda mogu li oni to, vrijede li.

Koliko članova sada imaju Putokazi?

Uvijek imamo sedam ili osam u glavnoj postavi, onda još i juniorsku grupu, jer su po stažu malo godina u Putokazima. Da bi se naučile sve pjesme Putokaza, sve koreografije, minimalno je potrebna godina do dvije. Članice sadašnje postave su Jasmina Sokoli, Mia Egredžija, Tamara Dorčić, Ivana Blaškan, Magda Martedić, Gorana Gašpić i Branka Antić.

Koji je najduži staž pjevanja u Putokazima?

Evo, Tamara sada već pjeva 9. godinu. Jedna djevojka, Suzana Miholić, bila je u Putokazima od početka, 10 godina.

Što je danas s njom?

Pjeva u klapi. Svi pjevači manje-više nastavljaju, negdje pjevaju, zaraze se glazbom. Ako i naprave neku dužu pauzu, brže-bolje vrate se glazbi. Svako toliko se jave i donesu mi svoje snimke i žele čuti mišljenje. Događa se da im mnogi i ne kažu iskreno mišljenje. Nastojim im dati poticaj za razmišljanje, da budu još bolji.

U radu s mladima ima i puno pedagoškog odnosa…

Nakon dvije-tri probe vidiš kakav odnos dijete ima kod kuće. Je li to odnos s puno ljubavi, topline ili ne. Kada dijete kod kuće dobije konstruktivnu kritiku, kada mu je i ja kažem, ono širokim, nasmiješenim očima gleda i sluša, upija što mu govoriš. I to njemu nije prigovor. Nažalost, sve je manje nasmijane djece.

Koliko se roditelji angažiraju oko djece?

Kada je 90-ih postava bila tinejdžerska, imali smo i godišnje sastanke. Danas im kad god imamo nešto teško, kažem da zamole roditelje da taj dan budu s njima – da im pripreme ručak, ispeglaju kostim, dovezu autom… Svi mladi koji su bili u Putokazima, da nisu imali podršku svojih obitelji, ne bi uspjeli. Toliko se puno radilo, putovalo, snimalo i na kraju sve mame, bake, očevi, braća i sestre koji su dolazili na koncerte – postali su dio obitelji Putokaza.

Nema klišeja, a sve traži visoke standarde. Glasovi, scena, kostimi, koreografija…

Ljudi slušaju i gledajući. Svi elementi su zapravo podjednako bitni. Naša publika je na to navikla i sve su teži zadaci ispred svake sljedeće generacije. Dubok naklon, jer oni to sve rade kao da je jednostavno. Posljednji promotivni koncert Mjeseca u Rijeci – izgledalo je da je sve tako lagano, no zapitajmo se ima li glazbenih kolektiva u Hrvatskoj koji mogu napraviti nešto slično. Radimo i drugačije videospotove, ali u stvari nemamo medijsku pažnju. Naprimjer, imamo prvi interaktivni spot u Hrvatskoj ikad, koji je napravljen na kompoziciju Šumska – ali to je objavilo tek nekoliko portala i Novi list. Kreativni odjel koji je radio spot dobio je za tehniku Hyperviz kojom se koriste u spotu posebnu nagradu Instituta Ruđer Bošković.

Mislim da vam treba dobar PR.

Mi nismo komercijalni i onda to traži više vremena i angažmana. Ako si radio glazbu bez uvjeta – onda nemoj ni sada imati uvjete, zaključila sam vremenom. Nedavno smo imali polusatni TV show program, dobili toliko čestitki i mejlova. Publika nas primjećuje. Jedan je čovjek izletio iz dvorane gdje se show održavao i htio odmah kupiti sve dosadašnje CD-e, kao da ih nosim u torbi. Poslali smo mu ih sljedeći dan.

Na CD-u Mjesec za pjesmu Output napravili ste video uz korištenje 3D animacije poznatih japanskih umjetnika?

Hitoshi Akayama i Katsuyuki Kamei su nam učinili veliku čast. Poznati su japanski umjetnici svjetske nagrađene animacije – mi smo im poslali mp3 pjesme, dopalo im se i dali su nam podršku i prava da njihov video iskoristimo za spot. Kada smo podložili pjesmu ispod 3D animacije, nije postojala ni jedna situacija gdje se njihova slika nije poklapala s glazbom. Takve stvari kada radite, kao da su odavno predviđene.

Ali, to nije jedino japansko iskustvo, zar ne?

Japanski producent Kato Hiroshi, čuo je naš CD Nova Zemlja, osobno došao u Rijeku i upoznao bend. Odgledao je naš nastup, odveo nas u Japan gdje smo nastupili na Expu 2005. i to ne kao predstavnici Hrvatske, već kao njegovi gosti. Bilo je vrlo zanimljivo i neponovljivo iskustvo. A za naše hrvatske prilike, eto, to je vijest nad vijestima. No, mediji o tome opet škrto.

Miranda i Hirsohi Kato-a , japanski producent na generalnoj probi, EXPO 2005, Japan

Što volite u Rijeci?

Zar nije već ime prelijepo? Voda, voda koja je od samog početka dio naših života. Živjeti u gradu koji nosi ime po rijeci, vodi, koja prolazi kroz grad i određuje svoje ljude koji žive u njemu. Jedna se naša pjesma zove Grad, s druge strane stakla, u njoj ne kažemo patetično volim te, ali je cijela – posveta Rijeci. Nije potrebno previše govoriti da bi se izrekla ljubav. Rijeka je poseban grad, a posebnost mu daju ljudi koji žive u njemu. Skromni smo u odnosu na Zagreb, u kojem mnogi misle da samo ono što se događa u njihovom gradu je Hrvatska. Naravno, pogrešno.

Pa to smo mi krivi. Treba napraviti koncert Putokaza u Zagrebu u Lisinskom, naprimjer. Koji je sada niti sat i pol od Rijeke.

Održat ćemo koncert u Zagrebu, radimo na tome, ali ne u Lisinskom, već u nekom drugom, nama primjerenijem prostoru za projekt Mjesec.

Tko su Vaši glazbeni uzori?

Svi zapravo utječu na tebe. Sjećam se kada sam kao desetogodišnjakinja otkrila Beatlese i bila zaljubljena u njih. Zapravo, slušaš različitu glazbu i tako sebi daješ priliku rasti. Onda, nakon godina i godina, nakon upoznavanja sjajnih glazbenika kao Héctor Zazou ili Björk, shvatiš da si u svim glazbenim pravcima, od klasike do avangarde.

Koji vam je kompozitor najdraži?

Chopin.

I meni, ja ga obooožavam. Ali najradije ga slušam vikendom ili na masaži. Obično ga vole romantičari.

Ja ga mogu slušati stalno, svaki dan.

Što Vam je privatno važno?

Biti ja. Od vrlo ranog doba živim po svojim pravilima. Živim, zapravo kao boem.

Je li to luksuz tako živjeti?

Pa ne znam.

Živite sami, s obitelji, roditeljima?

Živim s ocem, mogu biti jako zahvalna svome ocu. Valjda je u jednom trenutku sebi rekao «Od ovog djeteta prema standardnim mjerilima okoline neće biti ništa pa barem da mu ja pomognem.»

Nije vam palo napamet da biste možda mogli dobiti stan od Grada? I gdje vježbaju Putokazi?

Nije mi palo napamet. A zadnjih pet šest godina vježbamo u HKD-u, a prije smo godinama u Palachu u ne baš lakim uvjetima.

Kako financijski funkcionirate s projektima?

Svoje projekte radimo tako da ono što dobijemo, oročimo, a i od svakog nastupa, dio se novca ostavi za projekte. Tako skupljajući i oročavajući nakon svake 3 godine, počnemo snimati novi CD.

Na banci sve to oročavate?

Da, da na banci, ko debili.

Ma, to je fenomenalno. Svaka čast, pa to je realno, to je priča o Prokrustovoj postelji, vi jedini valjda niste u minusu. Učite li tome i svoje mlade Putokaze? Mislim, trebali biste.

Pa naravno. Putokazi nisu samo glazbena institucija, već i životna škola. Oni koji misle da novca nemaju dovoljno, nikada ga neće ni imati, uvijek će im nedostajati… I obrnuto.

pripremila: Dunja Pavešić

Komentari