Mia Mohorić jedna je od organizatorica Rijeka Tattoo Expoa i njegova producentica od četvrtog izdanja nadalje. Podsjetimo, ovogodišnje izdanje Rijeka Tattoo Expo traje od 25. do 27. studenog u Sportskoj dvorani u Kostreni. Tattoo artisti će se ove godine natjecati u 14 kategorija, a bit će podijeljeno 38 nagrada. Posjetitelje očekuje bogat popratni program, projekcija filma, mogućnost tetoviranja i još mnogo toga. Uoči samog 11. izdanja Rijeka Tattoo Expoa popričali smo s Miom Mohorić.
Iako niste bili na prvom izdanju Rijeka Tattoo Expoa, možete li nam reći kako je sve zapravo krenulo?
Da, nisam bila dio tima na prva tri izdanja, ali slušajući te dojmove imam i sama osjećaj kao da sam bila tamo. Prvo izdanje održano je na Grobniku u prostorijama Moto kluba Fluminense Riders, koji su i osnivači riječke tattoo konvencije. To nije bila konvencija u pravom smislu kakvom je poznajemo danas. Bilo je, naime, svega sedam tattoo artista, većinom riječkih. Mislim da su se natjecali u samo tri kategorije u tri dana trajanja manifestacije, ali 2010. godine bilo je to nešto posve novo i drugačije te samim time atraktivno. Prvo izdanje bilo je organizirano više kao privatno druženje uz tetoviranje – baš kao što je i trebalo biti na početku. Oni koji su bili tamo s velikom nostalgijom svaki put se prisjete prvog izdanja.
Kako je Rijeka Tattoo Expo rastao i razvijao se kroz godine?
Rijeka Tattoo Expo do petog je izdanja rasla relativno postepeno, a od petog na dalje interes se značajno mijenja i dogodio se pravi bum. Sve više tattoo artista počelo se javljati sa željom sudjelovanja. Samim time mijenja se i naš pristup organizaciji, naše znanje je danas puno bogatije i fokusiramo se i na ostale aspekte, ne samo na natjecateljski dio. Uvodimo popratni, zabavni program, nudimo izlagački dio za razne rukotvorine, jačamo marketing i slično. Naš sadašnji status je da imamo 30-ak tattoo studija na listi čekanja koji žele doći na našu konvenciju, ali nažalost prostorno smo definirani i ne možemo primiti više od 115 koliko će ih biti na 11. Rijeka Tattoo Expou.
Zašto je odabrana baš Kostrena kao središnje mjesto zbivanja u proteklih nekoliko godina?
Kostrena je odabrana jer smo očekivali da će konvencija ovdje imati niz prednosti, a tako se i pokazalo. Tu su smještajni kapaciteti za naše sudionike i posjetitelje, besplatan parking u okolici dvorane, izvrsna suradnja s lokalnom zajednicom, Općinom Kostrena i Komunalnim društvom Kostrena koje upravlja dvoranom. Naravno, postojala je određena bojazan prilikom preseljenja u Kostrenu, najviše jer nismo bili sigurni kako će masa tetoviranih ljudi biti prihvaćena u manjoj sredini. Ipak, sada mogu reći da je bilo nepotrebno brinuti o tome jer smo se odlično uklopili.
Postoji li neko izdanje Rijeka Tattoo Expoa koje Vam je posebno drago?
Da, ali iz osobnih razloga. Bilo je to deveto izdanje. Dva mjeseca prije konvencije rodio se sin Vid i zapravo nisam mogla odraditi svoju ulogu u punom kapacitetu. Tada sam imala priliku gledati naš tim „s druge strane“ i uvjeriti se koliko je odličan, uvježban i profesionalan. Ponosna sam na tim ljudi s kojima radim.
Kakva je tattoo scena danas u Rijeci, odnosno u Hrvatskoj?
Na naše veliko zadovoljstvo izuzetno bogata. Imamo znatno više tattoo artista nego primjerice, prije samo pet godina. Prema nekim saznanjima Rijeka ima više od pedeset tattoo artista, što je ogroman broj s obzirom na broj stanovnika. Iako sam pomalo i subjektivna, ipak mislim da mogu reći da je riječka tattoo scena možda i najjača u hrvatskoj trenutno, a sa sigurnošću tvrdim da je specifična. Naši artisti su podrška jedini drugima i podrška nama kao organizatorima konvencije. Jedno bez drugoga bilo bi puno siromašnije.
Kada bi se Rijeka Tattoo Expo usporedio s drugim europskim konvencijama, gdje bi se našao?
Teško je dati takvu usporedbu. Mi smo mala konvencija u usporedbi s velikim europskim metropolama. Ali to su brojke sudionika i posjetitelja. Moramo to gledati iz perspektive da živimo u malom gradu. Frankfurt, Berlin ili London, pa čak i susjedni nam Trst ugošćuju 300-400 i više tattoo artista natjecatelja. Mi nemamo takav fizički prostor. A onda je tu i pitanje interesa za tetoviranje jer sada, od naših 115 artista, svaki napravi barem 2-3 tetovaže u tri dana, neki i više. Ako bi ih bilo 300 – bi li onda svi tetovirali? Treba gledati i tržište, odnosno potražnju. Nije nam u interesu napucati brojke sudionika koji onda neće imati modela s kojima bi se natjecali.
Prepoznaju li artisti iz Europe Rijeka Tattoo Expo?
Sve više i više. Svake godine imamo nove upite iz novih zemalja, nove interese i ne samo kod tattoo artista. Javljaju nam se i inozemni izlagači koji se žele prezentirati…
Prošle godine snimljen je i kratki dokumentarni film. Odakle ideja o snimanju filma i kakvi su dojmovi nakon 10 izdanja konvencije?
Ideja za snimanje filma proizašla je iz želje da obilježimo i zabilježimo deset godina održavanja. To nije mala brojka, naročito uz sve poteškoće na koje naiđete, a da ne spominjem Covid-19 situaciju koja je uzrokovala neaktivnost nekoliko konvencija po Europi.
Željeli smo dokumentirati rast i razvoj konvencije, ali i riječke tattoo scene i našu međusobnu suradnju i podršku. Film je sniman na nekoliko lokacija održavanja konvencije – na Grobniku, u Palachu, u Kostreni… a niz kadrova iskorišten je i s prethodnih izdanja konvencije budući da imamo službenog snimatelja koji bilježi svako izdanje kratkim promo filmom. Nakupilo se materijala kroz godine.
Samo deseto izdanje bilo je naročito teško budući da je Covid situacija bila još uvijek bila aktualna, a i epidemiološke mjere bile su na snazi. Ponosni smo da smo to izdanje uspjeli održati i to s respektabilnim brojem artista i posjetitelja. Kada u ovako teškim godinama uspijete i čujete zadovoljne posjetitelje te sudionike, osjetite samo nalet adrenalina koji vas tjera da iduće godine napravite još više i bolje. I to nam je cilj.
Kakve tetovaže su najzastupljenije i najpopularnije danas?
Danas je tetoviranje prilično mainstream. Tetovira se sve i svatko. Sve je više prisutan hiper-realizam, gdje gotovo jednako izgleda fotografija i vaša tetovaža. Ali motivi su različiti, tu stvarno više nema granica.
Kakve Vi tetovaže preferirate?
Osobno sam fan realističnih tetovaža pa mi je odlično gledati da su upravo one sve više zastupljene. Paleta boja je stvarno široka, kao i nijanse…
U sklopu popratnog programa održat će se i Natjecanje za najgoru tetovažu. Jeste li se susretali s „najgorim tetovažama” i pričama vezanima uz njih? Kako je zapravo došla ideja o uvođenju natjecanja za najgoru tetovažu?
Joj genijalno je slušati priče iza tih tetovaža. Obično su to neki počeci kada je netko učio na nekome i tako su nastala „najgora djela“. Svega je bilo, uistinu. Ideja je došla iz zezancije. Mi iz ekipe i artisti međusobno smo si pokazivali „neuspjela“ djela na našoj koži i onda smo rekli: “Pa zašto ih ne bi javno izložili?”. A kao upgrade svega toga dolazi suradnja s Ghoste tattoo and laser removal studiom, odnosno našim Vlatkom Vlahom koji je posljednjih 3-4 godine pokrovitelj ovog natjecanja. Pobjednik, odnosno vlasnik najgore od najgorih tetovaža osvaja mogućnost laserskog uklanjanja te tetovaže, ukoliko to naravno želi.
Na koji način je Rijeka Tattoo Expo doprinio razbijanju stereotipa o tetovažama? Danas se ipak gleda na tetovaže u smislu umjetnosti. Koji su bili najčešći stereotipi koje je bilo potrebno „razbiti”?
Mislim da sama činjenica da okupljamo toliko tattoo artista i zaljubljenika u tetovaže te da nas posjeti toliki broj posjetitelja u tri dana (njih oko 4000 tisuće) razbija stereotipe. Svakim našim javnim istupanjem i promoviranjem konvencije osobno se trudimo prikazati tetoviranje kao umjetnost jer to zaista jest umjetnost – samo je drugačije platno. Imali smo i neke manje projekte i javne razgovore kojima smo to htjeli osvijestiti.
Stanje kod nas je značajno bolje i svaki dan vjerujem da se mijenjaju ti okviri, ali i dalje postoji ono da na određenim radnim mjestima ne smiju biti vidljive tetovaže.
Postoji li neka najneobičnija tetovaža koju ste vidjeli?
Je li vama mašina za rublje dovoljno neobična? Hahhaa
Kakvi su planovi za budućnost?
Cilj je da imamo zadovoljne tattoo artiste i posjetitelje. Nema smisla raditi nešto ako ljudi ne odlaze s tog događaja s osmjehom. To je najbolji pokazatelj uspješnosti.
Tekst: Lidija Balog
Komentari