Marinella Matejčić: “Svaka žena koja je pročitala priče i shvatila da nije sama i da nije kriva jer ju je netko napastvovao je mala, zasebna pobjeda”

595
Foto: Martina Šalov

Tko je Marinella i čime se bavi?

Marinella je voditeljica programa za ženska prava i reproduktivnu pravdu u PaRiteru. Uz to je i savjetnica FRIDA – Young Feminist Fund te Urgent Action Funda. Marinella često ne razumije prolaznost vremena pa se obveze sruče na nju poput sadržaja nestabilne police s knjigama i keramičkim sitnicama koje ne znate gdje smjestiti.

Kakav je položaj žene u suvremenom društvu po Vašem mišljenju?

Smatram da je važno prvo definirati što suvremeno društvo jeste. Ako pod suvremenim društvom smatramo hrvatsko društvo, odnosno našu realnost, položaj žena jeste veoma nejasan. Naime, kroz medijske reprezentacije se podriva minimalno dvostruko poimanje entiteta žena, a to jeste uspješna žena koja navigira i karijeru i obitelj, ona koja je uvijek nasmiješena i spremna na izazove, uz klasični arhetip u skladu s religijskim tekovinama, odnosno onime što ide pod religijske tekovine u Hrvatskoj. A to je žena kućanica, koja drži četiri kuta kuće bez prava da se njezin glas čuje. Ono što je zajedničko i jednoj i drugoj reprezentaciji jeste da je pravo na izbor ograničeno, kako pravo na izbor u smislu prava na tjelesnu autonomiju, tako i pravo da se o vlastitom životu donose strateške odluke, kao što je biranje obrazovnog pravca i dosezanje obrazovne razine po njezinom izboru, pravo na razvoj karijere bez suočavanja sa staklenim stropom (nemogućnost napredovanja iznad određene razine) ili ljepljivog poda (zadržavanje na nižim hijerarhijskim pozicijama unutar poduzeća), pravo na korištenje javnog prostora na isti način na kojeg ga koriste i muškarci – bez straha i planskog kretanja kako bi se izbjegao mogući napad, pravo na raspolaganje imovinom, pravo na razvod, pravo na jednake plaće za jednaki rad… Ovako taksativno će to većini ljudi zvučati kao da pretjerujem, kao da to nije istina već neka feministička dubioza koja nije utemeljena u stvarnom životu. No, kada se odmaknemo od većih urbanih centara (iako niti to nije garancija), saznajemo kako žene u Hrvatskoj doista žive neke druge živote, koje nemaju pretjerano veze sa svime onime što je nama norma i svakodnevno kao što je visoko obrazovanje za kćeri ili pravo nasljeđivanja – na previše elemenata naših života i dalje ima utjecaja tradicionalna patrijarhalna kultura koja favorizira sinove nad kćerima.

Ono što je meni izuzetno zanimljivo, iako se radi o manjoj, nereprezentabilnoj skupini žena, jeste koliko se rad političarki analizira i proučava radi toga što su žene i nerijetko se čuje npr. da “zip-sustav slaganja lista za izbore nije dobar jer se na taj način stavljaju žene na pozicije neovisno o njihovim sposobnostima”, dok recimo taj argument nikad nismo čule za muškarce. Na primjer, zašto se na liste za izbore stavljaju isključivo muškarci ili muškarci na boljim pozicijama na samoj listi, neovisno o njihovim sposobnostima? Naime, zadnjih nekoliko desetljeća svjedočimo nevjerojatnoj nesposobnosti i korumpiranosti političara, što nas je dovelo i do zemlje pri vrhu liste najkorumpiranijih zemalja, ali s obzirom da je njihov spol norma, isto se ne propituje – makar ne iz rodne perspektive. Uspjeh žene traži puno više odricanja od uspjeha muškaraca, neovisno o pozitivnoj diskriminaciji. Primjer kakva političarka treba biti i što se od političarke traži sumira poziciju žene u hrvatskom društvu danas: ona nikako ne može biti dostatna, ne zato što sama po sebi nije dostatna (za nešto osmisliti, pokrenuti, provesti, dovršiti), već zato što je žena, inherentno – drugotna.

Što se događa s pravima žena u vrijeme kada nažalost, konzervatizam uzima najviše maha?

Događa se to fino brisanje stečenih prava, kroz narativ koji pozicionira “tradicionalno” kao “ispravno”, umjesto da se stvara fuzija tradicionalnih elemenata koji nisu utemeljeni u opresiji (kojih, ruku na srce, jeste malo ali sa strane društvenih običaja nisu nužno loši) s tekovinama modernog društva.

Tako svjedočimo zastarjelim udžbenicima koji i dalje naglašavaju ulogu muškarca kao glave obitelji, normalizira se agresivni narativ upućen ženama u javnom prostoru kao što su bile izjave “Žena nije stvorena za mudraca nego za madraca” ili “Žene su danas neposlušne i uporno traže jednakost! One su drugotne, dok su muškarci prvotni!” i naposljetku – dokidaju se ženska prava na području reprodukcije.

Unatoč tome što je u državnički narativ utkana demografija kao jedan od ključnih momenata jačanja nacije, ta ista država ne uvodi rodno osjetljivo budžetiranje, nasilje pri porodu je sveprisutno, socijalne politike ne postoje. Jedna od naglašenijih točki prijepora jeste pravo na pobačaj, te se isto veže uz lošu demografsku sliku, iako se na godišnjoj razini radi o statistici koja ne bi značajno utjecala na prirodni prirast. Kada stavimo pod isti nazivnik ta četiri momenta ograničavanja ženskih prava dolazimo do stvarne ideje konzervativnog pokreta u Hrvatskoj, a to je jedino i isključivo upravljanje ženskim tijelima i dokidanje prava na tjelesnu autonomiju. Da se u javnom diskursu doista radi o borbi protiv loše demografske slike, država bi se fokusirala na socijalne politike, rodno osjetljivi proračun i reproduktivna prava kako bi svaka osoba koja želi zasnovati obitelj ili jednostavno imati potomstvo, isto mogla i učiniti. Ovo što se sada događa je blatantno ograničavanje ženskih prava pod agidom zaštite hrvatstva i tradicije.

Po Vašem mišljenju, zašto se u 21. stoljeću još uvijek moramo boriti za prava žena, za jednakost?

Borba za ženska prava nije sprint, nego maraton – s preprekama, da parafraziram jednu staru feminističku. Nitko nam nikada nije dao rok kada ćemo doseći punu ravnopravnost, ali se redovno susrećemo s preprekama koje postavlja društvo, kao ostavinu nejednake podjele moći. Rodna ravnopravnost nije jedno pravo, već se radi o premreženom setu kako društvenih shvaćanja i normi, tako i zakonodavnih okvira koji moraju biti na snazi kako bi se situacija mijenjala. To jeste dugotrajan i mukotrpan proces. Zakoni bi trebali biti ispred društva, no u Hrvatskoj to još uvijek nije tako. Vjerujem da bi stvari išle lakše kada bi i obrazovanje bilo u skladu sa stoljećem u kojem jesmo jer bi se na taj način i djevojčice i dječaci odgajali, odnosno podučavali na način koji svaki rod jednako vrednuje i da shvate da njihovu vrijednost ne definira biološka predodređenost, već vrline, rad, sposobnosti i trud.

I sami ste javnosti iznijeli vlastita iskustva o pobačaju u sklopu Platforme za reproduktivnu pravdu. Zbog čega ste odlučili javno progovoriti o tome?

Taj video je pogledan oko 15000 puta na različitim platformama i reakcije su bile uglavnom pozitivne. Ana Kolar, Anamaria Ružak i ja jesmo išle u to svjesno, znale smo da ćemo postati “one koje su pričale o pobačaju” i da ćemo dobiti određenu porciju negativnih komentara (što i jesmo, ali prednjače pozitivni). U raspravama o prekidu trudnoće si muškarci svih zanimanja i poziva jednostavno previše dozvoljavaju – od svećenika do lokalnih molitelja ispred bolnica, od liječnika do bezimenih internetskih trolova. Vjerujem da možemo mijenjati pozicije jedino iskrenim pristupom, što taj video i jeste. Mi smo iskreno progovorile o našim iskustvima.

Kako ste se osjećali u tom trenutku? Koliko je za Vas bilo izazovno javno progovoriti o tako osobnom iskustvu i kakve su bile reakcije?

Sama činjenica da me Vi pitate kako sam se osjećala, i niste prvi medij, kao i sama gledanost potvrđuju koliko je pomaknuta percepcija o tome tko može govoriti o pobačaju. Progovorila sam o svom iskustvu i sigurno je da mi je bilo teško. Bilo mi je teško, ali mi je teže čitati iskustva žena koje nisu imale nikakvu potporu i same su prolazile kroz labirint nelogičnosti kako bi ostvarile svoje zakonsko pravo. Svojim istupom sam željela makar malo pridonijeti tome da se sve te žene, a svaka i svatko od nas zna makar jednu, manje osjećaju kao izdajnice – jer one to nisu. Svatko od nas voli nekoga tko je prekinuo trudnoću. Zašto ne vjerujemo ženama?

Sram je toliko utkan u naše društvo i žene koje su odlučile prekinuti trudnoću nose ogroman teret – ne radi težine odluke (nekome je teška, nekome manje, svaka osoba zna svoje razloge i svi su legitimni) koliko od straha hoće li sad one biti “lake žene”, “žene bez morala”, “neodgovorne”. Zanimljivo mi je to shvaćanje da su žene neodgovorne kada prekinu trudnoću i propituje se njihova sposobnost donošenja odluke, ali je u redu da žena koja teoretski, prema nekim debatantima o pobačaju nije spremna donijeti odluku jeste spremna odgajati dijete minimalno 18 godina. Nadalje, žene su te koje nose stigmu i “neodgovornost”, ali se ne pitamo zašto muškarci ne rade kastracije kako do neželjenih trudnoća ne bi niti dolazilo, ili, čak jednostavnije – ne koriste kondome. To je njihova primarna uloga – učiniti sve što je u njihovoj moći da se njihova partnerica ne nađe u situaciji da mora donijeti odluku.

Koji je osnovni problem društva kada govorimo o pobačaju? Pobačaj je postao, ne samo pitanje žene i njezinog tijela, već su o pobačaju počeli raspravljati i odlučivati političari, Crkva, liječnici i prosvjednici… Kako gledate na to?

Pobačaja je oduvijek bilo i zauvijek će ih biti. Ono što možemo je raditi na tome da se njihov broj maksimalno smanji i da budu sporadični događaji.

Jasno je da reproduktivna prava moraju biti definirana zakonima i da će u tom postupku sudjelovati i političari, ne samo političarke, ali ti zakoni, kako sam i ranije navela, moraju biti ispred svog vremena, anticipirati promjene i uvažavati sveobuhvatnost reproduktivnih iskustava.

Pobačaj je “vrući krumpir” i mjesto prijepora jer je idealna populistička tema za zgrtanje glasova. Rasprave se vode pod agidom zaštite života, iako zabrana pobačaja nije nikakva zaštita života – naprotiv. Zabranom pobačaja se ugrožava zdravlje žene, mentalno i psihičko, zdravlje njezine obitelji i djece, ako ih ima. Zabrana prekida trudnoće jeste mučenje, jer kako drugo nazvati situaciju gdje je žena primorana devet mjeseci nositi neželjenu trudnoću. Kada se govori o toj famoznoj zaštiti života, svakako bih primat stavila na ranije spomenuta socijalna prava, rodno osjetljivo budžetiranje, ali i radna prava, dokidanje siromaštva, rast standarda, dostupne zdravstvene ustanove. To je sve zaštita života, ali kada se tako uobliči ne uzrokuje toliko rasprave i usijanih glava i zahtjeva konkretan rad, planiranje, rezanje budžeta za luksuze koje uživaju određene političke garniture, hvatanje u koštac s korupcijom. Jednostavnije je baciti ženska prava “pod vlak” i gledati kako se situacija razvija.

Kako komentirate situaciju u Poljskoj vezano uz zabranu pobačaja?

Kao što sam ranije navela, reproduktivna prava moraju biti definirana zakonom, i to radi transparentnosti i jednostavnosti uživanja, kao i, naravno, financiranja. Ono što je važno je da zakoni prate realnu situaciju i da su korak ispred svog vremena, ili makar pola koraka ispred svog vremena, što zakon u Poljskoj već dugi dio godina nije, a sada su na putu da se vrate još koje desetljeće unazad. Poljakinje nemaju zakonsko pravo na prekid trudnoće, no pobačaji se svejedno rade – pitanje je po kojoj cijeni. One putuju, naručuju tablete preko interneta i sl. Je li to stvarno način prakticiranja reproduktivnih prava kojem stremimo?

Ima li itko pravo odlučivati o ženinom tijelu, osim nje same?

Žena je ta koja donosi definitivnu odluku. No, kada se radi o vezi u kojoj su partner i partnerica ravnopravni, odluku donose zajedno, što podrazumijeva razinu odgovornosti s obje strane.

Kakva je situacija u Hrvatskoj ili, još specifičnije u Rijeci vezano uz pobačaj?

U Rijeci nije institucionaliziran prijezir prema ženama koje zatraže prekid trudnoće i to je izuzetno pozitivno. Dostupan je kirurški prekid trudnoće i medikamentozni, iako se sve češće prakticira upravo medikamentozni, odnosno prekid trudnoće tabletama.

U nekim bolnicama je jednostavnije doći do prekida trudnoće, u nekima je nemoguće. Teško je doći do konkretnijih podataka jer se situacija dosta često mijenja. U sklopu Platforme za reproduktivnu pravdu u proljeće 2020. godine smo napravile istraživanje o dostupnosti pobačaja u Hrvatskoj i to su za sada najrelevantniji podaci.

MLaca1
Foto: Marko Laća

Ranije ove godine pokrenuta je akcija #ženeujavnomprostoru, koja je izazvala lavinu reakcija i emocija. Ispovijesti žena nisu nimalo lagane za čitanje. Kako je došlo do toga i kakvi su dojmovi s malim vremenskim odmakom o tome što su sve žene doživjele? Osjećate li se ponosnom zbog ove akcije?

U pravilu osjećam neizmjernu tugu jer živimo u društvu u kojem su seksualno uznemiravanje i pedofilija toliko normalizirani. U srpnju ove godine je prijateljica i kolegica Marija Trcol na riječkoj placi verbalno napadnuta od strane grupe starijih muškaraca, kada su oni komentirali njezine hlačice i tetovaže po nogama. Nju je to nevjerojatno uzrujalo, počele smo tweetati o tome i klupko se počelo odmotavati – znale smo da je seksualno uznemiravanje u javnom prostoru rašireno, ali nismo imale uvid u sadržaj. Sada, kada imamo sadržaja, što na webu bitna.si, što pod hashtagom #ženeujavnomprostoru na više društvenih mreža, što u našoj tablici od žena koje su anonimno podijelile, ostajem pri prvotnoj rečenici – nasilje i pedofilija su duboko i gusto utkani u društvo u kojem živimo i toliko se situacija doživljava da smo “otupile”. Da, bojimo se hodati po mraku i nosimo ključeve kako bi se obranile u slučaju napada, ali što sad – pa sve tako. No, to nije normalno. Kako je jedna žena nedavno napisala na bitna.si, na kraju priče o tome kako ju je stariji muškarac u lokalnom kafiću pribio uza zid i počeo ljubiti i dirati: “Sad kad sam čitala priče sam se sjetila tog incidenta, razmišljajući je li se i meni nekad nešto slično dogodilo. I skoro nisam ništa napisala, jer eto svima se desi, nije strašno. A strašno je.”

Kako „preodgojiti“ društvo da postane senzibilizirano na ovakve situacije, da reagira, osuđuje svaki oblik nasilja?

Nema univerzalnog recepta – malo po malo. Metoda pokušaja i pogrešaka. Vjerujem da smo kroz kampanju Bitna.si uspjele pomaknuti shvaćanje o seksualnom uznemiravanju u javnom prostoru kod ljudi koji nam možda i nisu odmah bili na listi kao nužni saveznici – a do njih je u pravilu najteže doći. Treba progovoriti, što je nekako uvijek najteži korak – sa strane one koja govori – jer osjeća sram i sa strane slušatelja – koji će radije ostati u neznanju.

Po Vašem mišljenju, zašto uopće postoji zid tišine? Zbog čega se o nasilju nad ženama, o problemima s kojima se žena susreće ne govori i ne reagira u dovoljnoj mjeri?

Zid tišine postoji jer tako odgovara onima koji, uvjetno rečeno, imaju moć u rukama, što žene nisu. Naravno da se nasilje događa i muškarcima, naravno da i žene budu agresivne, naravno da nije crno bijelo – patrijarhat je taj koji uvjetuje žene da trpe, ali i muškarce. Naime, koliko bi se kvaliteta života poboljšala kada bi se nasilje osuđivalo neovisno o počinitelju/ici, kada bi muškarci mogli iskazivati emocije, kada bi se dogodila normalizacija osjećanja? Žene statistički značajno doživljavaju nasilje više od muškaraca, i zato se govori o rodno uvjetovanom nasilju, ne nasilju. Ali je rodno uvjetovano i od toga ne možemo pobjeći.

Kako su muškarci reagirali na #ženeujavnomprostoru? Kako muškarci općenito gledaju na ovu temu?

Nama je izuzetno drago da su ovu kampanju prepoznali i muškarci, koji svoju ulogu vide ne kao zaštitničku, jer to inherentno opet jedan rod stavlja u poziciju moći nad drugim, već savezničku. Oni ne smatraju svojim pravom zašlatati nepoznatu ženu u klubu, pipati djevojčice ili sliniti nad nečijim dekolteom i ne vide kako si drugi muškarci to mogu dozvoliti te osuđuju takvo ponašanje, promišljajući o načinima kako i oni mogu postati dio borbe da se nasilje iskorijeni.

Pokrenuta je i kampanja pod sloganom „Bitna si!“. Je li slučajnost da upravo na Međunarodni dan muškaraca kampanja započinje?

Tako je, započela je kampanja Bitna si! u suradnji s riječkim udrugama, inicijativama i umjetnicama. To je kampanja lokalnog karaktera i dugoročno će osigurati različite, vjerojatno pomalo i neočekivane suradnje. Zapravo je slučajnost da je započela na Međunarodni dan muškaraca, jednostavno nam je bilo bitno s aktivnostima započeti prije Internacionalnog dana borbe protiv nasilja nad ženama i to je ispao upravo taj datum.

Kakav učinak očekujete? Mislite li da će se žene osnažiti i da će društvo konačno osvijestiti što sve žene doživljavaju barem u maloj mjeri?

Mislim da se na rješenje ovako dugotrajnog, slojevitog problema ne može gledati kao na nešto što će se dogoditi u kratkom roku. Treba raditi, pričati, osvještavati, mijenjati kazaljku ravnopravnosti malo po malo. Svaka žena koja je pročitala priče i shvatila da nije sama i da nije kriva jer ju je netko napastovao je mala, zasebna pobjeda.

U kojoj mjeri udruge diskursom o ovim problemima dopiru do građana i institucija? Kada promjene o ovakvim pitanjima kreću?

Promjene kreću kada se na pozicijama nađu ljudi koji imaju kapacitet shvatiti opširnost problema, u suprotnom slučaju se radi o zadovoljenju slike koja se šalje u institucije Europske unije. Svaka kampanja, svaki um koji se promijeni je malena promjena za sebe. Institucije u Hrvatskoj najbolje djeluju pod pritiskom i zato je civilno društvo važan generator promjena.

Komentari