Kolektiv Igralke čine četiri glumice i četiri prijateljice: Sendi Bakotić, Vanda Velagić, Anja Sabol i Ana Marija Brđanović, diplomantice studija Gluma i mediji Akademije primijenjenih umjetnosti u Rijeci iz klase Rade Šerbedžije i Lenke Udovički. U svojih pet godina djelovanja Igralke su realizirale niz predstava autorskog karaktera i sigurno ste čuli za neke od njih: „Plastika fantastika”, „Bakice”, „Crna vuna”, „Cure” i, a u vanjskoj produkciji s koautorstvom dviju Igralki, predavanje-performans „Seksualni odgoj II: Borba”. U posljednje vrijeme osvojile su priličan broj nagrada i priznanja, a povodom pet godina postojanja kroz Igralke festival odigrale su svojih pet predstava, koje su sve za pet! Bio je to povod za razgovor na koji se već neko vrijeme spremamo, pogotovo zato što je želja bila razgovarati sa sve četiri. Ali zbog njihovih brojnih obaveza uspjeli smo se naći s Anjom i Sendi, ali u njihovu kolektivnom duhu i energetskoj povezanosti itekako se tijekom razgovora osjećala prisutnost Ane Marije i Vande.
Sve vaše predstave socijalno su angažirane i povezane s nekom problematikom društva. Često se borite i progovarate o pravima žena. Kako na predstavama reagiraju žene, a kako muškarci?
Anja: Žene reagiraju jako otvoreno, osjećaju povezanost, identificiraju se sa svim aspektima koje iznosimo u predstavi ili se djelomično pronalaze u određenim situacijama. Na predstavama, pogotovo predstavi „Cure”, zna biti vrlo emotivnih reakcija jer predstava može pokrenuti neku proživljenu traumu. Rekla bih da je to neka vrsta ženske kolektivne traume. Mislim da muškarci, nažalost, nisu toliko senzibilizirani za neke druge perspektive, malo su zatvoreniji. Mada to ovisi i o sredinama u kojima izvodimo predstavu.
Sendi: Jako ovisi o publici. Recimo, u Banjoj Luci, gdje smo imale gostovanje na festivalu, nakon predstave „Cure” prišla nam je grupica mladih dečki, studenata glume, koji su bili oduševljeni predstavom. Htjeli su podijeliti svoje priče s nama. Pitali su nas kada će biti predstava o dečkima, u smislu da se mladi muškarci otvore, da nisu frajeri i „jaki” kako to društvo od njih očekuje, već ranjivi. I oni su žrtve patrijarhata, kao što su i žene.
Razmišljate li o takvoj predstavi?
Sendi: Mislim da to moraju dečki napraviti. To nije priča koju bismo mi znale ispričati. Primjećujemo da ima manje muškaraca među našom publikom, ali dođu oni koji su otvoreni za te teme i stvarno zna biti lijepih reakcija muške publike. Određenu ulogu igra i prostor u kojem se predstava izvodi jer i prostor dovodi specifičnu publiku. U Zajcu je bila klasičnija publika, kao da nisu svi bili spremni na tu tematiku. U predstavi „Cure” najednom ih je dočekala ozbiljna tema, nešto jako intimno, osobno, neposredno, ranjivo. Osjetimo kada je publika ili u šoku ili na nekoj distanci, kada je to previše za njih. Ne mogu se baviti time jer kao društvo nismo naviknuti teme seksualnosti komunicirati javno. S druge strane, događa se i to da se publika toliko otvori i poveže s predstavom, pa osjećamo kao da igramo rock-koncert, toliko su jaki valovi reakcija. Često ovisi i o tome gdje igramo predstavu, kada smo igrale u Splitu osjećale smo da ljudi ne žele to čuti, da ne žele da o tome pričamo.
Jesu li izlazili s predstave?
Sendi: Pa nisu izlazili, ali osjetila se ta energija publike. Onda u nekim drugim sredinama kao što je Banja Luka, Ruma u Srbiji, pa Zagreb, reakcije su potpuno drugačije, ljudi ostaju, razgovaraju s nama.
Možda bi publiku trebalo više pripremati za temu putem najava o predstavi.
Sendi: Možda, no najave su kratke. Nedavno sam imala radijski razgovor. Bilo je kao: „Jooj, Igralke, super cure, mlade, rade nešto, kako vam lijepo ide…” A kada krenem govoriti o čemu su predstave, najednom se dogodi promjena energije. Govorile smo o predstavi koja govori o borbi za reproduktivna prava žena na ovim prostorima. A onda odjednom voditelj krene kao: „A dobro, dobro, nećemo sad cijeli program.” Ajde nešto veselo sad, muzički broj, hahaha. A teško je i objasniti da predstava „Cure”, iako govori o seksu, nije vulgarna, već govori o tome kako žena u određenom društvu i u određeno vrijeme odrasta sa svojim tijelom i kako to reflektira u sebi.
Vaše su predstave otvorene, autobiografske. Bakice iz istoimene predstave sve ste osobno upoznale, sprijateljile se s njima, na neki način bile su vam i suradnice na projektu. Vaše bake su stvarno u „Curama” ispričale svoju privatnu priču. Rekla bih da radite stvarno kazalište.
Sendi: Upravo to nas motivira i inspirira. S „bakicama”, umirovljenicama koje u Rijeci sakupljaju plastične boce da bi preživjele, smo i dalje u kontaktu i viđamo se. U „Crnoj vuni” protagonisti su stvarni ljudi s iskustvom beskućništva, koji igraju na sceni. Naše su bake i naše mame u „Curama”. U „Curama” smo najintimnije ušle u svoje priče. U idućoj predstavi nastavljamo raditi na tom tragu, tragati unutar sebe, izlagati se i to nam je sadašnja faza.
Djeluje li to na vas kao osobni rast, neka vrsta (radne) terapije?
Sendi: Svaki put kad krenemo raditi novu predstavu, barem godinu dana istražujemo i intenzivno radimo na toj temi, ujedno radimo i na sebi. Fokusiramo se na neke teme i istražujemo ih detaljno jer su na neki način one nevidljive, teške su i nesvjesno mičemo pogled s njih. Predstava „Cure” ima tu obiteljsku razinu otvaranja, taj moment da obiteljski razgovaramo o nečem intimnom kroz generacije, da dobijemo njihovu privolu i ostvarimo komunikaciju s našim majkama i bakama o nečemu što je zapravo tabu. Možda je nekome bilo lakše, a nekome teže jer neka je baka možda spremna otvoriti se i govoriti o tome, a neka nije.
Anja: Moja baka nije gledala uživo predstavu „Cure”, nego je gledala snimku pa je onda stekla drugačiji dojam. Iz svoje pozicije ona je otvorena prema meni, sve će mi ispričati, ali ne daj Bože da to vidi tata. Uvijek je tu neki muški autoritet, nešto prema čemu se ravnamo. O tome ovisi kako ćemo se ponašati i što ćemo pokazati, koliko ćemo se izložiti. Bilo joj je strašno što sam ja govorila o sebi. Ne što sam ispričala njezinu priču, nego svoju. Bilo je tu krivnje i osuđivanja. Pitala sam mamu jesam li pogriješila što sam se izložila, ali ona mi je rekla da nisam i čudila se baki što je tako reagirala kada je i sama izložila svoja iskustva u predstavi. Baki sam poslala jedan intervju gdje baš nadugačko i naširoko razgovaramo o razlozima, uzrocima tih trauma i zašto je važno o tome razgovarati. Ona je to čitala i malo kontemplirala pa je rekla da razumije i da je to u redu, ali je dodala: „Samo nemoj da tata gleda predstavu!“ …hahaha!
Ali valjda je to neko čuvanje muškaraca od ženske boli, od krvi, rađanja i suza… oni su dosta osjetljivi.
Možda i čuvanje od ženske slobode?
Anja: A to je već opasno, to je minsko polje. Moraš uvijek stvoriti sliku o sebi da si arhetipska Djevica, neokaljana žena.
Sendi: Ženska sloboda i ženski užitak, to su teme druge razine.
Je li trebalo nagovarati bake da sudjeluju u predstavi „Cure”?
Sendi: Nismo ih namjeravale nagovarati jer je to delikatno. Ako netko ne želi, kažemo u redu. Netko je htio, netko nije. I bilo je točno onoliko koliko je trebalo u predstavi. Svaku njihovu izjavu, slike, sve smo provjerili i pitali slažu li se da to ide u predstavu. Na neke stvari odgovor je bio „ne”. Pitamo može li ići ova slika, one kažu: „Ne, ali može ova.” Razgovaramo s njima žele li da im se vidi lice ili ne, smijemo li koristiti slike iz mladosti ili one kasnije. To je ta snaga predstave „Cure”, orijentirana je obiteljski, ali je osobni proces za svaku od nas. Meni je rad na predstavi bio poticaj da ostvarim podršku i komunikaciju u obitelji koju inače ne bih ostvarila. To mi je puno značilo. A onda je tu i taj proces kad obitelj dođe na predstavu, odgleda je i stekne svoju sliku o svemu.
Kada pripremate predstavu tko piše, tko je dramaturg, tko režira, bira kostime, kreira scenu… Imate brdo posla, imate li neku podjelu poslova, imate li suradnike?
Sendi: Uvijek imamo vanjske suradnice i suradnike. Mi smo izvođačice i autorice u smislu da biramo temu, sakupljamo materijale, tekstove, stvaramo scene, ali onda nam zaista treba redatelj(ica) i dramaturg(inja), kao što smo za „Bakice” i „Cure” pozvale redateljicu Tjašu Črnigoj, za „Crnu vunu” Olju Lozicu. Uvijek imamo i nekog za kostimografiju, video, tehničara. Tijana Todorović radila je kostimografiju za „Cure”, i scenografiju zajedno s Ivanom Botičkim, Mara Prpić radila je video… Znaju se uloge, ali uvijek je to neki miš-maš kolektivnog rada, uvijek se međusobno inspiriramo i nadovezujemo pa tako imamo pravo reći da smo svi autori. Nema situacije u kojoj smo mi glumice koje moraju raditi po nekom tekstu.
Anja: Za „Bakice” nam je scenografiju radila Paola Lugarić, a kostimografiju Tanja Blašković. Ali ostale smo i dalje scenske radnice, pa i u smislu fizičkog dijela posla i to se očito nikada neće promijeniti, nosimo i postavljamo scenografiju, čak i kad igramo u HNK-u.
Mijenjate li ponekad tekstove predstava, prilagođavate li ih trenutku?
Anja: U izvedbi ne. Mijenjamo neke aktualne podatke. Za „Bakice” smo kune mijenjale u eure, zatim smo promijenile podatke o novom Zakonu o mirovini. Ako je nešto aktualno, onda ažuriramo. Nažalost, preminule su i dvije bakice. Suzana, moja bakica i Albina, Vandina. Suzana je imala 70 i nešto godina, a Albina je bila čak i mlađa. To je bio život koji troši, a one su vrlo ranjive, nemaju dostupnu liječničku skrb, prehrana i općenito uvjeti života su vrlo loši.
Sendi: Nismo ih zamijenile u predstavi, samo kažemo na kraju da te bakice nisu više s nama. Siromaštvo stvarno kosi ljude.
Kako odabirete teme za predstave?
Anja: Senzibilizirane smo na društvene nepravde i ugrožene skupine. Za „Bakice” je Vanda predložila temu jer je živjela u ulici gdje je često slušala to rondanje po kontejnerima. Ona je vrlo osjetljiva na klasnu nepravdu. Kaže Vanda nama: „Gledam prema tim kontejnerima, vidim starije žene kako prebiru po njima i mislim si, pa to bi mogla biti moja baka. Što se njima dogodilo? Zašto one moraju sada, u toj dobi kopati po kontejnerima? Hoću li i ja jednog dana kopati po kontejnerima? Ajmo nešto napraviti, ajmo napraviti predstavu, govoriti o tome i da to bude recipročno. Da ne radimo samo predstavu o njima nego da im nekako konkretno pomognemo.” Napravili smo programske knjižice sa stripovima studenata s Akademije i to smo prodavali umjesto ulaznica, a novac dale tim ženama jer im je on za život najpotrebniji.
Sendi: „Crna vuna“ našla je nas. Kad smo imale javnu kuhinju za „Bakice”, došli su korisnici iz Udruge Oaza, a kasnije smo dobile poziv iz Udruge bismo li s njihovim korisnicima napravile predstavu. Odmah smo pristale iako nismo nikad takvo nešto radile. Nismo krenule u smislu: „Dobar dan, mi ćemo sad raditi predstavu na temelju vaših traumatičnih iskustava beskućništva”. Došle smo i rekle: „Imamo vremena, igrat ćemo se, predlažemo dramske radionice.” Tek nakon nekoliko mjeseci radionica rekle smo da možemo raditi predstavu o bilo čemu, možemo raditi bajku, put u svemir… Održale smo i radionicu „kazališta potlačenih” koju je vodila suradnica Josipa Lulić i počelo se govoriti o tome što im je važno.
Anja: Bile su to neke egzistencijalne teme, koje su njima ipak najvažnije u životu. Koliko god da im pokušaš skrenuti misli, ajmo se igrati, ne možeš se odmaknuti od toga što ih muči. I kada ti netko da prostor da pričaš, staneš na scenu i kažeš: ovo sam ja, ovo mi se dogodilo zbog toga i toga. I tada će ta osoba reći to što joj najviše leži na duši.
Sendi: U predstavi „Seksualni odgoj II: Borba” riječ je o borbi za reproduktivna prava u Jugoslaviji. Tu smo proučavale arhivske materijale i povijesni aspekt, ličnosti koje su pridonijele da se uvede kontracepcija u Jugoslaviji, siguran abortus i da se sve to legalizira Ustavom iz 1974. godine. Borba je baš dokumentarna predstava koja ima povijesni moment, ali i lične priče protagonista.
A vaša buduća predstava „Majke”?
Anja: To je tema koja se tiče nas Igralki – hoćemo li postati majke ili ne? Zato što smo počele pričati o tome, to je neka naša tema koja nas trenutačno okupira. Sve smo u tridesetima, većina nas nije u vezi. Sada tu postoje prelamanja oko majčinstva u današnjem svijetu, hoćemo li imati obiteljsku stabilnost, podršku obitelji, društva? Kakvu odluku donijeti? Hoće li nam biti žao jednog dana ako ne postanemo majke?
Počele smo razgovarati o tome, došle ne ideju da bismo mogle zamrznuti jajne stanice, međutim to je bolan i težak proces i ne mora uspjeti. Odmah smo se kreativno zapalile i rekle: „Pa ajmo napraviti performans o zaleđivanju jajnih stanica ili mockumentary o ženama koje ne znaju hoće li biti majke i hoće li stići biti majke.”
Sendi: Što više razmišljaš o toj temi, vidiš kako to nije individualna tema. Imam osjećaj da sam prva generacija u svojoj obitelji koja razmišlja o tome hoću li ili neću biti majka. Kod naših baka to uopće nije bilo upitno. A to su samo dvije generacije razlike, ali tada je bilo „normalno” da su žene bile kućanice, živjele doma i skrbile o obitelj i djeci.
Prošla generacija, naše majke, počele su raditi, ali istovremeno su se brinule o cjelokupnom kućanstvu i djeci. To je priličan teret za ženu. Mi smo prve koje odlučuju o tome. Meni čak i algoritam na internetu izbacuje objave u stilu: žena sam u 40-ima, bez djece i dobro mi je. A opet, s druge strane, mogu napraviti ne znam koliko predstava, dobiti puno nagrada i raditi ne znam što u životu, ali da dobijem dijete, obitelj bi mi napokon bila sretna.
Anja: A što je sa ženama koje se nisu ostvarile kao majke? Kako na njih društvo utječe? Kako obitelj gleda na tebe koja nećeš imati potomke. To je isto teret koji nosimo. Kada razgovaram s majkama, one sve govore: „Ma napravi to, to ti je predivno, ali nije lako.” Nije ni crno ni bijelo. Nas smo četiri u Kolektivu Igralke, svaka ima svoju perspektivu o tome. Sendi dođe s društvenim aspektom i povijesti, ja imam neke svoje neke osobne konstrukte, sve smo različite… i onda se sve to super poklopi u predstavi i dobije se spektar općih iskustva.
Vas četiri, osim što ste glumice, radite i neke druge poslove. To znači da ne možete živjeti samo od glume?
Anja: Radim u školi kao logopedinja na puno radno vrijeme i na Akademiji primijenjenih umjetnosti kao asistentica za scenski govor. I dodatno s kolegama radim dječje predstave. Od kolektiva Igralke ne bismo mogle preživjeti, nema šanse.
Sendi: Ja sam klaunesa u udruzi Crveni Nosovi klaunovidoktori, a prije sam radila više poslova, ali sada to polako smanjujem. Uspjele smo dobiti financiranje od Zaklade Kultura nova pa je Vanda zaposlena kao producentica u kolektivu. Nije to još puno radno vrijeme niti neka dostojna plaća, ali nadajmo se da idemo prema tome. Vanda je uz to i instruktorica joge, a Ana Marija je zaposlena kao glumica u HNK-u Ivana pl. Zajca.
Kako uspijete sve te različite aspekte pomiriti?
Sendi: Evo, sama činjenica da nismo mogle pronaći termin da se sve četiri skupimo za ovaj intervju puno govori. Rasporedi su nam kaotični. Različiti su nam i putevi, ali istovremeno imamo puno sreće da smo toliko toga uspjele napraviti, iako iza svega stoji puno rada i odricanja. Kreativni i umjetnički rad ne možeš stalno forsirati. Istroši te. Mi se u našem kolektivu trudimo stvarati odnose i uvjete kakve bismo htjele imati. Gledam na to da ako mi u kolektivu uspijemo nešto napraviti, oazu dobrih odnosa i dobra rada, da će to pospješiti društvo.
Anja: Jako se trudimo i borimo, što je zapravo tužno. Ali svi tako funkcioniramo. Rad je na pijedestalu u ovom društveno vremenskom konstruktu, stao je na prvo mjesto. „Proizvod“ zasjenjuje svaku vrijednost. Svi radimo kao mazge, a jedva se uspijemo krpati iz mjeseca u mjesec, baš je nešto jako krivo u ovom sustavu… Nije isto ako dolaziš iz obitelji gdje imaš neku financijsku podršku i kontakte ili kad kreneš iz nule i sve moraš sam stvarati za život, zna biti teško.
Za svoje predstave osvojile ste priličan broj nagrada.
Sendi: Sve nagrade stigle su u zadnjih godinu dana. Za „Cure” smo dobile sedam nagrada: Bijenale scenskog dizajna iz Novog Sada, za što su posebno zaslužni Tijana Todorović i Ivan Botički, u Rumi smo dobile nagradu Bronzana maska za najbolju predstavu festivala, specijalnu nagradu za društveno angažirani teatar, žiri aktivnih građana u kulturi nam je dodijelio nagradu za najbolju predstavu.
Anja je dobila nagradu za najbolju glumicu i od aktivnih građana u kulturi u Rumi i nagradu najbolje glumice večeri u Banjoj Luci. Uvijek su to nagrade iz regije.
Anja: S Tjašom Črnigoj su Vanda i Sendi radile „Seksualni odgoj II: Borba” i ta je predstava dobila baš sve važnije nagrade u Sloveniji. Slovenija ima drugačiju kazališnu tradiciju i više vrednuju suvremeno kazalište. Osim klasične kazališne akademije imaju i tradiciju edukacije iz područja performansa i autorskog rada drugačijeg od klasičnog kazališta.
Ali mogu reći da nas publika u Bosni i Srbiji nekako toplije prima. U Berlinu smo s titlovima igrale „Bakice” na Theatertreffenu. To je jedan od najznačajnijih europskih festivala i to gostovanje dalo nam je dodatan vjetar u leđa.
Sendi: U našoj sredini nismo jedine koje rade autorsko kazalište, ali je pristup rada poput našeg rijetkost. Kategorije nagrada u Hrvatskoj su drugačije. Ne pripadamo u kategoriju dramske predstave. Nisu otvorene nagrade za autorsko kazalište, skupno osmišljeno kazalište, dokumentarno kazalište. Izlazimo iz okvira. Nismo u mainstreamu.
Kako usklađujete prijateljstvo i rad? Je li spojivo? Kao u nekoj obitelji?
Anja: Upravo tako, ali nedostaje nam više živog kontakta. Sve bude brzo, ide preko tipkanja. Fizički smo odvojene. I onda kad se nađemo, sve se nakupi. Sendi je baš jučer prije predstave podijelila sa mnom neku privatnu stvar. Baš sam htjela otići s njom na kavu i porazgovarati o tome, a nije bilo vremena… Radimo zajedno pet godina i tri godine smo zajedno studirale.
Sendi: Kad se sve nađemo i kad radimo zajedno, meni je to najljepše. To naše prijateljstvo i sreća da smo zajedno u nekom prostor glavni je razlog zašto radimo. Ne bi se to toliko održalo da se toliko ne volimo. Imamo podijeljene uloge, ali neke stvari moramo zajedno odlučiti. Vrijeme ide, a naši su poslovi posvuda. Treba nam određeno vrijeme da radimo zajedno, ali i vrijeme da se samo družimo. Želimo više zajedničkog vremena.
Možete li sve ostati kao sada, ali da ipak živite isključivo od Kolektiva Igralke?
Anja: Ne, mislim da u ovoj kombinaciji nije održivo na duge staze. Ne mogu zamisliti da za deset godina radim isto ovako, ovim tempom. Još pogotovo ako govorimo o obitelji i majčinstvu. Problem je i da ljudi odlaze iz ovoga grada. Razgovaram s prijateljem, on kaže da nikog novog nije upoznao pet godina. A nema poslovnih prilika. I odlazi u Zagreb.
Sendi: Ako radiš više poslova odjednom, na neki se način žrtvuješ. Imam osjećaj da godinama radim non-stop. To u jednom trenutku više organski ne možeš, a kamoli ako imaš dijete ili obitelj. Onda je logično da preostaje siguran posao i da otpadne nešto što je teže i manje sigurno, iako to osjećam kao dio svog bića i identiteta. Ali neke se stvari moraju posložiti drugačije da bi se sve ovo moglo održati. Mi se stvarno trudimo. Ništa ne može promijeniti činjenicu da radimo na godišnjim odmorima i u svoje slobodno vrijeme, što znači da radimo stalno. Ali zbilja volim Rijeku i volim ovdje živjeti.
Tekst: Dunja Pavešić
Komentari