Jelena Androić: ‘Liburnia je festival bez crvenog tepiha, bez pretencioznih protokola i takav će i ostati’

U razgovoru s izvršnom direktoricom Liburnia Film Festivala saznajte po čemu se ovaj festival razlikuje od drugih filmskih festivala, dolaze li i turisti na projekcije te poneku smiješnu dogodovštinu s LFF-a.

355
Foto: Marin Ćuk Vurnek

26. kolovoza u Opatiji je završio 14. po redu Liburnia Film Festival te ostavio iza sebe samo red pohvala i izjava poput „Jedva čekam doći i sljedeće godine“. Stručni žiri je za najbolji film proglasio „Dum Spiro Spero“ redatelja Pere Kvesića, dok je nagrada publike pripala „Tankoj liniji“ Nine Mimice i Paole Sangiovanni.

Prošlog tjedna smo razgovarali s direktorom i selektorom Festivala Oliverom Sertićem, a sad kad je sve gotovo, s nostalgijom smo popričali i s izvršnom direktoricom Jelenom Androić koja nam je ispričala kako sve funkcionira, po čemu se LFF razlikuje od drugih filmskih festivala, dolaze li i turisti na projekcije te poneku smiješnu dogodovštinu s LFF-a.

Jesu li ti se slegli dojmovi? Kako je bilo na ovogodišnjem izdanju Liburnia Film Festivala?

Nisu se još slegli, za to će vjerojatno trebati neko vrijeme, obzirom na prirodu događaja kakvi su festivali – pripreme traju dugo, a sam festival relativno kratko, no u taj je kratki period sabijena ogromna količina energije i događanja. Festival je završio u petak, ali vjerojatno će trebati bar još tjedan dana da se dojmovi iskristaliziraju. No, oni su u svakom slučaju pozitivni. Ovo je bio naš mali test, je li moguće festival nakon trinaest godina u šarmantnoj lučici održati na drugoj lokaciji, u Opatiji, u prilično uređenom okruženju opatijske Ljetne pozornice koja također ima svoju „težinu“… Publika je to pozdravila velikim odazivom i to nam je drago. Reakcije naših festivalskih gostiju izuzetno su pozitivne, stižu brojne pohvale za organizaciju festivala, dakle – prošli smo na testu.

Je li bilo kakvih neočekivanih situacija? Kako ste ih riješili? 

Nije bilo neočekivanih situacija, no dogodila se jedna koju smo unaprijed predvidjeli, a da opet na nju nismo mogli u potpunosti utjecati. Riječ je o buci iz susjednih lokala i hotela koja je, bez obzira na ranije dogovore s tim susjedima, u jednoj situaciji bila apsolutno neprimjerena za tešku tematiku filma kojeg smo baš tada bili prikazivali. Bilo je potrebno ispričati se publici i protagonistici filma koja je sjedila u publici, a susjede smo u nekoliko navrata tijekom večeri molili da smanje svoju glazbu. Nažalost, to je boljka s kojom se Ljetna bori i neovisno o LFF-u.

Foto: Tanja Kanazir
Foto: Tanja Kanazir

Što smo sve mogli vidjeti ove godine na Liburnia Film Festivalu?

Osim izvrsnih hrvatskih dokumentaraca u konkurenciji, čak njih 22, mogli smo vidjeti i filmove nastale u produkciji Restarta, suorganizatora festivala, zatim – po prvi put – popodnevni program u Vili Antonio s razgovorima nakon filmova, tj. mogli smo se svakodnevno – po prvi put nakon duljeg vremena – s autorima filmova družiti na kavama uz moderirani razgovor… Teme prikazivanih filmova bile su, kao i svake godine, izuzetno raznovrsne, a zanimljivo je da su filmovi koji su dobili glavne nagrade, za najbolji film („Dum Spiro Spero“) i posebno priznanje („Iza lica zrcala“) oba osobne priče autora. Također je zanimljivo da publika nije nagradila dopadljiv i „lakši“ film već nasuprot, film s teškom temom ratnih silovanja, „Tanku liniju“.

Je li bilo kakvih promjena u programu ovogodišnjeg Festivala u odnosu na prošle godine?

Kao što sam već spomenula, prvi smo put uveli popodnevne projekcije koje su pratili razgovori i to je program koji svakako želimo zadržati. Posebno bih istakla pretpremijeru epizode serijala „Kultura na radničkoj traci“ redateljice Tihe K. Gudac, nakon kojeg je povedena diskusija o radu u kulturi u malim sredinama, a koja je bila izuzetno konstruktivna i mnogima koji se bave organizacijom kulturnih događanja mogla je biti od velike koristi. Nažalost, u publici nije bilo mnogo mladih lica…

Po čemu se LFF razlikuje od drugih filmskih festivala? Koji je njegov najjači adut?

Ponajprije po programu koji je specifičan – hrvatski dokumentarni film. Ta relativno uska usmjerenost omogućuje nam poziciju da bez zadrške možemo reći kako direktno ulažemo u hrvatsku kinematografiju, a istovremeno otvaramo ili produbljujemo za naše društvo važne i relevantne teme. Također, to je i ta naša opuštenost koju smo iz Ičića prenijeli u Opatiju – mislim na priliku za nepretenciozno druženje publike i autora programa, a ove godine su gotovo sve filmove u programu predstavljali njihovi autori. Ta druženja događaju se spontano i neposredno pa festival postaje i platforma za direktni dijalog. Liburnia je festival bez „crvenog tepiha“, bez pretencioznih protokola i takav će i ostati. Rekla bih da je najveći adut što je sve navedeno uspjelo opstati punih 14 godina, čak i uz tu promjenu lokacije, i sve ukazuje da takav jedan festival, s programom kojim ne nastoji publiku „zavesti“ nudeći joj „lako probavljiv“ sadržaj, ima svjetlu budućnost.

13. LFF - prvi dan - Marin Ćuk Vurnek photo
Foto: Marin Ćuk Vurnek

Ove godine se LFF preselio iz Ičića u Opatiju. Je li vam nedostajao ambijent lučice? Ipak je ona davala neku posebnu atmosferu…

Kad nešto traje 13 godina, naravno da će nedostajati, no kako je iz raznih razloga a ponajprije logističkih i financijskih bilo potrebno, da ne kažem nužno, preseliti, oko tog smo preseljenja prilično racionalni. Ali da, znamo da i publika uspoređuje, a uspoređuje i organizacijski tim. Zaključak je da bez promjena nema napretka.

Dolaze li i turisti na LFF? Dobivate li kakav feedback od stranih turista?

Da, strani turisti dolaze, zato je cijeli naš filmski program s engleskim titlovima, a i razgovore s autorima, odnosno Kave s autorom, vodimo na engleskom jeziku. Naprosto djelujemo u području s mnogo turista, a to je idealna prilika za proširiti dobru riječ o hrvatskim dokumentarcima. Feedback je taj da turisti dolaze na festival, a nadam se da odlaze zadovoljni. U svakom slučaju – vraćaju se.

Koji su konkretni planovi za budućnost LFF-a?

Ono što bih voljela najaviti kao sigurno jest da će festival nastaviti rasti. Nastavit ćemo s popratnim programima, edukacijom, pred-eventima i svim događanjima koja su se pokazala kao pun pogodak, poput Slučajnog kina ili pred-događanja u napuštenom motelu Panorama koji je umalo popucao po šavovima od silnog interesa publike. Osluškivat ćemo aktualne potrebe naše publike i filmske zajednice te nastojati što adekvatnije na njih odgovoriti.

Foto: Tanja Kanazir
Foto: Tanja Kanazir

Prije nove pozicije, radila si u odnosima s javnošću. Pamtiš li kakve smiješne situacije koje možda u tom trenutku i nisu bile toliko smiješne?

Pa evo, bit ću iskrena pa prepričati jednu situaciju koja me koštala milijun živaca, a drugima je bila smiješna: kako mnogo radim paralelno za različite evente i šaljem objave s različitih mail adresa, jednom sam s krive mail adrese poslala mail s otprilike tisuću primatelja za događanje koje s navedenom mail adresom nije imalo nikakve veze. Tješili su me riječima da tko radi griješi, a ja sam u to vrijeme čini mi se i previše radila.

Najdraži dokumentarni film svih vremena i najdraži prikazan na LFF-u?

Uh, ovo je najteže pitanje, ali evo odgovorit ću prvo što mi padne na pamet pa kao jedan od filmova uz koje sam se najljepše osjećala u trenu dok sam ga gledala navesti „Ramin“ litvanskog redatelja Audriusa Stonysa, a od LFF-ovih „Autofocus“ Borisa Poljaka.

Jelena, hvala ti na razgovoru.

Hvala i tebi, i nadam se da ćemo ponovno razgovarati za godinu dana!

***

Što reći na kraju osim da se, naravno, vidimo i sljedeće godine, a do tad sve novosti pratite na službenoj web stranici Liburnia Film Festivala, kao i na njihovom Facebooku.

Uživajte u dokumentarcima, proučavajte ih, učite iz njih, ali se prvenstveno i zabavite.

Komentari