Jednom će ovo biti iza nas, treba se psihički pripremiti da kada kriza s korona virusom stane, nastavimo spremno živjeti dalje

3895

Sve nas je iznenadila neočekivana epidemija izazvana korona virusom. U početku se činila negdje daleko, ali globalizacija i ona stara poslovica „cijeli svijet je jedno selo” ubrzali su njezin dolazak i na europsko tlo. Prvo je pala Italija, potom se epidemija počela pojavljivati u svim ostalim europskim zemljama, pa tako i u našoj. Tako se prema nekim ranijim predviđanjima pretvorila u pandemiju. Kako se s time nositi, kako zaštiti sebe i svoje najmilije te pritom štititi i druge, često puta i nepoznate ljude, a pri tom ostati čvrst, svoj i zdrave glave, pitanja su koja se ovih dana postavljaju svima nama. Na ta bismo pitanja rado htjeli saznati odgovor, a u tome smo pomoć potražili od doc.dr.sc. Inke Miškulin, psihoterapeutkinje iz Rijeke i predavačice na Sveučilištu Sigmund Freud u Ljubljani. Napominjemo da ovaj razgovor nismo vodile na kavi, što bi do jučer bilo uobičajeno, nego preko aplikacije WhatsApp, a kavu i susret ostavile smo za neka bolja vremena.

Puno se govori o tome kako se fizički ponašati u ovoj invaziji korona virusa koja je zadesila gotovo cijeli svijet, ali premalo se govori o psihičkoj kondiciji i kako je steći ili zadržati u ovim kriznim situacijama? Što preporučiti ljudima u ovoj situaciji?

Rekla bih da je taj fizički aspekt bitan kod naše psihe i da je biti aktivan u ovim uvjetima itekako važno. Nudi nam se čitav niz online vježbi ili preporuka za vježbanje, koje smo imali prilike vidjeti na televiziji, pa i u sklopu dnevnika. Ako ljudi to rade, svako prema svojim mogućnostima, onda je to dobro. Ono što je doista važno u ovoj situaciji jest biti stalno nečime zaokupljen, a da to nisu samo vijesti. Naravno, važno je biti informiran, ali nije dobro pretjerano pratiti vijesti ili se stalno informirati o tome što je novoga u pogledu korona virusa. Potrebno je zaokupiti se i drugim stvarima. Toliko toga kod kuće možemo pronaći što će nas zaokupiti, što će ujedno biti zanimljivo ili korisno. Evo, navela bih primjer kako je UNESCO omogućio besplatnu poveznicu za promatranje različitih kulturnih dobara, istraživanje dokumenata, gledanje filmova, moguće je virtualno posjetiti muzeje. Nadalje, nude se razni besplatni tečajevi i edukacije i doista ima toga mnogo toga što možemo primijeniti u ovim novonastalim uvjetima.

869537383161165
Doc.dr.sc. Inka Miškulin, psihoterapeutkinja iz Rijeke i predavačica na Sveučilištu Sigmund Freud u Ljubljani

Ako se osvrnemo unatrag vjerojatno možemo lako riješiti i neke zaostatke, pa i biti više s obitelji?

Sigurno, i proraditi na odnosima. Razgovaram s mnogim ljudima, među njima su moji prijatelji, klijenti, pa i prijatelji iz Italije, od svih njih saznajem da izuzetno cijene što su sa svojim obiteljima, upravo to im je često nedostajalo. Taj osjećaj da su u kući zajedno sa svojim obiteljima i da nadoknađuju ono propušteno. Sigurno da ova situacija nije dobrodošla, ali kada je već tu uvijek se može izvući nešto dobro iz svega toga.

Često smo previše jurili i brinuli o poslu, pa i na uštrb obitelji, smatrajući da obitelj ili naši najbliži imaju razumijevanja za sve to…  

Apsolutno, često jurimo i za nekim iluzijama, kao ono „sve ću to napraviti, pa ću se onda posvetiti obitelji”, ili „sve ću to napraviti i završiti, pa ću onda uživati”, a to u stvarnosti nije tako, taj trenutak, ta potpunost nikako ne dolazi. Možda nas mora nešto zaustaviti da promislimo, pogledamo unatrag, napravimo neko preispitivanje.  Od ormara do psihe…

Evo mene je sinoć uhvatio neki strahić, ali ne samo za mene, nego za sve skupa, cijeli svijet je ugrožen… Dakle, što ako se desi neki takav trenutak straha, čak i panike?

Prvo trebamo napraviti razliku između straha i panike. Mislim da je strah u ovoj situaciju čak i pozitivan. Ne treba biti pretjerano hrabar, ponašati se kao da se ništa ne događa. Ali ovo o čemu pričaš je zabrinjavanje, pretjerana briga, a ona nikad nije dobrodošla kad je riječ o budućnosti. Uvijek se možemo brinuti zbog tisuću različitih stvari, a onda iznenada dođe problem kojem se nismo ni nadali. Prije šest mjeseci ili godinu dana nitko se nije zabrinjavao oko nekog virusa ili pandemije, a problem je sada tu. Dakle, ne trebamo projicirati brige u odnosu na budućnost. To nikada nije pametno i nikad nije dobro. Istraživanja nam čak pokazuju da se 95 % naših briga nikad ne ostvari. To je što se tiče briga i straha. A što se tiče panike, panika je neobuzdan strah povezan s eksplozivnim ponašanjem, koji, naravno, ne dovodi do rješenja. Ako se netko nađe u takvoj situaciji onda bi bilo dobro da nazove jedan od ponuđenih  telefona za psihosocijalnu pomoć ili da nazove psihijatra, a po potrebi može uzeti i određene lijekove koje će on preporučiti. Da ne bi ni došlo do panike, ne treba stalno opsesivno razmišljati o tome i o tim scenarijima. Onog trenutka kada shvatimo da su to samo scenariji, neke naše nepotvrđene pretpostavke, već smo učinili ogroman korak. Dakle, to što projiciramo da bi nešto eventualno moglo biti tako, to nije realnost već samo scenariji. Sva ona pitanja koja počinju sa „Što ako…”, u ovom trenutku nemaju pravi odgovor i njima se ne treba baviti. Ne treba postavljati razne hipotetske situacije koje imaju neke strašne ishode, to nam sada uistinu ne treba.

Ima li dovoljni centara za psihološku pomoć kojima bi se građani mogli obratiti?

To točno ne znam, ali ja sam svojim klijentima stalno na raspolaganju. I danas sam s nekoliko njih vodila razgovore putem Skypea i na raspolaganju sam im online kada osjete potrebu. Ponekad može pomoći i netko iz okoline koji nije stručan. Obično je to razgovor s osobom koja pozitivno utječe na nas. Tu je i ogromna pozitivna uloga interneta, pa ljudi s dva kraja svijeta večeraju zajedno, svaki za svojim stolom, pri tom pričaju i održavaju kontakt, druže se za vrijeme večere, ali bez tog fizičkog kontakta. Treba dijeliti iskustva, treba razgovarati o tome što se dešava, naročito o tome kako se zaštiti, biti solidaran, ali treba zabaviti mozak i nekim drugim stvarima. Jednom će ovo biti samo sjećanje. Što ćemo onda? Treba se pripremiti da jednom, kada ovo stane, nastavimo spremno živjeti dalje.

Divimo se liječnicima, medicinskim sestrama, svim medicinarima, ali i vozačima koji nam dovoze hranu i potrepštine, magistrama u apotekama, prodavačicama koje nas uslužuju. Zar nisu divni i oni koji svoje vrijeme koriste da bi nam priredili duhovite memeove ili videozapise na temu korona virusa? Često su beskrajno smiješni i tjeraju nas na urnebesan smijeh bez obzira na ozbiljnost situacije. Koliko nam to pomaže?

Mislim da je to jako važno, taj humor je izuzetno važan. On je odraz duha, stvara dobru kondiciju za pumpanje duha i to je u svakom slučaju dobro. Lakše nam je sve to izdržati, ako se tome možemo iskreno nasmijati.

Talijani su pjevali na prozorima i balkonima, sada bi i neki Nijemci zapjevali. To ne bismo do jučer očekivali od njih.

Ne bismo to očekivali od njih jer imamo predrasude. To nam zapravo pokazuje da smo svi isti. Kako smo podložni virusu, tako smo i spremni zapjevati. Nismo očekivali da će ljudi pjevati po balkonima i prozorima, niti da ćemo mi pljeskati s prozora. Mislim da jednim takvim činom iskazujemo solidarnost koja je sada ključna i koja nam je izuzetno potrebna.

Ovdje je definitivno na djelu ta briga za drugoga. Ako nisi zabrinut za sebe, trebaš se brinuti za druge, za starije sugrađane i one lošeg zdravlja, koji su najviše ugroženi. Trebaš stati sa svim svojim prohtjevima i navikama koji mogu ugroziti druge. Mislim da je to važan dio solidarnosti. Ljudi će ostajati u kućama, a to će teško pasti starijima, pogotovo ako su sami. Nadam se da imaju nekoga tko se može o njima brinuti, ali javljaju se susjedi, plakati su po nekim zgradama, Crveni križ u Rijeci pomaže starijima donositi namirnice.

Kod oštrijih mjera povezivanje će biti još važnije. I to povezivanje komunikacijom, pa i ljubaznošću.

Pomaganje je isto komuniciranje, ostavljanje stvari i razgovor pred zatvorenim vratima, koji može biti ugodan.

Svakako, pa i ono pjevanje o kojemu smo pričali i to je isto komuniciranje. Time ljudi pokazuju tu smo, zajedno smo…Jučer prije posla jurila sam u DHL i prijateljima u Italiju slala maske, tamo ih nigdje nema za kupiti, a bez njih ne smiju van. Sve su to kontakti, komunikacija i izrazi solidarnosti. To je jako važno u ovom trenutku, rekla bih presudno.

To pjevanje me zapravo asocira na bodrenje.

Sigurno je neko inspirativno i motivacijsko ponašanje.

Kad smo se dogovarale za razgovor, spomenula si svoju kćer koja je u Bruxellesu i sigurno kao roditelj jako brineš za svoje dijete. Koliko sve ono što savjetuješ kao psihoterapeut primjenjuješ na sebi?

U istoj sam situaciji kao i svi drugi. Poduzimam sve mjere koje su nam preporučene, sve što sam savjetovala primjenjujem na sebi i pri tom se nadam najboljem. Ne mogu ništa predviđati. Mislim da je to kao i uvijek u nekim kriznim situacijama u životu, a imali smo ih svi, imala sam ih i ja. Uvijek je ideja ići korak po korak, dan po dan, nikad ne trčati unaprijed u bilo kakvim projekcijama.

Što bismo svi mi iz svega ovoga trebali naučiti?

Nikad ne volim govoriti što bi drugi ljudi trebali. Mogu se samo osvrnuti što ću ja naučiti iz svega ovoga. Kada je sve počelo, sa svojim prijateljicama sam zaključila da će nas ovo vratiti na „tvorničke postavke”. Naravno, mislim na one bitne, prave vrijednosti koje smo znali propustiti. A tu je onda ono ključno pitanje „Što nam je zaista važno?”, u životu, u odnosu s ljudima i općenito. Svi ti svakodnevni poslovi, trčanja, silne obaveze, često nas odvoje od onoga što nam je bitno. A to su odnosi s ljudima, sklad, suradnja.

Kada radim s menadžerima radionice obično započnem sa slajdom na kojem je jedno ogromno jato pingvina, koji se, kada je najžešća zima, svi nađu točno na magnetskom južnom polu i međusobno se migolje u tom jatu. Oni s rubova ulaze unutra, a oni koji su unutra ulaze na rub. Tamo vladaju stravični uvjeti, otprilike 60 stupnjeva Celzijusa ispod nule i vjetrovi pušu brzinom od 200 kilometara na sat. Nitko ne može preživjeti, osim ako ne surađuje. Kada bi se u takvom jednom jatu pojavio jedan „prepametan” pingvin i rekao „ja više neću”, vrlo brzo i vrlo lako došlo bi do toga da bi svi umrli od hladnoće. Dakle, suradnja je tu bitna. Suradnja, jer nitko sam ne može ništa, ne može čak niti preživjeti sam u takvim okolnostima. Ovo su slične okolnosti i moramo slično surađivati. Ljudi su kod nas često agresivni, ne nužno otvoreno agresivni, ali pasivno agresivni, i znaju biti neljubazni u odnosima. Ako netko postavi neko pitanje za koje onaj drugi misli da nije pametno, odmah će ga napasti. Pa dovoljno je pogledati komunikaciju na Facebooku. Ljudi pitaju zato što ne znaju, odgovorite im ako možete, ne osuđujte ih jer u tom slučaju stvaramo društvo koje se autocenzurira, umjesto da izmjenjujemo ideje i pružamo si podršku.

Važno je imati razumijevanje za socijalnu raznolikost, dovoljno je početi od toga da se nasmiješimo nekome kada ga vidimo.

Je li pogrešno ovu situaciju uspoređivati s ratom?

Osobno ne volim ovu situaciju uspoređivati s ratom, ne bih to poistovjetila. Ova je situacija drukčija, ima puno razlika. Nije nam čovjek neprijatelj, štoviše ova situacija sugerira da moramo graditi međuljudske i prijateljske odnose, pa i na daljinu. Ne udišemo zrak iste prostorije, ali smo prijatelji.

Govori se da će neke osobe kada ova krizna situacija završi imati sindrom PTSP-a.  

Ne volim predviđanja takve vrste jer ujedno djeluju sugestivno. Upravo sam rekla da ne bih postavljala pitanja „što ako”. Idemo se sad solidarizirati i nadati se da će sve dobro proći. Osobno sam sretna što živim u ovoj zemlji koja se tako dobro organizirala. Pri tom mislim i na zdravstvo i na obrazovanje. Mislim da bismo mogli biti primjer drugima.

I za kraj, kako djelatnicima približiti rad od kuće, često puta tu su djeca, kućne obaveze i kako to sve uskladiti?

Rad od kuće može predstavljati dobro rješenje za one poslove za koje je to moguće. Ponekad je teško raditi u kućnom okruženju, pogotovo ako je kuća puna djece. Svima nam trebaju nove navike u tom smislu.

impact-of-digitalization-and-automation-lolll-this-is-your-pilot-44689483

Moj sin radi od kuće i ne prima me na kavu dok ne dođe vrijeme za pauzu.

 

Komentari