Ivan Šarar, pročelnik odjela za kulturu Grada Rijeke – Nema opuštanja dok traje EPK

467

Svečano otvorenje Europske prijestolnice kulture 2020 u Rijeci, kao što se i očekivalo, izazvalo je podijeljene reakcije. Prevladavaju pozitivne no nisu zanemarive ni kritike, osporavanja i prozivke oko samog programa otvaranja. No neosporno je da je EPK generator najvećeg kulturnog projekta u Hrvatskoj čiji je ukupni proračun 71 milijun eura, od čega će se 45 milijuna potrošiti za infrastrukturu. O svemu tome s naglaskom na tome što će gradu ostati nakon godinu dana iza EPK-a razgovaramo s pročelnikom Odjela za kulturu Grada Rijeke Ivanom Šararom koji je intenzivno radio na pripremi projekta, njegovoj prijavi i dosadašnjoj realizaciji.

Početak riječke EPK godine održan na gatovima, rivi i lukobranu, praćen kišom kao dijelom scenografije, pokazao se dostojan grada koji nosi titulu kulturne prijestolnice Europe. Možete li s malim odmakom rekapitulirati svoje dojmove. Jeste li zadovoljni?

Više nego zadovoljan. Prije svega ekipa je uspjela produkcijski odraditi enormno velik posao, kakav zapravo nikad prije nisu radili. Grad je čitav vikend disao punim plućima, zastrašujuća količina programa po cijelom gradu ponudila je baš za svakoga ponešto. Trebalo je biti dosta veliki cinik da ne pronađeš ništa po svom guštu. Mislim da će se jako puno ljudi dugo dugo sjećati tog vikenda. Sama „Opera Industriale“ uzdrmala je prostor puno širi od našeg grada. Nakon stranica i stranica napisanog teksta, nema smisla da dodajem svoje viđenje, najvažnije je da nema ravnodušnih, a da pozitivni dojmovi dominiraju. Gotovo pa idealna situacija.

Kritike su potrebne

Kao što je postalo uobičajeno reakcije su, naročito diljem Hrvatske, i ovoga puta podijeljene. Dok jedni smatraju da je umjetnički program iznad svih očekivanja, europski i svjetski moderan i atraktivan i, nadasve hrabar, drugi, doduše u manjini, žestoko to opovrgavaju naglašavajući kako je preavangardan i da nema veze s kulturom i tradicijom. Osjećate li takve kritike kao nepravdu ili vam je svejedno? Kako se nosite s njima?

– Niti mi je svejedno, niti mislim da tu ima neke nepravde. Kritike su potrebne i bitne, pozitivne i negativne. Drago mi je da smo tako jako zatalasali, problem bi bio da nismo nikoga dotakli i zaintrigirali, da smo proizveli neku blago ugodnu ravnodušnost, što otvorenja EPK često jesu. Bezbrojne pohvale neću komentirati, hvala im. Bilo je tu fenomenalno konstruktivnih i sadržajnih osvrta i kritika, primjerice, one Žarka Puhovskog, Jurice Pavičića i Aljoše Pužara. Sva ta povratna energija puno znači kada se promisli, prodiskutira u timu, svi iz toga jako puno učimo. Što se tiče paušalnih kritika lišenih ozbiljnijeg sadržaja i sveprisutnog „hejta“, pa to je dio svakog velikog javnog projekta, na to smo navikli. Kako se s time nosim? Imam previše utakmica u nogama da bi me pohvale digle u nebesa, a kritike pokopale. Prije svega uživam u toj pokrenutoj energiji i fokusiran sam na zadatke koji me tek očekuju.

IMG-68499743a5275b8821a100ede9ecfff7-V

Zadatak umjetnosti jest da uvijek mora provocirati. Rijeka je opet pokazala da percipira kulturu na drugi način i da je različita. Koliko ste osobno sudjelovali u kreativnom izričaju svečanog otvorenja?

– Osobno ne mislim da umjetnost uvijek mora provocirati, niti da umjetnost bilo što mora. Ne mislim da je centralni program otvorenja bio nešto posebno provokativan. Bio je žestok, za dio publike neočekivano „tvrd“, na momente ciljano monoton i psihodeličan, ali mislim da je sve to bilo ispravno u funkciji prikazivanja sila koje su povijesno stvarale naš grad. Jer „Opera Industriale“ je evidentno baš to, jedan snažan iskaz poštovanja i razumijevanja povijesti grada, kao da sada nakon tako gromoglasno izgovorenog otvaranja lakše možemo dalje. Također treba reći da je centralno otvorenje bilo uklopljeno u desetine drugih događanja tijekom dana, koja su pružila brojne druge dojmove, emocije i perspektive. Uostalom desetine tisuća ljudi koje su okupirale grad od jutra pa do idućeg jutra govore o tome svemu puno bolje od mene. Osobno nisam sudjelovao u pripremi i realizaciji programa otvorenja EPK, osim sada već davnih dana kada su se postavljale njegove konceptualne osnove. Tada, kada se kretalo od nule, zagovarao sam nekoliko teza; da glavno otvorenje treba biti u akvatoriju luke, svojevrsnoj kolijevci grada, da su glazba i zvuk najvažniji element kreiranja atmosfere i emocije otvorenja, te da program nakon samog svečanog otvorenja mora biti decentraliziran i raspršen po brojnim gradskim lokacijama, a ne fokusiran na jednu središnju lokaciju. No ne mislim da je to neki moj poseban doprinos programu otvorenja, oko tog smjera smo se relativno lako usuglasili tako da sve zasluge za program otvaranja pripadaju isključivo umjetnicima koji su na tom projektu izravno radili.

Riječani na prvom mjestu

Europska prijestolnica kulture nije samo riječki, već i europski projekt. Kakve su povratne reakcije od europskih kulturnjaka? Do čijeg vam je mišljenja najviše stalo?

– Bez obzira na činjenicu da EPK jest europski projekt, najviše mi je stalo do naših sugrađana. Ne samo do njihovog mišljenja, nego do čitavog ovog višegodišnjeg procesa kroz koji bismo svi trebali osjetiti i osvijestiti da možemo bolje. EPK kojem aplaudira međunarodna zajednica a ostavlja ravnodušnim lokalno stanovništvo za mene je besmislen i neuspješan. No čini se da smo dobro počeli. Bez obzira na često primjetnu skepsu i poslovičnu rezerviranost Riječana, čitav vikend otvaranja protekao je fenomenalno. Kao da smo tek sada svi zajedno udahnuli taj imaginarni EPK zrak i čini mi se da nam prija! Mislim da je tek sad svima jasno koliko je EPK priča golema, nikada nismo imali takvu gigantsku produkciju, takav tretman nacionalne televizije i takvu međunarodnu pažnju. Kao da smo u jednom trenutku prerasli sami sebe, a sada imamo zadatak da tako nastavimo kroz čitavu godinu. Nema opuštanja! Što se tiče međunarodnih reakcija, najvažnije su mi one (gotovo unisone) da ovako neočekivano žestoku i beskompromisnu manifestaciju svečanog otvorenja do sada nisu vidjeli.

U zemlji gdje je kultura, navodno, nebitna, a budžet za nju simboličan, zašto je baš kultura posljednjih godina postala mjesto ozbiljnih političkih prijepora?

Nipošto se ne slažem da je kod nas kultura nebitna, a budžet simboličan, tako da je vaša opaska „navodno“ apsolutno točna. Takav često prisutan zaključak proizlazi iz jednog jedinog parametra koji se izgleda prati: udio proračuna ministarstva kulture u nacionalnom proračunu. Istina je, taj bi udio možda mogao biti veći, samo je potrebno kvalitetno osmisliti u što bi se taj veći budžet distribuirao. Kultura je u Hrvatskoj prije svega lokalno financirana djelatnost, da samo zbrojite nekoliko većih hrvatskih gradova s njihovim budžetima za kulturu, vrlo brzo biste preskočili ulaganja RH u kulturne programe. Postoje gradovi, među kojima je i Rijeka, koji ozbiljan postotak proračuna ulažu u kulturu. Uostalom sve naše riječke kulturne institucije, izuzev Državnog arhiva, su ili gradske ili županijske. Ali nije poanta u onome što struktura nudi, poanta je u evidentnoj potrebi građana. Pred deset godina Rijeka nije imala Art kino, a sada imamo kino sa 50.000 posjetitelja godišnje. Stalno se plasira teza kako se ne čita, a naša gradska knjižnica ima najviše članova u svojoj povijesti. Mislim da je teza o nebitnosti kulture proizvod medijske površnosti s jedne strane i ekstremno liberalnih političkih pogleda koji bi javni kulturni sektor u najmanju ruku višestruko smanjili jer je po njihovom mišljenju beskoristan. Mislim da su kultura i umjetnost kao prostori koji bi trebali biti prostori potpune slobode, naravno uz odgovornost koja iz toga proizlazi, logična točka pokušaja napada na istu tu slobodu. Pogotovo u svjetlu činjenice da kultura uvelike ovisi o javnim izvorima financiranja, pa neke politike i političke opcije smatraju za shodnim pokušati koristiti taj prostor utjecaja za primjenu raznih metoda cenzure ili financijske likvidacije.

Nova kulturna infrastruktura

Projekt Europske prijestolnice kulture donijet će više od 600 kulturno-umjetničkih i drugih događanja, u čijem stvaranju će sudjelovati preko 250 kulturnih ustanova i organizacija iz Hrvatske i 40 drugih zemalja Europe i svijeta. Što će od svega toga ostati gradu u trajnom nasljeđu?

Gradu, odnosno građanima, ostat će prije svega veliko iskustvo. Svi brojni protagonisti koji sudjeluju u realizaciji programa imaju nemjerljivo karijerno iskustvo i stečeno znanje s obzirom na to da EPK produkcije daleko nadilaze uobičajene okvire u kojima je funkcionirao naš kulturni i kreativni sektor. Nadam se da ćemo toj novonastali know-how uspješno koristiti u godinama nakon 2020. Građanima će ostati iskustvo znatno intenzivnijeg kulturnog i društvenog života kroz čak godinu dana, na njima je da procijene koliko je to relevantno ili ne. Najtrajnija ostavština EPK svakako je infrastruktura. Obnovljeni art kvart Rikard Benčić u potpunosti će promijeniti standard kulturnog i javnog života, kakve će to posljedice ostaviti možemo samo naslutiti. Tu je i već funkcionalni prostor RiHUba koji daje ozbiljan doprinos upravo građanskim inicijativama u sklopu EPK, ali i brojnim freelancerima koji tamo dolaze raditi, a do sada ih je ugošćeno više od 300. Tu su i brod Galeb, i prostor Exportdrva. Samom obnovom tih bivših industrijskih zona u potpunosti će se promijeniti kvaliteta življenja u centru grada, bez obzira jeste li korisnik tih sadržaja ili ne. Obnovu ozbiljno velike količine ruševnih industrijskih zgrada u strogom centru nemoguće je ignorirati, to je nešto što se osjeća gotovo tjelesno. Kroz projekt EPK postavljamo na noge potpuno novu gradsku kulturnu infrastrukturu, koju neke od naših ustanova čekaju desetljećima.

IMG-fc780f56191565efab70d556da282cac-V

Unatoč nizu događanja jedni cijeli program svode na nekoliko instalacija odnosno zvijezdu, zastavu i stog sijena što neki percipiraju kao provokaciju. Koliko je opasan pohod desnice, odnosno totalitarnih stavova, na kulturne događanja?

– Teško mi je procijeniti opasnost, mislim da je za sada vrlo jasno da se radi o glasnim i agresivnim ali neartikuliranim i činjenicama slabo potkrijepljenim napadima na koje i mi i Ministarstvo kulture imamo vrlo jasne i nedvosmislene odgovore. Koliko nas god neke od njih žaloste, dobro je da takve reakcije postoje, jasnije nam je u kakvom okolišu živimo i stvaramo. No ipak vjerujem da smo dovoljno sazreli da je bilo kakva ozbiljnija cenzura umjetničkog izričaja nešto što nećemo doživjeti. Nadam se da me budućnost neće demantirati. Bilo bi tragikomično da oni čiji je glavni argument borba za slobodu budu kreatori novog jednoumlja.

Ljudi ne mogu bez umjetnosti

Jeste li očekivali da će projekt obnove Galeba izazvati tako veliku podjelu? Kakvi su planovi s Galebom kada bude gotov?

Jesam, od početka je tako. Jedino me iznenadilo to ustrajno protivljenje projektu u visokoj fazi realizacije, kada su osigurana EU sredstva i kada je sam projekt rekonstrukcije već odavno stavka u gradskom proračunu. Jer brod Galeb, koji je zaštićeni kulturni spomenik Republike Hrvatske, ni po čemu, po cijeni i metodologiji rekonstrukcije, ne odudara od naših drugih kapitalnih ulaganja. Galeb je problem isključivo zbog ideoloških razloga, a kritičarima projekta nedostaje hrabrosti da to priznaju. Kada bude dovršen, brod će kao plutajući muzej biti privezan na Molo longu. Osim muzeja, na brodu će biti ugostiteljski objekt, smještajni kapaciteti, ljetno kino našeg Art kina, a palube će funkcionirati kao javni prostor.

Mora li umjetnost biti samo lijepa i ugodna, ili ipak mora zagrepsti u anomalije društva i sadašnjeg trenutka, posebice kod projekata poput EPK?

Kao što sam i ranije natuknuo, prije svega mislim da umjetnost ništa ne treba niti mora. Umjetnost je prostor slobode u kojem sam definiraš pravila, temu, emociju, jezik i što je uopće umjetnost. Umjetnost može izmišljati novu stvarnost, bijeg od stvarnosti, kritizirati postojeću stvarnost, uopće se ne baviti njome. Umjetnost nije svodiva na racionalno i objašnjivo, niti na neku funkciju cilja. Umjetnost ima i pravo biti besmislena. Ono u što sam siguran je da ljudi bez umjetnosti ne mogu. Izbrišimo jednim zamišljenim treptajem svu muziku, filmove, arhitekturu, modni dizajn, literaturu. Ostavimo samo golo preživljavanje i nedekoriranu funkcionalnu stvarnost. Taj preostali svijet neprihvatljiv je čovjeku kao duhovnom, ali i tjelesnom biću, mi smo bića fikcije, mašte, zamišljaja, rituala, plesa, izražavanja, pokušaja traženja smisla kroz sve to. Nadam se da će EPK kao projekt pružiti široku paletu umjetničkog izražaja i zadovoljiti najšire duhovne interese naših sugrađana i naših gostiju.

Na koji će sve način EPK 2020 promovirati Rijeku u zemlji, Europi i svijetu? Koliko se oslanjate na inozemne medije?

EPK se u inozemstvu promovira kroz klasične nastupe na turističkim sajmovima, oglašavanje i uobičajene odnose s medijima. Što se tiče sajmova tu pratimo sugestije i tempo naših turističkih zajednica te smo prisutni na svim bitnijim promocijama koje oni organiziraju u svom aranžmanu, kao, primjerice, nedavno u Milanu. Što se tiče medija, interes je trenutno ogroman, započeo je odmah nakon Nove godine, kulminirao je uoči i nakon otvorenja EPK i još uvijek traje. Na samom otvorenju akreditirano je gotovo 250 novinara i fotoreportera, dobre vijesti o nama prenijeli su brojni i očekivani europski mediji, ali i kineske i ruske novinske agencije. Intenzivno radimo na kvantifikaciji svih bitnih medijskih i ekonomskih pokazatelja u kontekstu otvorenja, mislim da će brojke biti impresivne. Što se tiče oglašavanja, inozemstvo prvenstveno targetiramo kroz digitalne kanale i to nama bliska emitivna tržišta, ne rasipamo energiju i budžet uzalud.

Rijeka i Kvarner u Top 10

Kultura je sve više poveznica s turizmom, pogotovo u gradovima, za vrijeme city-break tura. Koliko kulturni managment surađuje s turističkim sektorom u sklopu EPK?

Intenzivno. Već spomenute turističke zajednice Rijeke, Kvarnera, kao i HTZ su partneri projekta Rijeka2020. Kao što sam već rekao, prisutni smo na brojnim sajmovima širom Europe, a i zajednički financiramo promotivne projekte vezane za projekt Rijeka2020. Učinci EPK na međunarodnu vidljivost Rijeke su enormni, bez ikakve lažne skromnosti možemo reći da Rijeka nikada nije imala projekt koji generira ovakvu međunarodnu promociju i to se već vidi po izravnim turističkim rezultatima. Nije slučajno Rijeka baš ove godine odabrana među 10 najatraktivnijih gradova, Kvarner među 10 najatraktivnijih svjetskih destinacija, broj najavljenih cruisera je udvostručen u odnosu na lani, a na jesen smo domaćin velike međunarodne turističke konferencije SKÅL.

IMG-ed561f8adb8921950fe5ad85f291f7a2-V

Što očekujete od ljudi, građana ovoga grada? Ili bolje rečeno kako zadržati i sačuvati onu jedinstvenu energiju „svi kao jedan“ koja se intenzivno osjećala na dan svečanog otvorenja EPK Rijeka 2020?

Velik broj građana već je uključen u EPK, kroz civilne inicijative, „Zeleni val“, 27 susjedstava i volontiranje. Ovdje govorimo o tisućama građana. Enormna količina organizatora i ugostitelja, kao i njihovih partnera, uključila se u projekt otvaranja i pokazalo se: svi su uspjeli. Brojni građani bit će zadovoljni kao konzumenti brojnih kulturnih događanja, koja će ove godine definitivno imati značajno višu kvalitetu nego što je uobičajeno. Iako su osjećaji euforije i zajedništva koji su se definitivno mogli rezati u zraku tijekom vikenda otvorenja jako zavodljivi, ne mislim da je to nešto na čemu se uopće može ili treba inzistirati. Sve su te kolektivne emocije, iako potrebne s vremena na vrijeme, neka vrsta iluzije. Osobno više zazivam neke manje, individualne, ali trajne pomake kako poimanja tako i djelovanja u našem gradu. Mislim da je ovaj dugački period pripreme i godina dana koja je pred nama dovoljno velika energija „protresanja grada“ da se to i dogodi. Da pokušam sumirati, iako je pretenciozno da bilo što očekujem od građana, volio bih da im bude dobro, da se dobro zabave, vjerujem da ćemo im pružiti priliku da promisle sebe i svoj život u našem gradu, vjerujem da će mnogi kroz to dobiti poriv za svoj osobni ili poslovni izazov. Za mene je to jako puno.

Komentari