Razgovor s popularnom radijskom voditeljicom Hrvatskog radija Radio Rijeke, nominiranom za nagradu za najbolji radijski glas Zlatnog studija. Za Ivu Pavletić Crnić, ali i za HR Radio Rijeku, možete glasati danas do 24 sata na OVOJ poveznici.
Trenutno si na odmoru s obitelji, uspijevaš li se opustiti i odmoriti ili svako toliko pomisliš na posao, odnosno na svoju nominaciju i skupljanje glasova za nagradu Zlatnog studija?
Moram priznati da se stvarno uspijem opustiti, jer sam sa svojom obitelji i sjajnim prijateljima. U svakom trenutku tu je obilje smijeha, druženja i guštamo zaista u svemu u ovom predivnom ambijentu. Imamo sreću da je divno, sunčano i neuobičajeno toplo vrijeme za ovo doba godine, osobito u Dolomitima. Međutim, kako je ovih dana aktualna moja nominacija, moram priznati da razmišljam i o tome. Isto tako, zadnjeg dana u godini, 31.12., u programu sam Radio Rijeke ujutro, vodim šihtu od 6 ujutro do podne, pa i taj program treba osmisliti, tako da ipak nisam 100% opuštena.
Ali malo odmora će ti dobro doći.
Malo odmora, malo punjenja baterija. Svaki put kada odem na godišnji odmor, pokušavam stvari gledati iz drugačije perspektive tako da je na povratku puno lakše uhvatiti se u koštac s uobičajenim poslom i novim izazovima, pa čak i po pitanju ove nominacije Najbolji glas Zlatnog studija.
Kakva su tvoja očekivanja?
Iskreno, nadam prolasku u finale. Voljela bih, naravno, i pobijediti kad sam već u toj utrci. Kako se ono kaže: „Važno je sudjelovati“. Ja bih rekla: „Važno je sudjelovati, ali i pobijediti.“ Međutim, treba se malo spustiti na zemlju i sagledati situaciju realno. Nominirani su radijski voditelji od formata, face u radijskom svijetu. Neki od njih su nacionalno poznati. Među njima je i naš Mario Lipovšek Battifiaca, ujedno i televizijska zvijezda, glumac i pjevač. Prema tome, jako je teško konkurirati nekim nacionalno poznatim facama. Ja sam ipak radijski voditelj lokalnog radija. Radio Rijeka nema nacionalnu frekvenciju, iako smo jedan od najslušanijih radija u Hrvatskoj, međutim još uvijek imamo regionalnu pokrivenost. Ali život nam pokazuje da su iznenađenja i čuda moguća. Uvijek se treba nadati.
Apsolutno, treba se nadati, a vjerujem da će nada uroditi dobrim rezultatima. Iva, ti si talijanski đak. Diplomirala si i studirala novinarstvo i političke znanosti u Italiji. Oni imaju specifičan stil rada, njihovi novinari i voditelji, osim „ozbiljnog vođenja“ kao što su primjerice vijesti i informativne emisije, isto tako uspješno vode i zabavne emisije i show programe. Sjetimo se samo Pippa Baude , Raffaelle Carra, Fiorella, Milly Carlucci, … Mene tvoj rad upravo na to podsjeća. Možeš biti jako ozbiljna novinarka i voditeljica te dodirnuti društvene, odgovorne i socijalne teme, a isto tako znaš biti urnebesno zabavna. Po meni radiš po tom talijanskom modelu vođenja. Imaš li uzor među talijanskim kolegama?
Pa jako mi je drago što si me to pitala. To što si moj rad usporedila s talijanskim stilom vođenja predstavlja veliki kompliment i hvala ti na tome. Kao djevojčica, odrastala sam uz talijansku televiziju. Moja generacija je još od malih nogu gledala Raffaellu Carra u emisiji u podne, kada bi se javljala slušateljima na telefon i rekla „Pronto, ciao, sonno Raffaella…! “. U glavi mi je ostao njen opušteni, spontani stil vođenja, zabavan i neposredan, a s druge strane odgovoran. Recimo, u posljednje vrijeme nedjeljom znam pogledati Maru Venier i uvijek se divim toj ženi koja ima nevjerojatno televizijsko iskustvo. Cijeli život je provela na televiziji, veliki je profesionalac, a način na koji vodi emisiju je spontan i jednostavan. Kada razgovara sa svojim gostima čini se kao da ih i privatno poznaje. Kao da su joj to prijatelji koji su već bili kod nje na večeri, a u stvari to nije baš tako. Djeluje vrlo spontano, gotovo nepripremljeno, a vjerujem da iza toga stoji itekako velika priprema. Naravno da mi laska ta usporedba i ako imam imalo tog talijanskog duha u vođenju programa i emisija, onda sam sretna zbog toga.
Ti si i počela svoju karijeru na talijanskom programu Radio Rijeke.
Da, prije 15 godina došla samu Talijansku redakciju Radija Rijeke. Tu sam započela svoje prve radijske korake, prije svega u prikupljanju i obrađivanju informacija i vijesti. Radijska vijest mora biti kratka, u tri rečenice morate reći apsolutno sve. Uz dragu kolegicu Agnese Superinu, koja nažalost više nije s nama, prošla sam sve. Ona je bila moja prva šefica i uvijek je se rado sjetim. Uvela me u cijeli posao i objasnila mi kako se što radi. Naravno, osim Agnese, tu su bili i Andrea Marsanich i Mirna Baraba, svemu su me podučili i naučili. Od svakog od njih uzela sam ponešto. U našem kraju talijanski jezik i identitet nešto je s čime odrastamo, nosimo to u sebi.
Volimo talijansku kulturu, kuhinju, modu i dizajn…
Naravno, kao da je naš smisao za sve navedeno ponešto drugačiji od ostatka Hrvatske. Geografski smo jako blizu, imamo tu povijest, ipak smo pod utjecajem talijanskog stila. To se može vidjeti i po tome kako se naše Riječanke odijevaju.
Prilično si samozatajna. Ponekad mi se čini da se pomalo skrivaš iza svog pseudonima „Vaša dežurna plavuša“. Uvijek si se spremna našaliti na svoj račun, a tek onda na račun drugoga. U tom slučaju sve one primjedbe i šale na tuđi račun automatski se opraštaju i izgledaju potpuno benigno. Jesi li oduvijek bila takva, je li to urođeno ili si to naučila? To je prilično rijetka karakteristika, posebno kod javnih osoba.
Uvijek kažem da tamo gdje ima malo humora, ima načina i šanse da preživimo. Dolazim iz takve obitelji. Moj tata je veliki zafrkant. Kada smo na obiteljskom ručku ili druženju, sjajni su njegovi komentari na aktualnu situaciju, pa njegova (auto)ironija, sarkazam, duhovitost, mi svi umiremo od smijeha. Kroz smijeh uspiješ izreći puno istine, ali ju je ponekad dobro zapakirati u humor. Em se nasmiješ, em ironiziraš sve ono što se događa oko nas. Prije si me pitala jesam li talijanski đak. Na fakultetu smo imali predmet vezan uz komunikaciju i uvijek nam je profesor govorio da u komunikaciji s javnosti stvari moraš nazvati pravim imenom. Svi ćemo uvijek raditi za nekoga i biti pod nekim utjecajem, ali ako želiš biti Novinar, moraš nazvati stvari pravim imenom. Ne možeš svoje čitatelje, gledatelje ili slušatelje lagati. Naravno, često se traži od nas da nešto izostavimo, upakiramo i vežemo crvenu mašnu, ali to je glavna razlika između pravog novinara i onog koji ne radi dobro svoj posao. Što se tiče mene i zafrkancije, to je jednostavno tako. Gdje sam ja, gdje su moji prijatelji i društvo, volim da se s dozom humora osvrnemo na sve ono što nas okružuje. Mislim da je to smisao života, barem moga.
Nisi vična samobrendiranju. Nisi sama svoj PR, nema te puno na društvenim mrežama, u ostalim medijima ne gostuješ kao poznata ili javna osoba. Zašto je tome tako? Zašto je to dobro, a zašto možda i nije dobro?
Pa ne znam. Nemam svoj Instagram profil. Vidim da sve moje prijateljice komentiraju ono što su vidjele na Instagramu, a ja ga nemam. Već i ovo što imam Facebook mi je dovoljno. Neki put ti to oduzima previše vremena. Volim svoj život i stvari u kojima uživam volim držati samo za sebe. Možda sam sebična ili povučena po tom pitanju, ali shvaćam da mi u ovakvim situacijama, kao što je ova nominacija za Zlatni Studio, nedostaje to brendiranje. Da sam unazad četiri pet godina to radila, vjerojatno bih imala više glasača. Međutim, još uvijek ne prihvaćam 100 %-tno dijeljenje svog života s javnosti. Neke stvari želim sačuvati za sebe. Ovih dana malo sam više komunicirala sa svojim prijateljima na Facebooku, objavljivala fotografije i pozvala ih da glasaju za mene. Ponavljam, da sam to činila ranije i povezivala s onim što radim, vjerojatno bih imala puno veću prepoznatljivost. Neću reći popularnost, ali prepoznatljivost sigurno.
Zato je ova nominacija dobro došla bez obzir na ishod. Dobra stvar je da napokon skreneš pažnju na svoj rad i na sebe.
Svoj posao doživljavam kao nešto što radim od srca, nešto u što ulažem puno truda i ljubavi, pripremam se, razmišljam i promišljam o stvarima o kojima želim razgovarati sa svojim slušateljima i ne obazirem se na ostalo. Pri tom ne vodim računa o PR-u koji je danas jako moćan i služi da budeš prepoznatljiv u svojoj sredini, ali i šire. Ja dođem, odradim svoj posao onako strastveno i tu je početak i kraj.
Umoriš li se nakon svoje radijske šihte? Kako se osjećaš?
Kada komuniciraš direktno sa slušateljima daješ sve od sebe kako bi napravio ono najbolje. To je sat i pol u komadu aktivne komunikacije, s većim brojem ljudi. Nisu uvijek svi ljudi dobronamjerni. Tu i tamo uleti neki neugodnjak. Ponekad sam znala ispod pazuha imati lokvicu od napetosti. To je samo tenzija i na kraju krajeva pokazuje ti da si odgovoran prema onome što radiš.
Osjećaš li podršku svojih prijatelja i kolega u ovoj nominaciji za Zlatni studio?
Ova nominacija dobro je došla jer se puno stvari iskristaliziralo. Javili su mi se neki ljudi, koje poznajem i dragi su mi, ali ih nisam dugo čula. Ponovno sam se zbližila s njima. Svi moji prijatelji, oni najbliži, su tu i uslijedio je stvarno val pozitivnih komentara. S druge strane, neki su me iznenadili sa svojom hladnom, izostalom reakcijom.
Eto, ti si i dalje iskrena, kao i u svojim emisijama.
Nemamo što previše skrivati. Kada se netko od slušatelja ljuti na neke moje zafrkancije, kažem da sam odgovorna za ono što kažem. No, nisam odgovorna za ono što drugi misle. Tu je velika razlika. Ne shvate uvijek svi poantu onoga što sam htjela reći, pa ni kada pri tom koristim humor.
Jesi li razmišljala o televiziji? Izgledom i nastupom sigurno bi dobrodošla i na ekrane?
Dvije-tri godine sam radila emisiju „More“ za Hrvatsku televiziju te i dalje surađujem s urednikom. Radila sam i na jednom mini dokumentarcu o pripadnicima određenih nacionalnih manjina. No, izuzetno mi je teško uskladiti moje svakodnevne radijske obaveze, terene. Slušatelji kad nas ne čuju u eteru, misle da mi te dane ne radimo. No, mi radimo na terenu, pratimo press konferencije, radimo radio reportaže. Znalo mi se događati da po cijele dane budem na poslu. Dok snimiš neku tv reportažu, ode ti cijeli dan. Pogotovo ako odeš na Cres, Lošinj, Rab… Vratiš se, pa moraš to finalizirati, a moraš se i pripremati za sutrašnju radijsku smjenu i to zna biti teško. Radimo i na blagdane, praznike, za vikende… Smjene su ranojutarnje, popodnevne…
Radio je ipak tvoja najveća ljubav.
Jeste i dobro se osjećam u eteru. Kod nas televizija još uvijek ne pruža onu vrckavost, slobodu, show, kao što to znaju raditi Talijani. Nemamo taj način proizvodnje televizijskog sadržaja. To je izuzetno ozbiljan, uštogljen program. Nedostaje vrckavosti, showa, na onaj pozitivan i kvalitetan način.
Što Iva voli raditi u slobodno vrijeme? Imaš li neki hobi?
Iva nema slobodnog vremena J. Velik dio slobodnog vremena provodim sa svojim sinom. To mi je najveće opuštanje i zadovoljstvo. Uglavnom sam s njim. Negdje švrljamo i družimo se. Pratim ga kroz njegove školske i sportske obaveze. Osim što svoj posao i brinem o kući, mama sam 300 %, kao i sve ostale mame. Sa svim radostima i problemima koje imaju i ostale mame.
Nemam neki određeni hobi. Pokušavam se prisiliti da se bavim nekim sportom radi kondicije, koja mi je ponekad potrebna i kada je mozak u pitanju. On bolje radi kada je čovjeku u dobroj fizičkoj formi.
U svakom slučaju preferiram sport i rekreaciju, a to se svodi na grupna vježbanja pilatesa, aerobika i slično. Kada god mogu čitam, obožavam čitati, ali imam premalo vremena za to. Dakle, ili knjiga ili sport. Skijanje mi je zimi „broj 1“, ljeti je tu more, moj Cres i to je uglavnom to. Tu se uglavnom regeneriram.
Tekst: Dunja Pavešić
Komentari