Intervju sa studentskom aktivistkinjom Pegi Pavletić: „Na kraju ti uspomene pokažu da se neispavane noći isplate“

35
Pegi Pavletić; FOTO: Nina Damjanović

Nakon što nam je rektorica Sveučilišta u Rijeci rekla nešto o Rektorovoj nagradi, vrijeme je da upoznamo ovogodišnje nagrađene studente. Prva će se od njih predstaviti studentska predstavnica, odnosno predsjednica Studentskog zbora Sveučilišta u Rijeci Pegi Pavletić, koja je nagrađena za studentski aktivizam. Uz to Pegi je pri kraju studija Istraživanje lijekova na biotehnologiji, što joj je ipak najveća ljubav. Otkrila nam je pojedinosti iz svojeg aktivnog života te planove nakon fakulteta.

Skakvim se obavezama i aktivnostima susrećeš u svojem svakodnevnom studentskom životu?

Već tri godine članica sam Studentskog zbora Sveučilišta u Rijeci. Moja je uloga studentskog predstavnika možda nešto posebnija u odnosu na druge uloge koje studenti imaju u Zboru. Uz redovnu nastavu te obaveze koje ima svaki student bavim se i studentskim pitanjima, kao što su poboljšavnje studentskog standarda, kvaliteta obrazovanja, organizacije projekata poput Student day festivala i Nacionalnog kongresa studentskog predstavništa. Sudjelujem i u radu Hrvatskog studentskog zbora i predstavnica sam u Europskoj studentskoj uniji. Zapravo je to prilično puno obaveza za jednu osobu, ali kad to radiš s ljubavlju, ne osjećaš napor, iako ponekad ocjene na fakultetu „osjete“ da si aktivniji negdje drugdje nego na studiju.

Kakvi su bili tvoji počeci?

Sve je počelo kad sam volontirala na Sveučilišnim igrama. Tamo sam uvidjela koliko je velika akademska zajednica i koliko studenti mogu jedni drugima pomoći. Svidjelo mi se to i htjela sam se nastaviti baviti nečim sličnim pa mi je kolega preporučio da se javim u Zbor i tako sam tu i ostala. Na početku je bilo prilično frustrirajuće. Mislila sam da bih trebala studirati pravo ili nešto slično ako se želim time baviti, a ne biotehnologiju, no rekla sam si ajde izdrži još mjesec dana, pa onda još mjesec, pa mjesec, i tako sam počela uživati u tome. Nisam se više preispitivala, već sam išla naprijed s novim idejama, uključivala se u nove projekte i u tome sam ostala do kraja.

Koliko angažmana zahtijevaju tvoje aktivnosti? Ostaje li ti slobodnog vremena?

Nešto slobodnog vremena ostane, uglavnom nedjeljom, dok ostale dane stvarno puno radim, što mi oduzme i dosta sna. No vrijeme proleti, a da ni ne primjetiš. Ponekad shvatim da moram stati i odmoriti se, no istodobno rado iščekujem nove projekte. Bilo je trenutaka kad sam bila potpuno neispavana i teško mi se bilo koncentrirati. Da, bilo je toga, ne treba se ni pretvarati da je sve divno i krasno. No na kraju ti uspomene pokažu da se neispavane noći isplate, kao i žrtvovanje slobodnog vremena, izlazaka i ostaloga što drugi studenti imaju prilike iskusiti u većoj mjeri.

S kakvim se izazovima susrećeš kao predsjednica riječkog Studetnskog zbora?

Svakih mjesec dana javi se neki veći problem, no studenti me prepoznaju kao osobu koja im može pomoći. Tada njihovi problemi postaju i moji. Najveći je problem ako nemaš nekog s druge strane koji te želi čuti. Što se tiče internih problema u Zboru, to su zaista sitnice koje dođu i prođu.

U kojem smjeru namjeravaš nastaviti nakon fakulteta?

Trenutno sam baš zadovoljna diplomskim radom kojim se bavim, a riječ je o istraživanju porfirija. Zanima me to područje pa bih voljela upisati doktorat i posvetiti se znanstvenom radu s obzirom na to da sam veći dio svojeg studiranja posvetila studentskom aktivizmu. Mislim da je vrijeme da se usredotočim na svoju prvotnu ljubav, a to je biotehnologija i istraživanje lijekova.

PEGI3
FOTO: Nina Damjanović

Studiraš Istraživanje i razvoj lijekova, ima li ta struka budućnosti u Hrvatskoj?

Ona je sada u začecima, no ima prepoznatih tvrtki u Hrvatskoj koje se bave istraživanjem lijekova. Stoga studij sigurno ima perspektive. Kroz deset godina koliko postoji studij biotehnologije studenti su dobili kompetencije i nakon fakulteta svojim su se kvalifikacijama izborili za nas koji danas tražimo posao. Stoga poslodavci znaju što mogu očekivati od nas te nas zapošljavaju.

Jesi li razmišljala o odlasku u inozemstvo?

Za moje područje je dobro da odem iz Hrvatske i vidim kako se radi na vanjskim institutima te da steknem više iskustva. Koliko su god naši instituti dobri, vani se već 30-ak godina provode takva istraživanja, a imaju i više opreme. Voljela bih otići van i steći dodatne kvalifikacije, a onda se vratiti u svoju zemlju, nastaviti ovdje raditi i biti aktivna jer smatram da Hrvatska ima potencijala, posebice sada kad se počela otvarati prema Europi.

Komentari