I to je on: Željko Kardum

3705

Danas će vam se, dragi naši, kroz odgovore na naša pitanja predstaviti Željko Kardum – stručnjak za medije i komunikaciju, koji je od nekadašnjeg diplomiranog pravnika, zatim novinara i urednika kroz niz stručnih usavršavanja po cijelom svijetu izrastao u zaštitno lice hrvatskog tržišta kapitala. Međutim, i više od toga, Kardum odaje dojam kreativne, i time osobe koja ne robuje svojim profesionalnim zadatostima. Profesija je, čini se, kod Karduma samo još jedan oblik koji život može učiniti ljepšim, smislenijim i sveobuhvatnijim.

U svojoj ste profesiji vrlo uspješni pa nas zanima zbog čega usmjerenje baš prema fi nancijama u kombinaciji s odnosima s javnošću? Zvuči vrlo stručno i egzaktno – u čemu pronalazite osobno zadovoljstvo?

Cijeli život se zapravo vrtim oko medija i komunikacije. Uvijek i nanovo me veseli eksperimentiranje s medijima i njihova upotreba kao kreativnog alata kojim izražavam vlastite ideje i stavove. Putem njih oblikujem svoju poruku i nastojim potaknuti ljude na razmišljanje. Pisao sam u novinama, radio emisije na radiju, na televiziji, istraživao mogućnosti vlastitog izražavanja kroz fotografi ju, sudjelovao u edukativnim projektima… I još uvijek me veseli kopkati po svemu novome. Imam neke ideje oko drugačije upotrebe interneta, ali nažalost još nisam dovoljno svladao samu tehniku tog medija. Trenutno radim na tome. Financije su došle slučajno i bile su mi veliki izazov. Počeo sam raditi na Burzi kad je to za većinu Hrvata bila samo misaona imenica, na samom početku, ranih devedesetih. Trebalo je posložiti čitavu priču i dugo i pažljivo je graditi. Volim raditi start-up projekte. Imate čisti stol i sve treba posložiti od samog početka. Multimedijalno. Graditi povjerenje. Nakon petnaestak godina rada stvari su se posložile. Možda je vrijeme za novi početak?

Zbog svog posla pratite i ekonomiju, i financije, i medije… područja koja danas mahom – svjesno ili ne – vezujemo uz negativne predznake. Mogu li sadržaji koji Vas okupiraju utjecati na Vaše raspoloženje, odnosno kako se nosite sa stresom?

Stres uvijek dolazi od ljudi, a ne od posla. Kad radite u malim kreativnim timovima međusobno se potičete i to je sjajna radna okolina. Nema stresa. A kad radite posao koji volite i predstavlja vam izazov, umor je zadnje na što obraćate pažnju. Pokreće vas strast. Uostalom to je i formula uspjeha: Good ideas, bad people =
bad results. Crapy ideas, good people = good results Nažalost danas je sve manje takvih poslova.

Kako se snalazite u nekim iznenadnim, lošim situacijama – radi li pritom Vaš instinkt ili ipak „pobjeđujete“ razumom?

Moj „problem“ je što svaki posao doživljavam osobno. Drugačije ne znam. Ili ste potpuno u njemu ili ga radije nemojte raditi. Tu se ne uklapam u korporativnu hijerarhijsku strukturu. Nikad nisam nešto radio radi promaknuća na hijerarhijskoj ljestvici ni mislio na karijeru. Držao sam se načela „moje ime je moja
funkcija“. Nek me cijene po djelima, a ne po natpisu na vratima od kancelarije.

Svakog našeg sugovornika pitamo kako provodi svoje slobodno vrijeme. Što je s Vašim, imate li ga dovoljno i što biste da ga imate više na raspolaganju?

Uff… teško dijelim posao od slobodnog vremena. Kad ste u nekom novom izazovnom projektu, on vam se vrti u glavi i kad ste doma i kad šećete gradom i kad montirate novu gumu na motor. Kojiput vam u razgovoru s vlastitom djecom padne napamet neka nova ideja. Djeca nisu krivo naučena i opterećena
pa lakše ukažu na ono što odrasli ne vide.

Kako stojite s hobijima? Odajete dojam svestrane osobe…

Što je to hobi? Radim puno stvari koje ne moram, ali me vesele. Najteže pitanje mi je bilo prilikom otvaranja jedne od mojih izložbi rock fotografi ja: Zašto se bavite fotografi jom? Odgovor je umjesto mene dao recenzent izložbe moj prijatelj Stanko Herceg: „Ne bavi se on fotografi jom. Fotografi ja se bavi njime.“
Puno sam znatiželjno eksperimentirao s materijalima, tehnikama, kemikalijama, procesima tražeći one koje će najbolje ljudima prenijeti ono što sam ja zamislio. Osim toga, spojio sam dvije stvari koje volim, rock muziku i slikanje svjetlom. I u jednom i u drugom ugodno sam se osjećao. Usput sam upoznao i gomilu dragih i zanimljivih ljudi iz potpuno drugog miljea nego što su to financije. Privikli su se na mene. Nakon par godina nikog više nije čudilo što jedan čovjek koji je prijepodne u odijelu, navečer radi u fotopitu ispred stagea i otkud mu akreditacija. Od ostalih nevažnih stvari, uživam voziti motor. Sam.

Kada biste mogli izabrati jedno iskustvo koje dosad u životu niste imali – na koje biste odmah sada pristali i zašto?

Volio bih konačno naučiti jahati. Moje zadnje iskustvo, jašući neku ragu kroz pustinju oko piramida u Gizi nije baš sjajno završilo. Nikad do tada to nisam probao, ali nisam se ni trenutka dvoumio kad me neki nepoznati arap pitao bih li pokušao

Mnogo putujete. Gdje su Vaši dojmovi ostali najupečatljiviji i kako stojite s hrvatskim destinacijama?

Obožavam putovati. Pogotovo u mjesta na kojima nisam bio. Kad god mi se ukazala prilika, objeručke sam je prihvatio. Nikad ne pravim razliku između fancy odredišta i sumnjivih destinacija. Puno sam putovao u zadnjih dvadesetak godina. Od kanadskog Vancouvera do Azerbejdžana, Omana, Maroka,
Emirata, Meksika, Egipta, istočne i zapadne američke obale… Ma, tko bi se svega sjetio. Mislim da sam jednom pobrojao nekih pedesetak svjetskih gradova kojima sam prolunjao. Istanbulu sam se često vraćao. Sviđa mi se skrivena snaga koja potmulo tutnji u njemu. London je sjajan za tulumarenje,
a Philadelphia za melankoliju. U Hrvatskoj volim Dalmatinsku zagoru. Kad god mogu, veseli me odlazak na stočni sajam u Benkovac, a mogao bi opet i za sv. Bartola na Zadvarje. Fešta za svetog Antu u Nuniću (na samoj granici šibenske i zadarske županije) puno je živopisnija od Fellinijevih filmova.

Možete li usporediti Hrvatsku s drugim zemljama u kojima ste bili?

Čini mi se da se u Hrvatskoj sve više zanemaruje odgoj i obrazovanje. To je loše.

Jedno tipično pitanje – koji su Vaši omiljeni izbori kada su u pitanju knjige i filmovi?

Knjige? Preporuka? Hmmm… Djevojčica koja je previše voljela šibice, Majstor i Margarita, po tko zna koji put sve od Kundere… Filmovi? Vatrene ulice, Boogie Nights…Tarantino…

Što ne podnosite, odnosno što teško podnosite kod ljudi?

Kod ljudi je najvažnije povjerenje. Ne mogu imati nikakav odnos ni raditi sa ljudima koji nisu iskreni i direktni.

Smatrate li da kritike pogađaju ljude? Kako se Vi nosite s kritikama i pohvalama?

Uvijek volim kritiku od ljudi koji znaju više od mene i koje cijenim. Vjerojatno bi u životu puno bolje prošao da sam kojiput odšutio i pohvalio neko smeće, ali to mi predstavlja veliki problem. No, mislim da je dugoročno najbolje graditi odnos u kojem se ljudi priviknu da im govorite neuvijeno i istinu.

Što smatrate životnim idealom – zbog čega je po Vašem mišljenju život vrijedan i kako se nositi s njim kada je teško, a danas jest – mnogima?

Najteže je uvijek ići putem kojim znate da morate. Kad god ste u sukobu s nekim, zapitajte se koliko ste vi, a ne on pridonijeli tome. Život je prekrasan, a djeca najljepši dar koji možete dobiti. Uživajte u malim stvarima, obitelji, prijateljima, rodbini. Kršćani ne bi smjeli imati problema s pronalaženjem smisla života. A više od 90% Hrvata se deklariralo kao katolici, zar ne?

Za malo efektniji završetak, podijelite s nama misao koja Vam uvijek može dati snage, inspiraciju, vjetar u leđa…

Svidjelo mi se što je Duke Ellington rekao za Louisa Armstronga: “He was born poor, died rich, and never hurt anyone along the way.”

Ana-Marija Vizintin

Foto: PIXELL

Komentari