Hrvoje Ivančić o svojim putovanjima i iskustvima

Donosimo vam ekskluzivni razgovor s Hrvojem Ivančićem!

469
Foto: Hrvoje Ivančić

Povodom predstavljanja zbirke kratkih priča Za’atar o čemu smo pisali prošlog tjedna, popričali smo s autorom Hrvojem Ivančićem, ne samo o njegovoj novoj knjizi, već i o ostalim stvarima nadahnutim njegovim dalekim putovanjima.

Član Hrvatskog društva pisaca, povjesničar, novinar te ono vjerojatno najbitnije – avanturist, Hrvoje Ivančić svojim vas dogodovštinama i razmišljanjem ne može ostaviti ravnodušnima. Pročitajte što ima reći o pisanju, religiji ili izbjegličkoj krizi…

Nova knjiga Za’atar zbirka je kratkih priča inspiriranih Bliskim istokom. Što možete reći o najnovijoj knjizi?

Za’atar je zbirka kratkih priča inspirirana mojim višegodišnjim odlascima u regiju. Prožeta je geopolitikom i kulturom regije. Kut gledanja je s jedne strane zapadnjački. Likovi su putnici, novinari koji se nađu u vrtlogu sukoba i percipiraju stvari na sebi svojstven način. S druge strane likove uvodim u groteskne situacije ili izmaštane ekstreme. Bavim se tzv. malim čovjekom u centru velike igre koju teško može razumjeti, ali prihvaća svoj usud i nastavlja dalje, iako bombe padaju svaki dan.

Je li pisanje za Vas kreativni proces, konzerviranje uspomena, ili možda želite nešto poručiti onima koji čitaju?

Naravno da želim poručiti. Tu ima jako puno metafora i jako puno emocija koje sam pokupio na putovanjima, ali i u vlastitom dvorištu. Nije mi cilj samo opisati vlastite doživljaje, odnosno dnevnički zapisati neko putovanje. Težim izražaju koji prelazi puku vizualnu sliku svijeta i ontološki pokušava shvatiti stvari i poredak.

Često kažete da ste se rodili u Indiji. „Varanasi je mjesto iz kojega sam potekao“. Otkud ta ljubav prema Indiji?

Moja indijska priča odigrala se sasvim slučajno. Put na Istok, koji me privlačio još od najranijih dana, te godine je vodio u Indiju. Krenuo sam kopnom od Hrvatske i putovao punih šest mjeseci. Bilo je to jedno samotnjačko putovanje, na kojemu čovjek upoznaje svijet, ali i samoga sebe. Cijeli put je kulminirao u Varanasiju, najsvetijem indijskom gradu. Tamo je granica života i smrti najtanja. U jednom kadru na lomači se spaljuju mrtva tijela, njihov pepeo se prospe u rijeku, a nešto niže u toj istoj rijeci kupaju se ljudi, živi, mladi, djeca. To je ljepota Varanasija, bez obzira što se tamo, kao i svugdje na svijetu gdje postoji religijski naboj, nalazi gomila hohštaplera i prevaranata, lažnih svetaca.

Izjavili ste kako treba imati povjerenja u čovjeka, ne u ljude. Kada ste i kako došli do tog zaključka?

Nije teško zaključiti, makar i kratkim čitanjem udžbenika iz povijesti, da su mase oduvijek bile glupe i slijepe. Isto kao i narod, taj toliko iskorištavan pojam iza kojeg se najčešće kriju najniže ljudske strasti, želja za moći i gramzivost. O narodu mislim sve najgore. Iz toga zaključujem da se čovjek može spasiti sam, dok ga masa nužno vodi na dno.

Koliko Vam u putovanjima pomaže to što ste po struci povjesničar?

Povijest je temelj svakog mojeg putovanja. Neugodno mi je kad negdje dođem, a ne poznajem barem dio povijesti tog kraja. Stvar je opće kulture.

Foto: Hrvoje Ivančić
Foto: Hrvoje Ivančić

Zapadnjaci općenito imaju problem s antropološkim promatranjem ljudi iz tzv. Trećeg svijeta, promatraju ih gotovo kao ostatke nekadašnjih civilizacija… Je li to slučaj i kod Vas ili uspijevate zanemariti kulturološke razlike?

Nama je nemoguće promatrati druge civilizacije i kulture van naše kulturološke prizme. U tom je i ljepota svijeta, u različitosti. No da promatram daleke krajeve tzv. Trećeg svijeta samo kao ostatke nekadašnjih civilizacija, svakako ne. Pratim ih u suvremenom globalnom kontekstu.

Pratite li političko stanje države prije nego krenete na putovanje?

Obavezno. Vrlo sam političan i politika me zanima.

Jeste li se ikad osjećali nelagodno negdje kao stranac?

Ne mogu se sjetiti da mi je bilo neugodno zato jer sam stranac. Bilo me jedino pomalo strah dok su padale granate u Siriji, ali to nema veze s mjestom mojeg porijekla.

Jeste li se ikad zaljubili na svojim putovanjima? 

Jesam.

Ostajete li u kontaktu s ljudima koje ste upoznali na svojim proputovanjima?

S većinom ne ostajem u kontaktu jer bih svo vrijeme koje imam utrošio na održavanje kontakata. To je nažalost tako. S nekima sam u kontaktu i prijateljskom odnosu.

Jeste li kad na nekom putovanju pomislili „ok, sad je dosta, idem doma“?

Moje prvo daleko putovanje zbilo se prije 12 godina. Putovao sam u Egipat, logičan izbor za studenta povijesti. Priznajem da sam doživio kulturološki šok. Vidio sam gomilu ljudi koji me gledaju kao hodajuću novčanicu dolara, mnogi su me uistinu i zeznuli za neki novac. U tom sam trenutku pomislio “što će mi to k vragu, nisu putovanja za mene”. No u Egiptu sam se rodio kao putnik i probio sam tu prvu opnu naivnosti.

Najčešće putujete sami… Kako se nosite sa samoćom?

Samoća je oblik meditacije. Ne razumijem ljude koji nikad nisu sami. Tada lakše upijam okolinu i kulturu u kojoj se nalazim. Nema tu nekog s kim bih kroz vlastitu kulturološku prizmu prokomentirao stanje na ulici.

Duhovnost – religija – nijedno?

Oduvijek sam želio postati religiozan, ali nikako mi nije polazilo za rukom. Možda zbog teškog prihvaćanja dogmi, a ja volim istraživati i postavljati pitanja. Vjerujem da svatko ima duhovnu komponentu, a traganje upražnjava na jedinstveni način. Kad se razočaraš u sve hramove, najčešće napraviš neki svoj u kojem se klanjaš.

Foto: Hrvoje Ivančić
Foto: Hrvoje Ivančić


Kako komentirate izbjegličku krizu?

Izbjeglička kriza je produkt višestrukih unutarnjih i vanjskih sila i političkih okolnosti. Prvo što moramo znati je da izbjeglice u Europu ulaze već dobra dva desetljeća i to preko Mediterana, iz Afrike. Rat u Siriji stvorio je milijune izbjeglica. Samo u glavnom gradu Damasku ih živi tri i pol milijuna. U Turskoj se od samog početka rata nalazi dva milijuna ljudi. Normalno da je dobar dio njih prihvatio njemački poziv za dolaskom. No tom su se valu pridružili i nesretnici iz subsaharske Afrike, Afganistana i drugih država pogođenih ratom. Stvar se otela kontroli. Sve one teorije kako je to plan za destabilizaciju Europe su toliko nevjerojatne da postaju smiješne, a na kraju i opasne. Nas je kriza iznenadila jer smo načelno jedna neobrazovana nacija koja je fokusirana samo na sebe, na trač vijesti vezane uz dnevnopolitičke tebe, bez dubinske analize.

Kada nekome opisujete zemlju iz koje dolazite, što prvo spomenete?

Kad netko poznaje Hrvatsku, zna je po nogometu i po jadranskoj obali. Ukoliko ne zna onda spomenem da je bila dio bivše Jugoslavije. Za Tita zna svatko. Kako god bilo, pokušavam biti dobar ambasador svoje zemlje i predstaviti najbolje što ona ima. Tek u duljem razgovoru i ovisno o sugovorniku, dotičem se i političkih realiteta.

Koja je Vaša najveća inspiracija i motivacija u životu?

Do sad su mi najveće inspiracije bili ekstremi. Razmišljanje o prolaznosti mučilo me jako dugo, a upotpunio sam ga s odlaskom u ratna područja što je samo bio nastavak mojeg reporterskog rada. U svakom slučaju volim stvarati. Mislim da je umjetnost jedan od načina na koji se čovjek može spasiti od krutog svijeta realne ekonomije, politike i smrti. Volim lijepe stvari, ali u stanju sam upoznati se i s onim manje lijepima, i to mi daje širu sliku, stvara mozaik ljudskog svijeta.

Nadamo se da ste uživali u ovom kratkom razgovoru, a Hrvoju želimo mnogo novih avantura i sretan put!

Komentari