Gustavo Stitch novo je ime na domaćoj glazbenoj sceni, ali iza njega stoji poznato lice – Gabriel Janković, koji kroz ovaj umjetnički alter ego otvara prostor za dublju introspekciju, društvenu kritiku i emocionalnu ogoljenost. Njegov prvi singl Cybertron najavljuje svježe i autentično poglavlje u njegovom glazbenom izričaju, donoseći satiričnu, ali i bolno iskrenu refleksiju digitalnog doba. Kroz simboliku “šivanja rana”, Gustavo Stitch progovara o utjecaju društvenih mreža na mentalno zdravlje, istražujući tanku granicu između stvarnosti i virtualnog identiteta. U nastavku razgovaramo s Gabrielom o njegovom novom glazbenom alter egu, porukama koje želi prenijeti i svijetu koji pokušava “zašiti” notama.
Tko je zapravo Gabriel Janković? Odrasli ste u glazbenoj obitelji. Koliko je ta glazbena atmosfera doma utjecala na Vaš osobni stil i pristup stvaranju glazbe? Naime, rano ste uhvatili gitaru u ruke, a prvi bend ste već imali u osnovnoj školi.
Gabriel je jedan običan dečko koji je voli glazbu i sve što ide uz nju. Otac i stric su u početku imali utjecaj na moje prve korake kada su me učili prvim akordima gitare i bass gitare. Išao sam ponekad s tatom na njegove svirke pa bih stajao iza bubnjara i promatrao ga kako svira. Sjećam se koncerta Whitesnake-a 2006. u Osijeku gdje su Divlje jagode bili predgrupa. Još sam otkrivao te svjetske bendove, a smiješna stvar je što nisam ni znao tko su oni. Upoznao me otac tada s Davidom Coverdaleom na kratko, ali ja nisam znao ni tko je on, dao mi je trzalicu, a ja sam ju čuvao kao oko u glavu znajući da je vjerojatno to nešto veliko što sam doživio. Imam ju dan dan danas.
No, malo kasnije već sam počeo sam oblikovati svoj glazbeni ukus koji se razlikuje od očevog. Utjecaja je definitivno bilo, ali na samom početku. Kasnije sam kroz bend, društvo i Internet upoznao neke druge smjerove koje su znatno više utjecali na glazbu koju danas radim. Svakako sam uvijek bio sretan što sam rođen u takvom okruženju.
Kako izgleda Vaš kreativni proces, gdje najčešće nastaju ideje i kako ih dalje razvijate?
Svakako. Ideje uglavnom padaju navečer, pred spavanje i onda ne mogu zaspati pa moram barem upaliti snimač na mobitelu pa otpjevati ili zapisati ako se radi o tekstu. Kasnije to onda razradim u svom kućnom studiju. Uglavnom prvo napravim melodiju i neke glavne okosnice aranžmana pa onda na to lijepim tekstove. Ima tu svega i lošeg i dobrog, ali tako to treba biti.
Prije dvije godine upoznali smo Vas kroz singlove „Sa suncem“, „Slijepi čovjek“, a prije toga i kroz „Why“ i „Little sign“. Ipak, između tih izdanja bile su primjetne duže pauze. Što je uzrok tim razmacima. Je li to stvaralački proces, životne okolnosti ili nešto treće?
Prije dvije godine sam zapravo objavio EP s 4 pjesme pod nazivom „Slijepi čovjek“ ta dva singla su dio tog EP-a dok su Why i Little sign bili moji prvi autorski koraci, dosta žanrovski drugačije od onoga što danas radim. Usudio bih se reći da je to tada bilo stidljivo dosta, a danas sam ipak hrabriji. Što se stanki tiče, radi se o životnim okolnostima obzirom da glazba nije moj primarni posao i ne živim od nje teško je balansirati između redovnog posla i glazbene karijere. Ipak, mislim da to sasvim dobro radim i unutar svojih mogućnosti obzirom da sve sam radim s par suradnika koji se uključuju samo u dio procesa. Kada si solo izvođač i autor svojih pjesama, za sve što trebaš producirati ti treba znatno više vremena, volje i truda nego kada imaš bend u kojem je s tobom još troje ili četvero ljudi.
I sada je tu Gustavo Stitch. Gustavo Stitch umjetnički je alter ego s vrlo jasnom simbolikom – “šivanje rana” kroz glazbu. Kako je nastala ta ideja i koliko je autobiografska?
Sve što radim je autobiografski pa tako i projekt Gustavo Stitch. Glazba je kroz život snažno utjecala na moje emocije i pomagala mi u najtežim trenucima. Gustavo je umjetnički alter ego, ali i jedan dio mene gdje sam si dopustio izaći iz komfor zone i raditi sve čega sam se možda prije bojao. Ideja je nastala prije godinu dana, a naslanja se na autobiografske teme, moderno društvo i mentalno zdravlje.
‘Cybertron’ je Vaš prvi singl u ovom novom stvaralačkom poglavlju. Zašto baš ta pjesma kao novi početak?
Iskreno, ja sam se sam doma tako jako rasplesao na tu pjesmu čim sam je napisao. Htio sam neki upbeat, nešto što će mi biti zabavno jer sam prije stalno pisao sporije pjesme. Kad je Cybertron nastao bio sam baš sretan i odmah sam znao da će to biti prvi singl. Osim toga objedinjuje sve ono što Gustavo jest – ironična je, teatralna i ukazuje na problem društva. Smatrao sam da će biti i dobra za publiku jer ima taj zarazni refren, što ju je u konačnici činilo idealnom za predstaviti se kroz novi identitet.
Pjesma ‘Cybertron’ nosi snažnu društvenu kritiku, posebno prema digitalnom dobu i mentalnom zdravlju. Je li ta tema rezultat Vašeg osobnog iskustva ili promatranja okoline?
Oboje. Prošao sam fazu usamljenosti i traženja utopije na društvenim mrežama, a svjedočio sam sličnim problemima i kod mlađih od sebe. Opasno je. Ljut sam ponekad bio na stanje do kojeg smo se doveli kao društvo, ali sam onda shvatio da ne mogu mijenjati svijet, već sebe i raditi na sebi. To sam i učinio, a za svijet sam napisao pjesmu.
Izjavili ste da je pjesma nastala kao ironičan osvrt na svakodnevicu, materijalizam i društvene trendove. Ima li nade da se, po Vama, društvo “odvoji” od tih površnih vrijednosti?
Ne znam. Volim misliti da uvijek ima nade obzirom da se ipak krećem u krugovima gdje to nisu primarne vrijednosti, ali se stvarno ponekad iznenadim do kojih granica to ide. Nisam tu da dajem rješenja, ali mislim da svatko individualno treba razmisliti o tome.
Kroz svoju glazbu balansirate između satire i ozbiljnih tema. Koliko je teško postići tu ravnotežu, a da poruka ipak ostane jasna i snažna? Mislite li da se publika lakše povezuje s teškim temama kada su predstavljene na taj način?
Da. Čini mi se kada neke teške teme provučeš na light način i pojednostaviš situaciju, publika reagira lakše jer je jednostavnije za razumjeti. Ozbiljne teme su slojevite, vrlo često individualne pa je autorov zadatak da ih proba nekako predstaviti tako da se svi nađemo u tome, a ne samo on kao autor. Pritom i kod mene ima ozbiljnih pjesama, no te su nekako više osobnije, dok ironiju i satiru provlačim više u temama kojima smo svi okruženi.
Eto i Vaš sako prekriven zakrpama djeluje kao živi manifest. Koliko Vam je važna vizualna komponenta u predstavljanju glazbe?
Prije nisam davao tome dovoljnu pažnju, ali sam shvatio kroz vrijeme da moraš ponuditi puni paket. Od vizualne prezentacije pa sve do auditivne i to sve mora biti povezano na neki način kako bi publici bilo što zanimljivije. Danas stvarno bez toga ne ide, moraš se na neki način odvajati i biti poseban po nečemu. Drago mi je da je taj vizualni dojam Gustava Stitcha ostavio dojam i na publiku jer sam dobio niz pozitivnih reakcija na sami izgled i povezanost cijelog projekta.
‘Cybertron’ je nastao u suradnji s nizom talentiranih suradnika.
Da, sa mnom su surađivali Nino Krznar i Dario Mihić koji su zaslužni za mix pjesme. Igor Drvenkar se također pridružio u aranžerskom dijelu, dok je Ivan Pešut radio mastering. Proces je poprilično jednostavan bio obzirom da ja dođem u studio s praktički gotovom pjesmom. Potrudim se u demo snimci aranžirati pjesmu najbolje što mogu kako bi dočarao producentima što želim. Oni uglavnom imaju uvijek istu reakciju u stilu „pa ovo je gotova pjesma“. Meni je drago to čuti jer onda sam siguran da će tu moju ideju realizirati onako kako sam zamislio. Nakon demo faze, snimamo to nanovo s boljom opremom i tehnički boljom svirkom potom Nino, Igor i Dario dodaju svoje aranžerske ideje koje su stvarno sjajno legle kod Cybertona, a onda dolazi mix i master na red.
Videospot je vrlo upečatljiv i vizualno jak, spoj groteske i realnosti. Što Vam je bila glavna ideja iza te vizualne priče?
Ideja je bila prikazati osobu koja je dobila poziv za party, ali naglo ju pogađa val nesigurnosti zbog koje kroz cijeli spot ne zna što će obući. Usput provjerava često mobitel i često se gleda u ogledalo. Nesigurna je u svoj kompletni izgled do te mjere da u jednom trenutku poseže za porocima u nadi da će joj biti lakše. U konačnici ista osoba je prikazana na kauču te kamera otkriva kako je sve to bilo u njezinoj glavi.
U spotu ste, osim glavne ideje, potpisali i režiju, produkciju, scenarij… Kako balansirate sve te uloge i zašto Vam je važno imati kontrolu nad svakim aspektom projekta?
Ne bih rekao da mi je važno imati kontrolu, nego jednostavno moje mogućnosti su zbog financijskih aspekata ipak malo sužene pa zbog moje težnje perfekcionizmu samo preuzeo i te uloge na sebe, jer nema tko drugi. Rado bih surađivao s još ljudi po tom pitanju, no neki angažmani nažalost nisu unutar mog budžeta, pritom apsolutno respektiram te poslove i smatram da ih se treba naplatiti. Trenutačno kod mene je to ovako. Također, ovo mi je bio prvi izlet u režijske i scenarističke vode i mislim da sam stvarno to dobro odradio, obzirom da sam imao iskustva u produkcijskim vodama, to iskustvo se pokazalo dobrim ovaj put. Mislim da i dalje scenarističke ideje trebaju ostati na meni jer sam jedini znam kako bih želio povezati glazbu s videom.
I za kraj: ako biste mogli zašiti samo jednu ranu društva svojom glazbom, koja bi to bila?
Emocionalnu distanciranost.
