Brdo je došlo Gradu. Je li bio težak uspon na Brdo tijekom stvaranja, snimanja pa sve do finalnog produkta i nedavnog predstavljanja albuma u Dnevnom boravku i Dallas Music Shopu?
Zaista ne. I ne zato što nam je to sedmi autorski album i što bi već znali što trebamo raditi (jer uvijek nešto pođe u smjeru u kojem ne treba i zakomplicira ti život) već stoga što, iako su novi članovi ritam sekcije Branko i Sergej, sve je zaista išlo kao po špagi i glatko smo došli do finalnog rezultata. Pomoglo je što smo kao suradnike na snimanju uposlili goste stare prijatelje. Za snimanje i produkciju i ovaj put bio je zadužen Matej Zec, a uhodani tim Petra Kürschnera i Mladena Stipanovića Stipu angažirali smo za izradu omota.
Izbacili ste devet moćnih pjesama na novom albumu „Brdo“. Koji koncept stoji iza povratničkog albuma „Brdo“ i što publika može očekivati u 30 minuta prvoklasnog rocka?
Dosta starog zvuka Grada umotano u suvremenu, iskrenu produkciju, bez umjetnih ”pojačivača okusa”, ali i nekih novih momenata. Album je sniman uživo u studiju, pjesme su nastale u zadnje dvije godine, sve u svemu jedan optimističan, zreli ”građanski” album.
Umorni smo od gradskog života, svakodnevne obaveze nas udaljavaju od esencije života, a povratak prirodi sve češće čini se kao idealna opcija. Kako Vi stojite po tom pitanju?
Mene osobno se češće može vidjeti negdje na periferiji, šumi, Gorskom kotaru, Učki… nego u samom središtu grada. Tamo se nekako bolje posložim, funkcioniram, sve mi ima više smisla i u tom pogledu sve više naginjem tome da se u skoroj budućnosti barem djelomično odselim bliže tim proplancima.
Tko je još sve ostavio svoj trag na „Brdu“? S kime ste surađivali na novom albumu?
Vedran Križan iz Belanovih Fiumensa odsvirao je klavijature, Vlado Simcich Vava gitarski solo na ‘Topu’. Krešimir Kunda na trubi i Petar Tepšić na trombonu, inače iz benda Krešo i kisele kiše, te Franjo Črnjarić članovi su naše brass sekcije na albumu. Tu je i Ana Kabalin koja je otpjevala prateće vokale na nekoliko pjesama.
Je li knjiga „Brdo“ Ivice Prtenjače, između ostalog, igrala ulogu u nastajanju pjesme i albuma? Na koji način Vas je „dirnula“?
Ona je, između ostalog, bila nekakav okidač i za naziv pjesme i za naslov albuma. Iako je ona sama po sebi puno slojevitija i glavni lik se obračunava sa ”šumom” situacija iz svoga života, ovdje pričamo o meditativnom značaju boravka u netaknutom okolišu.
Naime, objavom singla „Deset“ 2021. najavili ste povratak na glazbenu scenu. Zajednički niste stvarali 13 godina, no svaki od članova Grada bavio se glazbom. Što je presudilo da nakon toliko godina diskografske pauze predstavite novi autorski album? Gotovo da ste samo nastavili tamo gdje ste stali, unatoč tome da se svako malo pojavite na sceni, pa se povučete i opet vratite. Zanimljiv fenomen
Ključno je da ništa od toga nije planirano, nekako se umorimo i zaželimo jedni drugih u tim nekakvim čudnim intervalima. Dobro je što je to uvijek iskreno i onda izbjegnemo traumatična ostajanja u zajednici koja trenutno nikome ne paše, a istovremeno smo se okušali i s drugim glazbenicima i projektima što je također dobro za glazbenike i autore. Svejedno, mislim da ćemo ovaj put potrajati. Ima dosta toga što još možemo reć’.
Na albumu se nalazi i istoimena pjesma s dubokom porukom, a u spotu glumi Vaš prijatelj. Koja je njegova priča i kako se ona ukomponirala u spot?
Denis je čovjek iz ovog kraja koji je kao mali otišao u Ameriku, radio sve i svašta i nedavno zamijenio gradsku vrevu New Yorka s klanjskom šumom u kojoj je napravio malu brvnaru, i Rukavcem gdje uređuje starinu na rubu šume i živi sa svoja četiri ljubimca. U njoj smo i snimali spot i tamo prikazali dio njegove nekonvencionalne svakodnevice lišene svakog konzumerizma kao alternativu života koji živi većina nas.
Iza kamere pratili su vas Petar Kürschner i Stephany Stefan. Kako je tekao nastavak ove, dugogodišnje suradnje?
Stephany je u doba snimanja spota (koje je trajalo samo nekoliko sati) bila u Zagrebu i montažu je odradila ”na daljinu”, ali uz fantastičnu podršku Petra, čovjeka iza kamere, i rezultat je bio tu za svega par dana, na radost svih nas, upravo na dan premijere.
Susreti s migrantima u šumi inspirirali su Vas da napišete pjesmu „Sjever“. Možete li nam reći nešto više o tome?
Pa tih susreta je bilo više, možda mi se najviše urezao iznenadni susret s njima dok sam sa sinom i psom, vrelog ljetnog dana gazio klanjsku Ričinu. Bilo ih je par, tražili su cigarete. Bili su mladi, mršavi, fokusirani na hodanje. Kao hodočasnici na Caminu. Iz nekog razloga, tad mi je bilo žao što ne pušim. Neko vrijeme nakon toga imao sam kutiju Westa sa sobom kad sam išao u šumu. Da ne budem nepristojan. Pjesmu sam napisao nedugo nakon tog susreta. To je priča o dva brata koji imaju samo jedan drugoga i neizvjesnu budućnost.
Je li pisanje pjesama za Vas određena vrsta terapije, svojevrsne katarze jer je nešto lakše izraziti, izreći, kada iz kontemplacije prijeđe na papir pa u glazbu?
Iskreno, uglavnom se baš moram natjerat napisat tekst za glazbu, ali ova forma pisanja pjesama je puno teža, jer moraš poštivat i melodiju, ritam, naglaske, akcente, samoglasnike koji se lako pjevaju i koji pašu. Tu je još puno elemenata pa to često iziskuje i vrijeme i značajan trud.
Velika riječka koncertna promocija zakazana je za 12. svibnja. Što publika može očekivati?
Nikad na koncerte ne izlazimo nespremni, tako i sada već neko vrijeme provodimo u prostoriji uvježbavajući i stare i nove pjesme. Imat ćemo i goste i vjerujem da će svi dobiti ono po što su došli: dobru atmosferu, poznate rifove, refrene koje mogu pjevat, jednu čistu pozitivu i energiju našeg zajedničkog benda.
Foto: Petar Kürschner Jr.
Tekst: Lidija Balog
Komentari