Autorski tim Afrodita Lekaj i Dino Kos, koji stoje iza Flat22 Production, u listopadu su premijerno predstavili kratkometražni film „Legenda o Polnočnjaku“ za djecu, ali i odrasle. Kratkometražni film “Legenda o Polnočnjaku” priča priču o 14 metara visokom divu, koji je uvijek obučen u crni dugi kaput te nosi crni šešir na glavi. Naizgled opasan Polnočnjak živi u Golubinjaku gdje se može sakriti među drvećem, a njegovom pojavom često su se plašila djeca kako ne bi predugo ostajala vani. Riječ je o staroj legendi Primorsko-goranske županije. Kroz ljetnu, seosku atmosferu 20. stoljeća, radnja prati znatiželjnu djevojčicu Mišku koja pronalazi stranice zaboravljene knjige legendi te se nađe na putu prema susretu sa zaboravljenim šumskim bićem.
O filmu smo ukratko popričali s Afroditom Lekaj i Dinom Kosom.
Djelujete kao Flat22 Production. Kako ste se okupili i krenuli?
Afrodita: 24. studenog 2021. pokrenuli smo Flat22 Production. Dakle, nedavno smo proslavili godinu dana djelovanja. Spojila nas je želja da u Rijeci napravimo nešto drugačije. Mala smo produkcija, ali kroz godine planiramo rasti i pokrenuti filmsku priču u Rijeci. Inozemne produkcije dolaze u Rijeku i koriste naše lokacije te ponudu, a mi koji ovdje živimo to ne znamo iskoristiti. Voljeli bismo otvoriti vrata i nama, „domaćima“.
Dino: Bavim se ovim poslom osam godina, a dolazak do producenata i ljudima koji se bave ovim poslom u Rijeci je težak. Riječ je o zatvorenom krugu ljudi, a mi nastojimo taj krug otvoriti. Cilj projekta „Legenda o Polnočnjaku“ je proširiti horizonte i pokazati što se sve još može napraviti.
Je li „Legenda o Polnočnjaku“ prvi film koji ste napravili ili imate prethodna iskustva?
Dino: U sklopu Flat22 Production „Legenda o Polnočnjaku“ jest prvi film, a prije smo radili na nekoliko kratkih filmova.
Kako dijelite poslove u vašoj filmskoj ekipi?
Dino: I Afrodita i ja radimo sve. Ako je riječ o većem projektu, onda podijelimo uloge – od režije, snimanja, montaže, kostimografije… Na manjim snimanjima većinom radimo s dvije kamere i onda se dogovaramo tko radi montažu.
Afrodita: U svaki proces zajedno smo uključeni jer svatko od nas ima svoje ideje. Uvijek se nadopunjavamo i tražimo savjet jedan od drugoga. Na taj način dolazimo do najboljeg rješenja i rezultata.
Oformili ste sjajnu ekipu prilikom snimanja i rada na projektu „Legenda o Polnočnjaku“, počevši od Sandija Bratonje pa sve do odabira glumaca.
Afrodita: Sa svima koji su uključeni u projekt radili smo i prije. Jasna Jeličić, koja je u ulozi bake, glumila je u filmovima „Kameleon“ i „Govornica“. U tim filmovima imala je toplinu i sve karakteristike koje tražimo kod lika bake. Nikola Tutek bio je u ulozi poštara. Njega su nam preporučili prijatelji. Predstavljao je toplog diva, a on je ujedno komičan dio u filmu. Kada smo ga upoznali i popričali s njim, odmah smo osjetili tu energiju. Na audiciji je obukao kostim poštara i samo smo rekli: „To je to!“ Što se tiče najmlađe glumice, Nike Struje, imali smo audiciju u Riječkom kazalištu mladih Kamov i u Lokvama. Kada smo stigli na audiciju, ona mi je pristupila i počela pričati o divovima, čudovištima i vješticama, gdje sam uvidjela da je zainteresirana za te teme. Ona je sama duboko ušla u scenarij, a na pozornici je potvrdila svoju ulogu i moj prvobitni osjećaj koji sam imala za nju. S glumcima je išlo dosta glatko. Josipa Kvaternik, koja profesionalno hoda na štulama, našla se u ulozi Polnočnjaka. Za nju nam nije bilo svejedno jer nikad do sada nismo radili s osobom koja hoda na štulama. Snimali smo u vanjskom prostoru, po mraku i htjeli smo da sve bude sigurno za glumce. Svi suradnici bili su profesionalni i jako dobri ljudi, koji su nam pomogli na samom setu.
Kako je proteklo snimanje? S kojim izazovima ste se susretali prilikom snimanja?
Afrodita: Sve scene koje smo snimali u unutarnjem prostoru prošle su glatko, a najzahtjevnije su scene u vanjskom prostoru gdje ima puno zvukova, nekontroliranog okruženja čemu se trebate prilagoditi. U nekim trenucima nam je to stvaralo paniku.
Dino: Izazovi su bili snimanje noću i snimanje vani. Hod na štulama s Josipom Kvaternik zahtijevao je drugačiji pristup snimanju. Pokušali smo pronaći prostor i stazu koja je već razgažena i na kojoj će moći hodati, ali uvijek razmišljate da se ne bi nešto dogodilo pa smo i radnju prilagodili tome.
Sandi Bratonja bio je snimatelj zvuka na terenu i zadužen za glazbu. Kako je došlo do te suradnje?
Dino: Sa Sandijem Bratonjom imamo dugogodišnju suradnju još od prvog kratkog igranog filma „Mopus, Deni“. Do njega smo došli igrom slučaja preko prijatelja, on je svirao s Damirom Urbanom, ali htio se okušati u filmskim vodama. Sada sam mu pristupio za kratki film „Legenda o Polnočnjaku“, ali imamo suradnju na gotovo svakom projektu.
Afrodita: Sandi Bratonja je stvarno umjetnik. S njim je prekrasno raditi jer nam je prijatelj i kolega, ali i mentor od kojeg jako puno učimo.
S obzirom na to da svaki projekt ima i svoju financijsku stranu, koja treba biti ispunjena da bi se projekt ostvario, „Legende o Polnočnjaku“ ne bi ni bilo da niste imali pomoć određenih sponzora.
Afrodita: Htjeli smo napraviti nešto drugačije za Primorsko-goransku županiju i uzeti neku temu koja nije baš toliko poznata. U tom periodu izašao je natječaj Poslovnog kluba PartneRI. Ukazala se prilika da prijavimo projekt i vidimo može li se ostvariti. Nismo očekivali da ćemo dobiti puni iznos od Poslovnog kluba PartneRI, ali kada se to dogodilo i kada su prepoznali naš projekt, to nam je bio dodatan vjetar u leđa. Ostale donacije dobili smo od Grada Rijeke, Grada Bakra i Općine Lokve. Bez Poslovnog kluba PartneRI projekt ne bi zaživio, a ova stara legenda bi i dalje ostala zakopana.
Izostala je suradnja s Turističkom zajednicom Gorskog kotara. Kako to da oni nisu prepoznali projekt? S obzirom na to da je tematika isključivo goranska, kako mislite približiti taj film Goranima?
Dino: Žao nam je što Turistička zajednica Gorskog kotara nije prepoznala projekt u njegovim počecima, ali trenutno smo u dogovoru s Turističkom zajednicom Delnice za prikazivanje filma. U kontaktu smo i s ostalim institucijama i dogovaramo je li moguće prikazati film kod njih.
Hoćete li aplicirati film na festivale?
Dino: Film trenutno spremamo za sljedeću sezonu festivala. Planiramo ga aplicirati na Motovun Film Festival, Zagreb Film Festival, Pula Film Festival i Brač Film Festival. Gledat ćemo i međunarodne festivale, kojih ima jako puno.
Zašto se odabrali baš Legendu o Polnočnjaku?
Afrodita: Legenda o Polnočnjaku ima dobar temelj na kojem se može graditi dodatna priča. To je tipična legenda koja govori o tome da djeca ne smiju ići sama u šumu jer je tamo opasno. Može se raspravljati o tome zašto je prisutnost diva u šumi strašna, tko je stvorio lik Polnočnjaka koji je loš? Vizualna estetika samog Polnočnjaka također je zanimljiva. Zainteresirao nas je crtež Polnočnjaka koji je izgledao noir, imao je dug kaput, šešir te je vizualno bio jak karakter.
Kada ste prvi puta čuli za „Legendu o Polnočnjaku“?
Dino: Prvi put smo čuli za legendu kada smo krenuli u istraživanje ideje za novi projekt. Pronašli smo intervju s gospođom Mirjanom Pleše, koji je objavljen u Sušačkoj reviji 2009. godine. Ona je bivša ravnateljica Osnovne škole Rudolfa Strohala u Lokvama i dugi niz godina proučavala je lokvarsku povijest. Kontaktirali smo je, vodili smo razgovore s njom koji su nas doveli do Polnočnjaka i legende koja stoji iza njega. Uz pomoć gospođe Mirjane Pleše stupili smo u kontakt s Udrugom ljubitelja lokvarskih starina, koja nam je pomogla oko scenografije. Koristili smo autentične predmete iz tog vremena kako bi mogli vizualno prikazati film.
Je li možda u planu prikazivanje i ostalih legendi Primorsko-goranske županije?
Afrodita: Imamo želju prikazati i ostale legende u obliku serijala, gdje bi svaka epizoda pokrivala jednu legendu u kombinaciji live action snimanja i animacije.
Dino: To naravno zahtijeva potpuno drugačiji pristup i još veću razinu projekta. Kroz serijal bi se i dalje zadržala nostalgija i toplina legenda, a animirani dio bio bi svojevrstan ulazak u dječju maštu.
Afrodita: To naravno, ne bi bila tipična 3D animacija. Zanimljiva nam je folklor animacija. Film nije namijenjen samo za djecu, već i za odrasle. Želja nam je da ponovo napunimo kino dvorane i nadamo se da će se Riječani i Riječanke, ali i svi ostali odazvati i podržati nezavisnu filmsku u Rijeci.
Kakva je nezavisna filmska scena u Rijeci?
Dino: Mala. Izuzev našeg filma, u Rijeci su se ove godine pojavila još dva filma. No, kao što smo to već spomenuli, gotovo svaki put kada se snima u Rijeci, riječ je o stranim produkcijama.
Tekst: Lidija Balog
Foto: Flat22 Production
Komentari