Epidemiolozi vode igru kada dođe do pandemije, a ovo s koronavirusom još nije gotovo

933
Doktorica Jasna Suzanić Karninčić sa suprugom Jurajem Karninčićem

Situacija s koronavirusom ili COVID-19 traje gotovo dva mjeseca, epidemiološke mjere i preporuke civilnih stožera pridonijele su dobrim rezultatima i relativno niskoj stopi oboljelih i umrlih u Hrvatskoj. Stizala su i priznanja iz drugih sredina i zemalja da smo se dobro pripremili i ponašali, slušali upute civilnog stožera i provodili mjere epidemiologa. Sada se javljaju prijepori, nakon bitke, ili barem borbe, svi su generali. Temu ustaša i partizana zamijenili smo onom jesmo li trebali biti toliko izolirani i socijalno distancirani ili je sve to bilo pretjerano, pogotovo zato što je očito da ekonomija plaća danak. Ali naši anti-korona rezultati ne bi bili tako dobri da i mjere nisu bile dobre, a građani ih pratili. Ako dobro zapnemo, nadoknadit ćemo ekonomske gubitke, rodit će se neke nove mogućnosti. Na primjer, poljoprivreda vapi da se njome počnemo ozbiljno baviti. Polako se vraćamo u normalu, promijenit će se neke stvari, nostalgičari kažu da više nikada neće biti isto, ali bez epidemiologa i civilnog stožera, kako onog nacionalnog tako i županijskih, odnosno lokalnih, ne bismo mogli dobiti ovu bitku, ili barem njezino prvo poluvrijeme. Naime, nikad se ne zna hoće li doći i drugi val i kakav će on biti. Protuepidemijska mjere dobro smo odradili, sada se krenulo s njihovim popuštanjem, otvorila se tržnica, otvorit će se frizerski saloni i kreću ostale uslužne djelatnosti.  Sada snagu stupaju preventivne mjere, uskoro kreće druga faza popuštanja mjera.  Za epidemiologe to znači da svaki dućan ili frizerski salon moraju pregledati, uočiti slabe točke, izdati preventivne mjere za prostor i ponašanje u njemu. Preventivne mjere drže situaciju pod kontrolom da opet ne dođe do širenja virusa. I te mjere kod javnosti mogu izazvati negodovanje, ali za naše dobro treba ih provoditi i ući u neki suživot s tim mjerama i novim načinom života i rada. Epidemiologe čeka i dalje puno posla, u tome im treba pomoći kako bismo pomogli sebi.

Kako bismo saznali nešto više o ulozi epidemiologa i struci koja nas je zadužila u ovim trenucima i odali joj priznanje, razgovarali smo s dr. Jasnom Suzanić Karninčić, liječnicom koja je cijeli svoj radni vijek provela kao epidemiolog. Zaljubljenica u svoju struku, epidemiologiju je radila i živjela cijeli svoj radni vijek i razgovor s dr. Jasnom Suzanić Karninčić pojasnit će nam puno toga što možda i nismo znali.

Do sada se o epidemiologiji kao liječničkoj specijalizaciji nije puno znalo. Znali smo da postoji, ali nije bila vidljiva kao neke druge grane medicine. Zašto je tome tako?

U prvom redu ona nije atraktivna, poput recimo kirurgije, nije vidljiva, nitko ne zna da mi zapravo ovo što sad radimo, radimo cijelo vrijeme. Sada smo isplivali na površinu zbog svjetske pandemije s koronavirusom. Kao struka nalazimo se u fokusu zato što je ova pandemija u rukama epidemiologa. Drugim riječima, mi diktiramo tempo i donosimo epidemiološke mjere koje treba slušati jer je svima u interesu da se ovo što prije završi i prođe sa što manjim posljedicama. Ono što ljudi često ne znaju o nama jest to da ne znaju tko je naš pacijent. Naš je pacijent populacija, uvijek neka grupa. To može biti obitelj i mi onda nastojimo saznati od čega je ta populacija ugrožena. Na primjer, kupili ste neku hranu, donijeli ste je doma i obitelj je jela, ali razboljeli su se. Mi epidemiolozi nastojimo vidjeti gdje su to pokupili što ih je to ugrozilo, zatim kako ćemo to spriječiti da ne ugrozi druge ljude kao što je ugrozila njih.  Sada se, u slučaju virusa COVID-19, radi o najvećem pacijentu, a to je svjetska populacija. Ali princip rada u našoj struci uvijek je isti. Potrebno je pronaći nešto što ugrožava populaciju, način na koji se to odražava i događa te kako mi to možemo i trebamo spriječiti. To epidemiolozi rade. Epidemiolozi su populacijski dio medicine, za razliku od kliničara koji liječe pojedinačne pacijente. Oni se bave samo jednim čovjekom i bolesnikom, a nama je bolesnik jedna grupa, odnosno cijela populacija.

Između nas i ostalih medicinskih specijalizacija postoji jedna znatna razlika. Mi moramo doći  pacijentu, a ne on nama. To znači da moramo pronaći izvor zaraze, odnosno onoga tko je bolestan. Da biste došli do njega, morate ga tražiti kako biste ga isključiti iz javnosti, da ne bi zarazu širio dalje.
A to nije nimalo lako, ponekad istražujemo kao detektivi. Znate, epidemija i zarazna bolest ne događaju se samo tako. Da bi se epidemija širila, potrebni su određeni uvjeti i kada se oni zadovolje, nastaje zarazno oboljenje koje se širi dalje. Tako se dešava lanac zaraznih oboljenja. Kod svakog zaraznog oboljenja važno je znati kada je i na koji način do njega došlo. Prvo treba otkriti izvor zaraze, zatim put kojim se ta zaraza širi i, kao treće, morate imati mjesto gdje će ta zaraza ući, a to je naš organizam. Dakle, s jedne strane imate virus koji će sve to izazvati, a s druge strane imate domaćina kod kojeg će virus izazvati oboljenje. Kada zadovoljite tih pet uvjeta, nastaje epidemiološki lanac koji se tada širi dalje. Upravo to se sada događa s koronavirusom.  Uloga epidemiologa jest da prati i analizira prve tri karike lanca i pronađe epidemiološke mjere kojima će taj lanac razbiti. Mi smo jedina specijalizacija koje ne može otvoriti privatnu praksu upravo zato što štitimo javno zdravstvo. Ne smijemo ovisiti o pacijentu i plaćanju naših usluga, jer štitimo zdravlje svih ljudi i to je pravilo koje je postavio dr. Andrija Štampar.

Što zapravo znamo o virusu COVID-19?

O tom virusu ništa pouzdano ne znamo, jedino znamo da smo mi ti koje će virus napasti, ali mi ga ne prepoznajemo i protiv njega nemamo nikakve otpornosti, ni opće ni specifične. Dakle, ne raspolažemo ni s čim što će uništiti taj virus kada on jedanput uđe u naš organizam. Mi kažemo da će sve oni koji su ga preboljeli steći imunitet, ali danas ne znamo koliko će taj imunitet trajati. To ćemo tek saznati tijekom vremena. Cijepit će se oni koji će htjeti, ali uz taj dio populacije i uz one koji su preboljeli dobit ćemo tzv. kolektivni imunitet. To znači da kada virus s bolesnog čovjeka skoči na zdravoga, i to onoga koji se cijepio ili koji je koronu već ranije prebolio, će tu nestati i neće se dalje širiti. Tako ćemo stvoriti jedan obrambeni zid koji sada nemamo. Trenutačno nemamo ništa što bi predstavljalo obranu od tog virusa. Imat ćemo tek nakon cijele ove galame i pandemije i to oni koji su ga preboljeli vidljivo ili nevidljivo i oni koje će se cijepiti kada cjepivo bude pronađeno. Tek ćemo tada mi kao populacija imati oružje protiv tog virusa koji je sada je vrlo opasan, virulentan i zarazan.

Koji su konkretni koraci koji epidemiolozi poduzimaju na putu do epidemioloških mjera?

Sve se bazira na epidemiološkom lancu, odnosno epidemiolozi djeluju po osnovi prvih triju karika ovog lanca, jer na ostale dvije karike, a to je virus i čovjek, ne možemo djelovati. I to zato što virus ne poznajemo, a čovjek nema imunitet, a nemamo niti cjepivo.  Mi moramo pronaći izvor zaraze, onoga tko je bolestan, odnosno one koji su vidljivo bolesni i one koji ne znaju da su bolesni. Ti su najopasniji jer šire zarazu, a da to ni ne znaju.  Često se trebamo jako potruditi da bismo pronašli tko je izvor zaraze. Kada pronađemo tu osobu, isključimo je iz javnosti i tada smo tu prvu kariku razbili. Druga je karika put prijenosa, a znamo da je to zrak, odnosno kontakt. Bolestan čovjek putem govora ili kašljanja izbacuje virus u zrak i tako prenosi bolest. On virus izbacuje s krupnim česticama, nalazi se u onoj slini koju čak vidite. Te čestice nemaju dug put, one padnu nakon otprilike jednog metra, a ako dođu na mjesto gdje nema uvjeta za život vremenom će uginuti. Zatim su tu i sitne kapljice koje su lakše i te kapljice s virusom lete dva metra i više. Nadalje, imate još aerosolne kapljice koronavirusa koje prenosite govorom, kašljanjem i kihanjem, a koje ostaju u zraku i mogu doputovati do nas ako im dopustimo. I tu udaramo s ovim mjerama koje svakodnevno čujete: držite se daleko, metar, dva ili pet ovisno o tome gdje se nalazite, to je ono što naš stožer stalno govori.  A treća je karika ulaz virusa u organizam. O njemu znamo da ulazi u organizam preko sluznica usta, nosa i oka. Zato ono – perite ruke, pazite što dodirujete, a naročito nemojte dodirivati lice, oči, nos i usta jer ćete tako rukama direktno prenijeti virus na njegovo ulazno mjesto i ući će u vaš organizam. Kada jednom uđe, tako virulentan i zarazan, a vi ste neotporni i nemate nikakvu obranu, oboljet ćete. Kada zadovoljimo epidemiološke mjere, gotovo da i nema mogućnosti da virus uđe u naš organizam. Zato je važno slušati upute stožera civilne zaštite.

Javnost ponekad zna biti izuzetno netolerantna prema oboljelima.

Najgore u svemu tome je stigmatizacija oboljelih osoba. A te oboljele osobe su zapravo najveće žrtve. Rekla bi da su oni na početku bedema i da nas štite od virusa, njihova antitijela doprinose kolektivnom imunitetu i zapravo čine dobro za nas.

Intenzivna higijena, što češće pranje ruku, izbjegavanje grupa, a pogotovo fizička distanca, to su sve novi uvjeti koji postaju dio svakidašnjice. Epidemiolozi su preuzeli ulogu edukatora u ovoj borbi protiv korone.

Stvarno se nadam da ćemo ovo što smo sada usvojili znati primjenjivati dalje. Kako stvari stoje, mjere će se postupno ublažavati tako da ćemo neke navike morati zadržati i dalje, ali ne znamo do kada.
Zadnja ozbiljna ugroza na našim prostorima bio je AIDS, to je bila pandemija s kojom smo se mi epidemiolozi počeli boriti čim se pojavila. Svi su tada bili prestrašeni, na početku ništa nismo znali o toj zarazi. Virus je bio nepoznat, sve je oko njega bilo nepoznato i radili smo slično kao i danas. Jedino što tada nismo svi bili ugrožena skupina kao danas, danas su ugroženi svi.

Čuju se neka mišljenja da su epidemiološke mjere bile pretjerane, da život nije trebao tako stati…

Provođenje epidemioloških mjera nije lako postići kod populacije i to je skliski teren. Ljudi neće slušati jer misle da su zdravi, a zapravo ni ne znaju jesu li zdravi, faza inkubacije traje i čovjek se može dobro osjećati, a već biti zaražen. Pacijent će sam doći u kliniku i reći da ne može disati kada ide po stepenicama. Liječnik će mu dati lijekove i upute i on će ga poslušati jer je zainteresiran za svoje zdravlje koje je ugroženo. Ali kada mu to isto govorite, a on se osjeća dobro i misli da je zdrav, e to teško ide. On jednostavno kaže: „Meni to ne trebaˮ i zato je to teško. Dobar dio njih smatra da ih tako maltretiramo, da ugrožavamo njihovu slobodu. Kao da ste mu oduzeli dio života, eto, netko lijep proljetni dan nije proveo na terasi omiljenog kafića ili nije mogao otputovati. Zbog toga nas i ponekad zovu „sanitarna policijaˮ. Mi stalno nešto tražimo, zabranjujemo, zatvaramo. Zamislite kada otkrijete zarazu u nekom lokalu pa dođete i kažete vlasniku da ćete zatvoriti taj lokal. Možete zamisliti kako vas on gleda. Ali lokal se mora zatvoriti, potrebno je ispraviti sve što treba da se ne bi zarazila populacija, odnosno ljudi koji dolaze u taj restoran. Stoga ovo što se sada dešava mogu riješiti jedino epidemiolozi u suradnji s populacijom. I važno je naglasiti da epidemiološke mjere ne postižu iste rezultate u svakoj sredini. To je stvar mentaliteta, pa i društvenog uređenja. Oni u Kini oduvijek su nekoga slušali, uvijek je vladala disciplina, ali imate sredina gdje ljudi drugačije žive, imaju potrebu za socijalnim kontaktom, druženjem, odlaskom na plac, na kavu na rivu, tu ponajprije mislim na Mediterance koji vode takav stil života.

Epidemiolozi su u ovoj pandemiji koronavirusa na prvoj liniji borbe s neprijateljem.

Čim se pojavi novi izvor, kao nedavno u domu za starije u Splitu, sve se zaustavi, ulaze epidemiolozi i kažu: „Naš je tim ušao unutraˮ. Dr. Kaić, naš vodeći epidemiolog, ušao je u taj dom sa svojom ekipom i on je morao otkriti sve izvore i pronaći sve njihove kontakte jer su i oni potencijalni širitelji. Nadalje, svi oni koji su onuda prolazili, nisu uopće imali pojma da su bili u kontaktu s nekim zaraženim. Epidemiolozi su stvarno prvi na udaru. Za sada je samo jedan epidemiolog u Hrvatskoj zaražen.

Kako se štite epidemiolozi?

Kao svi ostali koji rade u vezi s koronavirusom, nose specijalnu opremu i prošli su tečaj oblačenja opreme.

Preporučujete li nošenje maski?

Osoba koja nosi masku štiti i sebe i druge, ali ono „drugeˮ teško je postići. Ali ako pomislite da biste mogli biti ugroženi, brzo ćete staviti masku. Iako ona služi kao pomagalo koje može smanjiti broj virusa oko nas ili od nas, ne pruža totalnu zaštitu. I morate se s njom znati ponašati. One za jednokratnu upotrebu baciš čim dođeš doma. A ljudi je drže za kasnije. Kao epidemiolog gledam kako se ljudi ponašaju. Rukavica ili ruka jedno je te isto. Ono što bi ostalo na ruci, ostaje i na rukavici. Njemu maska sklizne s nosa, onda je uhvati blatnim rukavicama i digne masku gore, ali je sve s ruku ostalo na maski tj. licu. Dakle, ona će vas zaštiti, ali nije apsolutna zaštita. Ali je dobra preventivna mjera, maskom štitimo sebe i druge.

epk ck
Foto/Facebook Rijeka2020

Možemo li govoriti o placebo efektu maske?

Možemo, ali on može biti opasan jer osoba obezvrijedi efikasne mjere, misleći da je zaštićena s maskom. Maska može dati i lažnu sigurnost jer ćete uz nju zaboraviti na one osnovne mjere, a jedna od važnih je razdaljina u fizičkom kontaktu.

Za sada se Hrvatska, a naročito naša Primorsko-goranska županija dobro drži. Očito se ne smijemo opustiti jer bi lako mogao doći drugi val i nanijeti veće probleme nego prvi. Što biste u to ime preporučili našim čitateljima?

Uvijek treba ponavljati isto, a to su mjere koje se moraju provoditi. Distanca od 1 – 4 m, ostati doma, često pranje ruku, čišćenje i dezinfekcija prostora u kojem živimo, cipele ostavljati vani, kapute i jakne zračiti, prati odjeću nakon nošenja. Jako je važno prati ruke! Ako je virus na kvaki, nećeš je prinositi licu, ali držat ćeš je rukom. Virus i dalje ostaje neko vrijeme na kvaki, ali ne i na tvojim rukama jer si ih oprao. To pranje ruku jako je važno. Na primjer, kolica u trgovačkim centrima mogu se dezinficirati, ali mjera pranja ruku zaštitit će te jer ćeš nakon što upotrijebiš kolica, doći doma i dobro oprati ruke.

Doktorice Jasna, Vi ste riječka epidemiologinja iz Kostrene, cijeli svoj radni vijek radili ste kao epidemiologa u KBC-u Rijeka, dali ste nam puno korisnih informacija. Isto tako, evidentno je s koliko ljubavi pričate o svojoj struci epidemiologa.

Prvi radni dan provela sam na cijepljenju protiv gripe i do mirovine sam ostala na tom poslu, koji iako sam od nedavno u mirovini, jednako volim i danas. Kada sam nakon diplome počinjala tražiti posao, tražio se liječnik za cijepljenje protiv gripe. Došla sam na oglas i tu sam ostala do kraja. Po prirodi uvijek nešto preveniram, tako da sam našla struku koja mi paše i u koju sam zaljubljena i jako sam tužna da danas kao umirovljenica više nisam aktivna u struci u kojoj sam provela 35 godina. Ali sve ovo intenzivno pratim i proživljavam jer sam cijeli radni vijek provela u tome.

Komentari