Povod našeg razgovora tvoje je nedavno putovanje u New York, gdje si sudjelovao na plenarnoj sjednici Foruma mladih Ujedinjenih naroda i dobio priliku pročitati izjavu ispred Republike Hrvatske.
Imao sam izuzetnu priliku i čast sudjelovati na toj sjednici i pročitati izjavu ispred Republike Hrvatske te istaknuti važnost sudjelovanja mladih u društvenim i političkim procesima. Kao pripadnicima najobrazovanijih i najpovezanijih generacija u povijesti naša je dužnost hrabro dati sve od sebe i ponuditi svoja viđenja, ali i nova moguća rješenja na izazove koji su pred nama, za dobrobit svih.
Pozvane su sve države članice Ujedinjenih naroda, sudjelovalo je preko njih stotinjak. Neke države poslale su svoje mlade delegate, kao što smo to bili Alen i ja u slučaju Hrvatske. Naravno, uz podršku našeg stalnog predstavništva u New Yorku i Središnjega državnog ureda za demografiju i mlade u Zagrebu. Neke su države poslale državne tajnike ili ministre. Cilj svega bio je spojiti na jednom mjestu donositelje odluka i predstavnike mladih da bi se raspravljalo o temama važnima za razvoj Ujedinjenih naroda i čovječanstva u sljedećih nekoliko godina – i što se tiče klimatskih promjena, budućnosti rada i što se tiče hrane i umjetne inteligencije. Mnogo se zemalja izjasnilo o tim pitanjima.
Kako su tekle pripreme za sudjelovanje?
Prije odlaska u New York Alen i ja pripremili smo izjave za teme koje su nas najviše zanimale. Ja konkretno za peace building, odnosno za aktivaciju mladih za demokratizaciju društva i za veće uključivanje u demokratske procese, dok je Alen pripremao izjave za global food safety i global security. Imali smo izjave za Europu i za Sjevernu Ameriku. Izjave smo pripremili unaprijed, a Središnji državni ured za demografiju i mlade u Zagrebu i naše predstavništvo u New Yorku to su pregledali i nisu ništa bitno mijenjali, već su dodali neke manje, formalne stavke kako bi sve bilo više u duhu onoga što se očekuje od država članica kad se predstavlja u tom kontekstu. Drugim riječima nije bilo korekcija što se tiče sadržaja, već samo forme. Onda je došao taj trenutak kada je predsjedavajući pozvao Hrvatsku da iznese svoja stajališta. Imao sam popriličnu tremu prije nego što je krenulo. Kao pred nastup kad moram glumiti, ali kad sam jednom krenuo, trema je brzo nestala.
Puno se govori o umjetnoj inteligenciji. Kako su se zemlje sudionice izjasnile po pitanju umjetne inteligencije?
Fokus je uvijek na tome da umjetna inteligencija treba služiti čovjeku, a ne čovjek umjetnoj inteligenciji. Budući da nije bilo konkretnih koraka ili bilateralnih sastanaka o tim temama, mnogo je zemalja izjavilo da se korištenje umjetne inteligencije mora usmjeriti na način da se smanjuje jaz između siromašnih i bogatih, što znači kako među pojedincima tako i između manje razvijenih i razvijenih zemalja. Iako moram reći da su sve problematike bile podjednako zastupljene, ali neka nit koja je povezivala sve te teme bila je nužnost da se mladi što više uključe, da se više potrude i da zauzmu mjesto za stolom kod donositelja odluka te da države članice više uključuju mlade u svoj rad. Ne samo da im predstavljaju što sve rade već da ih konkretno pripremaju za buduće izazove. Vidim da su mladi, pogotovo u zapadnim zemljama, nažalost kod nas nešto manje, jako glasni, proaktivni. Pitanje je kako to institucionalizirati i iskoristiti svu tu energiju i potrebe mladih da bi konkretno došlo do nekih promjena, a ne da sve ostane samo na prijedlozima ili prosvjedima. Dakle, cilj je da djeluju u sinergiji, mladi i oni koji donose odluke i predlažu nova rješenja.
Ovo nije prvo iskustvo te vrste jer si među ostalim koncem prošle godine kao zamjenik mladog delegata RH pri UN-u Ženevi sudjelovao na 75. godišnjici donošenja Opće deklaracije o ljudskim pravima. Dakle, prilično si aktivan i kako si se uključio u to?
To je povezano s mojim studijem, diplomirao sam diplomaciju i međunarodne odnose na Sveučilištu u Trstu, ali me je život odveo u kazalište, odnosno u pedagogiju. No 2022. godine na stranicama Središnjega državnog ureda za demografiju i mlade tražio sam natječaj za financiranje projekata za mlade i ujedno vidio poveznicu za natječaj za mladog delegata Hrvatske u Ujedinjenim narodima. Pročitao sam o čemu se radi te se u meni vratila želja i stara strast naspram onog što sam studirao iako se nekoliko godina time nisam bavio. Javio sam se na natječaj, prošao kroz selekcijski postupak i na kraju je odlučeno da ću postati zamjenik delegatu Alenu Šukurici. Iako sam službeno zamjenik, zapravo od prvog dana Alen i ja jako blisko surađujemo, konzultiramo se, na većinu toga idemo zajedno ili se izmjenjujemo. Zapravo djelujemo dosta ravnopravno. Tako je došlo do toga da smo prošle godine bili zajedno u Ujedinjenim narodima, u New Yorku i Ženevi. Onda je on bio u New Yorku, a ja u Ženevi, a sada se poklopilo da smo zajedno otišli u New York na Forum mladih.
Jesu li mladi dovoljno uključeni, kako na globalnoj sceni tako i kod nas?
Na globalnoj sceni definitivno je bolje sad nego ranije, čak i prije samo nekoliko godina. No, to i dalje nije neka prava uključenost. Kada su mladi pozvani i kad im se nešto predstavlja, oni su prisutni, ali trebalo bi biti važno ono što imaju za reći. Na koji način se to može konkretizirati. Mislim da je u Hrvatskoj bolja situacija nego vani, barem što se institucionalne strane tiče. Hrvatski zakon o savjetima mladih bolji je i veća je uključenost predstavnika mladih. Daje se prilika mladima da na institucionalizirani način dođu do donositelja odluka, gradonačelnika i župana, ali onda je tu problem što mladi nisu dovoljno informirani, a to je definitivno na udrugama i savjetima mladih da ih informiraju. U Rijeci Savjet mladih Grada Rijeke puno radi u smislu aktivnosti koje uključuju mlade, a pitanje je koliko će se mladi odazvati i na koji način. Hoće li mladi na kraju krajeva imati hrabrosti da nešto pitaju? Treba doći s konkretnim prijedlozima i idejama te inzistirati da te netko posluša i da se to napravi. Osobno imam najviše iskustva u Rijeci i Istri oko savjeta mladih; s jedne se strane vlast trudi nešto napraviti, ali onda ispadne da nedovoljno mladih to koristi. Na kraju krajeva, ako smo Alen i ja mogli biti predstavnici mladih u UN-u, zašto ne bi mogli i drugi mladi doći do toga?
Osim što predaješ učenicima, ujedno si vrlo aktivan u umjetničkom i kazališnom životu.
Predajem geografiju u Srednjoj talijanskoj školi u Rijeci – Liceu, ali istovremeno radim i kao učitelj glume i voditelj radionica u riječkoj udruzi TRY theatre, koja se bavi glumom za djecu i mlade na engleskom jeziku. U Rijeci smo jedino kazalište koje ima predstave na engleskom jeziku. Takvo kazalište djeluje u Voloskom, Beogradu, Ljubljani i s njima surađujemo u vidu radionica. Prije COVID-a čak smo zajedno bili na jednom festivalu u Pragu.
TRY theatre postoji još od 2010. godine, a ja sam se kao polaznik glume uključio još u šestom razredu osnovne škole i tamo sam glumio do kraja srednje škole. Na trećoj godini preddiplomskog studija vratio sam se u Rijeku i počeo izvanredno pratiti predavanja u Italiji. Tada sam se vratio u TRY Theatre kao asistent Ivanu Verunici, koji je započeo cijelu priču oko kazališta. Postepeno sam preuzeo jednu grupu pa dvije, a na kraju, kad se Ivan odselio u Portugal, preuzeo sam sam cijelo vođenje udruge, kao i administrativni dio i projekte. S projektima smo ojačali i došli do toga da smo prije mjesec dana nastupali u HKD-u i napunili ga.
S kojom predstavom?
Predstava je bila The Six Sisters. To je ujedno bila jedna od predstava u kojoj sam nekada glumio kao polaznik. Riječ je o obiteljskoj drami koja je zapravo alegorija za raspodjelu. Šest sestara zapravo predstavlja šest republika jedne bivše države na Balkanu, a kroz obiteljsku priču vidimo kako je došlo do narušavanja odnosa slijedom različitih karaktera i utjecaja. Naravno, predstava nije povijesna, već želi više dotaknuti mlađu publiku koja nije imala to iskustvo zbog kojeg ne kraju i došlo do rata.
Ima li sretan završetak?
Završetak je takav da svaka od sestara ode svojim putem, sa željom da samostalno pronađe sreću i sagradi svoju budućnost.
Aktivan si u Rotaractu, kao i u Rotaryju, zalažeš se za bolju zajednicu.
U Rotaract sam došao dok sam bio na jednoj studentskoj razmjeni u Sjedinjenim Američkim Državama. Dok sam studirao u Italiji, dobio sam stipendiju State Departmenta i proveo šest tjedana u Južnoj Karolini te sudjelovao na tečaju o civic engagementu – o tome kako u SAD-u građani utječu na politiku, što lokalno, što državno, što federalno i na koje se sve načine formira aktivizam. Recimo, u SAD-u je sasvim normalno da, kada se radi o nekom političkom pitanju, ljudi koji su izabrali svoje predstavnike pišu im mailove ili ih zovu kako bi ih podsjetili što očekuju od njih s obzirom na to da su im dali glas. To kod nas, a niti u Europi nije praksa. Tamo sam bio s u doticaju s raznim udrugama civilnog društva i kad sam se vratio u Rijeku, javio sam se preko društvenih mreža Rotaractu i tamo proveo nekoliko godina. I dalje sam tamo član. Nakon toga uslijedio je i Rotary Club Rijeka. U svemu je najteži i najvažniji prvi korak. U principu nakon tog prvog koraka u 99 % slučajeva uslijedi i pozitivan feedback pa te to dodatno motivira da se angažiraš i otvore ti se neka nova vrata.
Što voliš raditi u slobodno vrijeme? Imaš li neki hobi?
Nažalost, nemam puno slobodnog vremena. Imam kazalište, vodim grupe s djecom popodne i navečer, zatim su tu pisanje i provedba projekata, radim u školi, a tu je i Rotaract, pa i Rotary Club Rijeka. Aktivan sam i u Zajednici Talijana. Okupira me angažman mladog delegata UN-a. Slobodno vrijeme najviše volim provoditi vrijeme s djevojkom Lisom, gledamo filmove ili se družimo s prijateljima. Posao u kazalištu smatram hobijem jer to nije klasičan posao, a potpuno me ispunjava. Mislim da stvarno mogu biti zahvalan na tome, imam sjajne kolege u kazalištu i super mi je raditi s djecom.
Tekst: Dunja Pavešić
Komentari