Kako je rođen Ribafish? Volite ribu?
Hahaha. To je bio obrambeni mehanizam. Slično kao kad je Johnny Štulić dao sebi nadimak po dolasku u veliki grad, tako sam i ja sebi dao nadimak kad sam shvatio da sam najdeblji u kvartu. Svi su me zvali „Debeli”, „Škembo“ ili „Sapun“, a onda mi je baka jednog dana poklonila lančić sa zlatnom ribicom pa su me krenuli zvati „Ribica”. Kad sam narastao postao sam „Riba”, a kada sam otvarao prvi mail, riba je bilo zauzeto, ribica je bilo zauzeto, ali ribafish je bilo slobodno. To je bio valjda peti odabir. Kada sam poslao tekst u Klik, počeli su me potpisivati s Ribafish i to je bilo to.
I ovog ljeta ispunjavate obećanje svom prerano preminulom sinu. Liječi li vrijeme kao što to kažu?
Ne bih znao za druge, a meni vrijeme nažalost ne pomaže. Nije lako, dapače, užasno je. Dogodila se tragedija, tko je kriv? Nitko ne zna. Godinu dana nisam znao što bih sa sobom. Htio sam odustati. Opcije su bile ili odustati i prepustiti se depresiji, letargiji ili krenuti dalje. Zahvaljujući divnim ljudima i udruzi RokOtok pokrenuli smo i Zagreb i obalu i otoke. U dvije godine okupili smo preko 3.500 djece i još više odraslih, koji dolaze plivati, slušati predavanja o problemima plastike u moru i otocima te čistiti plaže. Ljudi me često znaju nazvati i reći „Hvala ti, ovo je baš dobro ispalo.” Neki klinci su se probudili, nisu više toliko za ekranima nego puno više u prirodi što i jest bio prvobitni cilj projekta RokOtok.
Kako je zapravo krenula ideja da bi Vi i Vaš sin mogli obići 50 naseljenih otoka?
Kao diplomirani profesor geografije (jedva) i to porijeklom s otoka Korčule, zaljubljenik sam u putovanja, otoke, Lijepu našu i cijeli svijet pa putujem otkako znam za sebe. I htio sam to usaditi i Roku. E sad, kako djeca uvijek imaju potrebu naglašavati krive stvari „Moj tata ima najveći auto”, „Moj tata ima najviše novaca”, „Moj tata ima najbolje ovo, najbolje ono” i slično, palo mi je na pamet da bi Rok jednog dana mogao reći „Moj tata i ja obišli smo sve hrvatske otoke”. Pa smo krenuli polako u osvajanja na naše dane i vikende. Rok je volio putovanja, istraživanja i druženja, plaže i kupanja i tako smo skupili skoro sve županije, 6 država i 8 otoka.
I onda život odluči da će biti onako kako je njemu po volji, dogodila se tragedija i sve je stalo i izgubilo smisao. Kako bih sebe izvadio iz depresije i pokušao napraviti nešto pozitivno i za druge, stvorili smo RokOtok. Jako puno klinaca dolazi, veseli se, vole istraživanja i avanturu. Cijeli otok obiđemo, smijemo se, zabavljamo, učimo, i to me nekako tjera naprijed.
Što ste naučili nakon što ste obišli 34 otoka?
Svakom je narodu njegovo more i otoci najljepše na svijetu. Gdje god da se neka osoba rodi, voli svoj kraj, zavičaj. Ali ono što mi imamo, stvarno je predivno. Dosad smo bili na 34 hrvatska naseljena otoka. Riječ je o 34 različite priče. Nigdje ljudi nisu isti. Ima predivnih zgoda, veselja, kao i nezgoda i problema, sve je to život. Sretan sam i ponosan što sam toliko divnih ljudi vidio i upoznao. Ako uspijem preplivati još ovih zadnjih 17 otoka, nadam se da ću sve to zajedno složiti u neku priču i to podijeliti s ostatkom svijeta. Neki ljudi su posjetili svih 50 otoka, ali mislim da nitko od njih nije zapisao detalje. Dođe mi da sada upišem etnologiju pa da krenem dubinski proučavati kulturu naših otoka jer sam se totalno oduševio – jedno je učiti o otocima iz udžbenika, a sasvim drugo hodati po njima i plivati do njih. Savjetovao bih svima da krenu upoznavati naše otoke – super je otići u Dubai i na Madagaskar, ali nije li bolje prvo upoznati svoju domovinu, prekrasnu, čudesnu domovinu…
Nekad je i emotivno teško. Ipak ste na nekim otocima bili i sa svojim sinom…
Zna biti užasno teško. Kada sam plivao s Korčule na Lastovo, tih 13 kilometra je bilo poput sna, sna u kojem koju godinu prije toga nas dvojica idemo na to isto Lastovo i imamo tulum života, jedemo paštete i mesne doručke, zalutamo, kupamo se, smijemo… I ništa, malo plačeš, malo urlaš, malo si lud, malo bi otišao doma… Ali plivaš dalje jer si dao obećanje djetetu, a to se mora ispuniti. U jednom trenutku sam se opustio i počeo tonuti. Htio sam jednostavno odustati, jer su me preplavile crne misli. Sav smisao života je da produžiš lozu, čemu onda živjeti dalje… Puno je tu razmišljanja, tuge, očaja i svakakvih emocija, ali ako je barem 10% klinaca na otoku shvatilo poruku da treba čuvati prirodu, družiti se s prijateljima i slušati roditelje i da treba voljeti i čuvati svijet oko nas kroz avanturu, istraživanje, putovanje i igranje, onda sve ima smisla.
Što vam prolazi glavom kada ste kilometrima od najbližeg kopna?
Pitam se: Kada ću vidjeti dno? Ne možete shvatiti koja je to sreća kada nakon pet sati plivanja, ugledate morsko dno, obrise trave, pijesak i stijene. Osjetiš olakšanje i nekakav ponos.
Što će biti kada obiđete svih 50 otoka? Je li onda plan obići sve rijeke i potoke, možda cijeli svijet?
Ima divnih i ludih ideja. Ali od onih ostvarivih, ima jedan radnog naziva RokPotok. Mogli bi obići sve bazene, rijeke i općenito tekućice i stajačice i pokrenuti i mlado i staro da počisti otpad oko njih. Isto tako, možda bi otišli i plivati oko Istre. Naravno, ako nađemo dovoljno „luđaka”, što sponzora, što posade da u dvije godine preplivamo tih dvjestotinjak kilometara. Dakle, jedne godine od Piranskog zaljeva do Pule, a druge godine od Pule do Opatije. Ipak, pustimo to za kasnije. Prvo se moramo „izvući živi” iz ovog projekta.
Jeste li se susreli s kakvim opasnostima? Morski psi, meduze…?
Kad vidim izvještaje da su ribari uočili morskog psa, naraste mi 10 sijedih. Bilo je meduza, dupina i tuna, ali najveća opasnost i najveći predator apsolutno je čovjek. Čovjek je vrlo često nesavjestan, neodgovoran, nije mu stalo ni do čega, osim do sebe. On pali motor na najskupljoj jurilici, važan si je, nada se da ga netko gleda i često ne gleda ispred sebe. Srećom, u udruzi RokOtok imamo divnih ljudi, koji se nalaze na brodu uz mene i zvižde i mašu sa zastavicama ako uoče neku nevolju. Jednom su čak i gađali čovjeka koji nam je ne poštujući nikakva prometna pravila brutalno presjekao put. Ali bit će sve okej, da nema takvih anegdota bilo bi dosadno.
Kada gledate s malim vremenskim odmakom, koja je bila neka najsmješnija anegdota ili avantura vezana uz projekt RokOtok?
Bilo je tu jako zgodnih stvari. Kada smo isplivali na Šolti, na obali nas je dočekao i jedan dječak od tri ili četiri godine. Približio mi se i krenuo me dirati po ruci. Rekao mi je: „A bez veze, mislio sam da imaš kožu kao tuljan”. Vidio je fotografije s plivaćim odijelom i pomislio je da je tekstura kao kod tuljana.
Jednom sam se jako prepao kod plivanja. Mala riba došla je iz dubine. Kada je ispod vas crno i ništa ne vidite, bojite se i samog presijavanja, imate osjećaj kao da nešto veliko dolazi do vas iz dubina. Prepao sam se, skočio na brod i onda je došla ribica od 10 centimetara. Cijela posada na brodu me zezala: „Ti si se prepao inćuna, vraćaj se u more!”. Kada ste u moru, a ispod vas dubina veća od 100 metara, nije vam baš svejedno.
Što Vama osobno znači ovaj projekt? Kakvi iz njega izlazite mentalno i fizički?
Meni je ovaj projekt sve. S jedne strane imam svoj privatni život u kojem sam novinar, bloger, kolumnist i urednik gdje pišem o hrani i piću. To mi plaća račune, i stvarno volim to što radim, dajem se i obožavam učiti. Tu je utkano dvadeset godina rada u novinarstvu. S druge strane, RokOtok je ono što je meni osobno jedino bitno. Našao sam se u tome, vidio sam čuda, upoznao sam divne ljude. Moram izdvojiti Čisteće medvjediće s kojima provodim svaku sekundu slobodnog vremena i s kojima čistimo Zagreb i okolicu i evangeliziramo ljude da ne bacaju otpad u prirodu. Postoji jako puno ljudi koji svoje slobodno vrijeme koriste za društveno dobro, i to je trenutno nešto što me čini normalnim i drži na površini između dva plivanja. Nadam se da je projekt zaživio i da ga ljudi prepoznaju i bez da dođu plivati ili slušati predavanja.
Ovog puta kreće se s Privlake i pliva se do Vira. Ima li neko posebno značenje ovo mjesto za vas ili je odabrano čisto logistički?
Odabrano je čisto logistički jer je dovoljno blizu da svi ljudi dobre volje mogu doći tog dana autom iz bilo kojeg dijela Lijepe naše. Ruta sama po sebi nije posebno zahtjevna kao ona prve godine kad smo plivali preko 100 kilometara. Bitno je da na prvom okupljanju bude što više ljudi i da se priča čuje, da se podijele pokloni, jer idemo na neke otoke koji nisu dobro povezani, a niti nastanjeni. A želimo da i tamo dođe što više vesele dječurlije. Najdraži poklon koji dijelimo klincima uz knjigu RokOtok je karta s ucrtanim svim hrvatskim naseljenim otocima. Klincima kažem: „Skupite sve otoke. Sada smo primjerice na Rivnju ili na Ravi, dakle imate već jedan, i sada vam preostaje još 49.” Tada se vidi ona iskra u njihovim očima, a u očima roditelja onaj užas „Sad će htjet’ da ih vodim okolo, neee”, hahaha. Pokušavam promicati kulturu putovanja i ljubavi prema prirodi.
Što kad netko zbilja obiđe svih 50 otoka?
Vodim ga na ćevape. To im odmah kažem na druženju!
Kako ste uspjeli napraviti raspored obilaska otoka za RokOtok?
Htio sam obići svih 50 otoka u jednoj godini. Ljudi iz udruge tada su mi rekli da je to nemoguće. S obzirom na to da sada imam 52 godine, astmatičar sam, imam polomljeno rame, a i dosta me korona pogodila, mislim da smo pametno postupili jer ne bih došao puno dalje od Čiova… Prve godine obišli smo južni Jadran i njegovih 17 otoka, dio srednjeg Jadrana prošle godine i sada je ostalo 17 najsjevernijih otoka za kraj. Kako otoci nisu ravnomjerno udaljeni, nekad se pliva 1000, nekad 5000, a nekad i 18.000 metara, tako da nikad nije dosadno, ali definitivno je naporno…
Postoje li kakve fizičke pripreme za ovakav pothvat? Ipak je to 17 otoka u nešto manje od mjesec dana…
Koliko god mogu, bavim se sportom. Tjedno je to 5 do 10 kilometara plivanja, 2 do 3 puta tjedno teretana (ako ide), jedno vrijeme sam uspio imati i 14.000 koraka dnevno. Plivanje je moj medij, nisam dobar u trčanju, ne vozim bicikl, jednostavno treba brinuti o sebi svakodnevnom fizičkom aktivnošću, i mislim da bi svi trebali raditi nešto za svoje zdravlje.
Koji je bio najveći zalogaj, odnosno udaljenost od otoka do otoka?
Plivao sam dva puta po 18 kilometara, a to su bile dionice od Hvara do Visa i od Mljeta do Korčule. Ni sam ne znam kako sam to uspio. Volim reći da mi Rok daje snagu i da pliva sa mnom pa je onda u dvoje sve lakše.
Sjećate li se prvog plivanja od otoka do otoka? Klincima je bio pravi hit kad ste isplivali na površinu.
Tada nisam ni sam bio siguran što će biti od svega toga. Kada sam isplivao i kada su klinci vidjeli kako sam bio sretan što sam uspio, i kad sam počeo mljeti gluposti i pametne stvari istovremeno, ljubav je rođena i samo se širila s otoka na otok. Kada me danas ljudi pitaju bih li to ponovio, kažem im da ne znam bi li uspio fizički to izdržati. Jednog dana kada ću imati brod i kada sve ovo završi, htio bih se podsjetiti tih mjesta i osobno zahvaliti svim ljudima koji su pomogli da se ovo ostvari. Samo bih htio pojasniti koliko je teško posadi i Udrugarima u Zagrebu ovo sve organizirati, jer ne spavamo već dva mjeseca budući da u tih 25 dana nakon sati plivanja imamo 18 dočeka na 17 otoka. Pa ako želite volontirati, javite se…
Kakav je život na otoku iz Vaše perspektive? Na čemu trebamo poraditi na otocima? Dio posljednje etape je i Ilovik, koji je sada u žiži događanja…
Žao mi je što netko s viših distanci nije prepoznao da naše otoke i otočane treba čuvati i paziti. Ljudima koji žive na otoku treba pružiti puno bolju potporu. Oni trebaju imati liječnike, zubare, rodilišta, više linija, bolju infrastrukturu… Ti ljudi su često zaboravljeni, kad vide da ih nitko ne ferma prodaju svoju zemlju bogatim bezobzirnim strancima i danas imamo puno betona i vlasnika kojima uopće nije stalo do mora. I sve je puno betona, bespravne gradnje i smeća, puno smeća. Ovakvim tempom raseljavanja, prodavanja i uništavanja obale imamo još 20-ak godina, a onda nam se više nitko neće doći kupati. Ako je nekome stalo da spasimo našu obalu, onda smo s porukom RokOtoka na dobrom putu, samo što bi ovlašteni to trebali shvatiti, a ne misliti samo na svoje plaće i mandate.
Na otoku su moji baka i djed prije 50-ak godina jedva krpali kraj s krajem. U jednom trenutku sve je krenulo u boljem smjeru, ali sve to došlo je prenaglo i potreban nam je ozbiljan plan i program. Na nekim otocima se budi svijest, stvaraju se udruge, čisti podmorje… Puno više treba ulagati u otoke i nagovoriti mlade ljude da ostanu na otocima, a ne forsirati masovni turizam i očajne pizzerije i prevarantske restorane.
U ekološkom smislu, idemo li na bolje u odnosu na prije desetak godina?
Mislim da ne. Smatram da sve ide u krivom smjeru. Treba doći netko i reći „Dosta!” Ja to ne mogu reći jer sam na Korčuli zbog obaveza svega dva-tri tjedna u godini. Uvijek sam tu za konzultacije i razgovor te potpisujem za bilo što dobro. Na svakom otoku, koji sam posjetio, razgovarao sam s ljudima i situacija nije blistava. Neki otoci cvatu zahvaljujući pravim ljudima na pravim mjestima, ali to je samo za prste jedne ruke.
Cilj RokOtoka je i druženje roditelja i djece. Provode li roditelji danas premalo vremena sa svojom djecom?
Ne mogu generalizirati, ali po onome što vidim i čujem, smatram da roditelji previše vremena troše na nebitne stvari. Na ganjanje novca, slavu, dokazivanje i prestiž nauštrb onome bitnom – druženju i ljubavi. Primjerice, geocaching je divna stvar koju prakticiramo na otocima. Po obali su sakrivene kutijice, a uz malo volje, truda i snalaženja na kompasu se one pronađu i sakrivaju nove. Kad jednom krenete u to, postane vrlo zarazno. Dok se okrenete, tri do četiri sata ste u prirodi, klinci su umorni i sretni, puni kreativnosti. Za takve se klince borimo.
Domagoj, Vi ste i veliki gurman i hedonist. Otkada datira ta ljubav prema hrani i putovanjima?
Volim jest od prvog dana što je rezultiralo mojom debljinom, koje se nikad neću riješiti. Oko tridesete godine počeo sam pisati o ćevapima i pivima, ali još nije bilo društvenih mreža pa sam to radio samo za sebe. Počeo sam degustirati i voditi dnevnik koji je prerastao u kolumnu i blog, i sada se već preko 20 godina bavim hranom, recenziram, kuham, putujem. Smatram da svakoj namirnici treba pružiti priliku jer može rezultirati s vrhunskim jelom. Nikad neću priznati da znam sve o hrani i piću, obožavam istraživati nove svjetove i potpisujem da ću učiti o tome dok sam živ. Presretan sam kad me netko iznenadi, ili otkrijem novu kombinaciju mirisa, aroma, okusa… Od toga živim i stvarno volim ono što radim.
U kojoj zemlji se najbolje jede?
Apsolutno u Hrvatskoj! Hrvatska je apsolutno jedinstvena i broj jedan na svijetu. Što se tiče hrane, najbolja hrana je u dijelu, koji nazivam „balkansko-mediteranski trokut”, a koji se proteže od Međimurja do Napulja i sve do Bugarske. Tu se može pronaći najbolja hrana na svijetu, koja nije ni previše začinjena ni previše bezukusna. Tu ima svega: od tjestenine, sipa, štrukli, preko roštilja i povrća, pizza, pašticada, sarmi, punjenih paprika, graha… Meso s ražnja mi je tiha patnja, ali naravno ne odbijam ništa drugo. Jedino grašak ne volim. Imam jedino problem s graškom, ali smo se nakon tridesetak godina nedruženja ipak nedavno pomirili.
Znači Hrvatska je jako dobro pozicionirana u gastro smislu?
Točno. Hrvati vole pretjerivati i praviti se važnima, ali vole i jesti, počastiti i biti dobri domaćini. Ako ti dođe gost, praviš se važan i daješ mu ono najbolje. Nije kao u Skandinaviji gdje ti ne daju ni napolitanku.
Postoji li neki guilty pleasure kad je u pitanju hrana?
Neki!? Meni je guilty pleasure srednje ime! Volim ćevape, bureke, janjetinu, valjda sve što je nezdravo mi je drago, dobro, osim lanaca brze prehrane. Recimo, sendvič s parizerom, majonezom i tanko narezanim kiselim krastavcima za na put, to mi je vrh! A tek mesni doručak i pašteta na barci… Ali čupkati meso ili ribu direkt s roštilja, pa nema dalje…
Za kraj, da možete odaslati jednu poruku svim roditeljima i djeci, koja bi to poruka bila?
Pričajte, igrajte se i volite, veselite se sitnicama, pazite na Zemlju jer nemamo rezervni planet i brinite o svim ljudima svijeta. Napravite svoj RokOtok i širite dobrotu, znanje i ljubav. Sretno…
Tekst: Lidija Balog
Foto: Domagoj Jakopović
Komentari