U opusu Daine Glavočić, naše priznate povjesničarke umjetnosti i kustosice, ovo je šesta autorska knjiga. Nazvala bih je Daininom knjigom nad knjigama, nadknjigom (iako ona to sama nikada neće priznati). „Karlo Baumann – inženjer, jedriličar, ronilacʺ biografska je knjiga kćeri Daine Glavočić Baumann o ocu Karlu Baumannu, koji ju je nesretnim slučajem napustio kada je ona bila posve mala djevojčica. Knjiga je izašla ovih dana, a prva promocija održana je 28. lipnja u Rijeci, u Pomorskom i povijesnom muzeju Hrvatskog primorja.
Koliko je trajala priprema, odnosno kada si odlučila napisati knjigu o svojem ocu, istaknutom roniocu, jedriličaru i inženjeru Karlu Baumannu?
Knjigu sam odlučila napisati 2015. godine. Te godine pozvana sam u Zadar da održim predavanje o njegovu životu i radu. Napravila sam PowerPoint prezentaciju, otišla u Zadar i održala predavanje namijenjeno profesionalnim roniocima koji se usavršavaju na Sveučilištu u Zadru. Pozvala me njihova voditeljica Slavica Čolak. Na predavanje je došlo mnogo polaznika, a u tijeku diskusije, koja je uslijedila nakon predavanja, javio se čovjek koji je rekao: „Gledao sam Vašeg oca kako jedri.ʺ
Tata je bio poznat po jedrenju, naročito u Splitu. U nedjelju, kada bi svi šetali Rivom, on bi se s jedrilicom zaletavao među bracere koje su bile privezane i prodavale ulje, voće i vino. Došao bi im sasvim blizu i onda naglo zaokrenuo. Za to vrijeme na obali su se kladili hoće li uspjeti proći ili će bubnuti u njih. Njegovi su prijatelji za knjigu pisali uspomene, a jedan od njih napisao je: „Tko god se kladio na Baumanna, uvijek je dobio.ʺ Imao je svoje čudne, super hrabre poteze. Bila sam impresionirana čitajući o tim njegovim dogodovštinama, tim više jer iako mi je otac, imam osjećaj da ga nikad nisam upoznala. Stradao je kada sam imala nepune četiri godine i uopće ga se ne sjećam.
O mom ocu postoji velika dokumentacija. Čitajući sve te članke, knjige, reportaže i sjećanja, zaključila sam da se to isplati zabilježiti. Opravdanje sam našla i u tome da postoje brojne biografije različitih ljudi pa da i on zaslužuje svoju. Bio je čovjek s velikim sposobnostima, ispred svojeg vremena. Zaključila sam da ako mogu napisati knjigu o Venucciju, kojeg nikad nisam ni vidjela ni čula, onda mogu i o svojem ocu kojeg se, nažalost, također ne sjećam.
Moja mama, koja je bila jako zaljubljena u njega, već je ranije htjela napraviti biografiju o njemu i jednom rođaku u Zelenici, koji se bavi pisanjem, dala je sve materijale, članke, slike i pisma. Međutim, on je to vratio rekavši da je započeo pisati nešto drugo i da nema dovoljno vremena.
U nastanku knjige zasigurno je pomogla obiteljska arhiva.
Moja je mama sve to skupljala. Imala je jednu veliku kutiju s mapama, člancima i fotografijama. Sve sam te novine pregledala. Sve Nove listove, Slobodne Dalmacije, časopise iz pomorstva, brodarstva, Kajak i jedra, Enciklopediju sporta, enciklopediju tehničku, pomorsku… Istraživala sam časopise u kojima je on pisao i u kojima su o njemu pisali. U svakom ima notica ili članak o njemu. Moj otac surađivao je s Novim listom i Vjesnikom, a već je 1935. godine u Balatonu iz mađarskih novina počeo izrezivati članke.
Svi su zabilježili da je bio prvi koji je uveo autonomno ronjenje. Za njega je Pirelli iz Italije napravio tanko gumeno ronilačko odijelo po mjeri, koje bi se u vodi ljepilo za tijelo. Odijelo je imalo zatvoreni krug disanja, Dräger aparat koji se tek počeo proizvoditi. Te 1953. godine nije se ni znalo što znači roniti u laganoj opremi. Tadašnji ronilac ronio je u odijelu koje je imalo preko 90 kilograma, pod vodom je nosio kacigu, olovne čizme i skafander. Ono što je meni također pomoglo u nastanku ove knjige je to što je moj otac pisao o svemu što je radio i što mu se događalo. S roditeljima je govorio mađarski i njemački, išao je u srednju školu u Herceg Novom, na fakultet u Zagrebu, ali je izvrsno pisao hrvatski. Čitao je jako puno strane literature iz koje se educirao o jedrenju.
Tvoj otac odrastao je u Zelenici, u Crnoj Gori. Tamo je živio sa svojim roditeljima, koji su stigli iz Mađarske.
Djed se doselio iz Budimpešte jer je bio bolestan, ozdravio je, zavolio taj kraj i odlučio ostati. Kupio je teren s velikom šumom, izgradio prvu vilu i proširio je u hotel koji se zvao Hotel Plaža i nalazio se na samoj plaži. Napravio je i mulić. Došla je i pruga do Zelenike jer je to bila zadnja austrougarska luka na Jadranu, a oko Boke kotorske nalazile su se tvrđave. Mađarština se tamo razmnožila i na kraju su taj predio nazvali Mađarevo. U hotel su uglavnom dolazili Mađari pa su ih vodili na jedrenje, jahanje… Isto tako, sadili su i različito bilje. Tako je tamo započeo turizam. Danas se i službeno računa da je s Hotelom Plaža započeo turizam u Crnoj Gori. Nažalost, taj hotel danas propada.
Karlo Baumann bio je inovator, uvijek korak ispred…
Bio je prvi među roniocima u ondašnjoj Jugoslaviji koji se stručno educirao i to primjenjivao. Volio je roniti od djetinjstva. Još kao dječak podronjavao ispod brodova u luci Zelenike, gdje je i živio. Nakon studija zaposlio u 3. maju jer je čuo da se tamo i roni. Ronioci koji su bili tamo zaposleni bili su lučki radnici, no kada se od njih tražilo da ucrtaju i skiciraju poziciju potonulog broda, oni to nisu znali. Nakon rata, 1946. i 1947. godine, riječka luka je bila puna potopljenih brodova i drugih objekata, a moj je otac odlučio istražiti i očistiti morsko dno od tih olupina. U nekoliko dana napravio je cijeli plan sa svim pozicijama i počelo je čišćenje luke. Dodatno je bilo važno izvaditi sve olupine koje su se potom talile i prerađivale za metalnu industriju zbog nedostatka sirovina. On je to dobrovoljno i zdušno obavljao. U to vrijeme samo su spužvari i koraljari sa Zlarina ronili na većim dubinama.
Bio je prvi koji je potpuno sam iz Riječkog zaljeva na velikoj dubini iz minskog polja izvadio avion. O svemu što je radio pisao je i pravio zabilježbe. Stoga su i drugi ronioci počeli učiti od njega. Kamo god da je došao, osnivao je tečajeve ronjenja ili jedrenja kako bi se čim više mladih uključilo u jedrenje i ronjenje. Očito je imao potrebu dijeliti svoje znanje i iskustvo. Godine 1935. godine bio je prvak Europe u jedrenju. Tako je ujedno stekao ulaznicu za Olimpijadu u Berlinu. U to doba bio je običaj da organizator Olimpijade svim natjecateljima osigura jednake barke i trebalo se u jedan dan priviknuti na novu jedrilicu. Međutim, kada je došao tamo, vidio je da dobio prošupljenu jedrilicu, dok su drugi imali čak i svilena jedra. To je bio hendikep za njega, ali snalazio se jer je imao znanje, pa i talent za snalaženje u težim situacijama.
U Mađarskoj je jedrio na jednom natjecanju i taknuo bovu na zaokretu. Iako suci i žiri to nisu vidjeli, priznao je grešku i skinuli su mu bodove. Još uvijek je bio toliko dobar u drugim plovovima da je ipak uspješno završio regatu. Takve događaje uspoređujem s današnjim vremenom, danas toga gotovo da i nema. U prošlosti je postojao entuzijazam. Gledala sam filmove kada su obnavljali riječku luku nakon bombardiranja. Građani, ljudi u odijelima i šeširima, vadili su kamenje i prenosili ga, zdušno pomagali. Bilo je to društvo solidarnosti, entuzijazma. Moj je otac isto tako razmišljao.
Tvoj otac bio je vrlo hrabar i odvažan. Misliš li da je bio pomalo i avanturist?
To ne znam, ali znam da je vjerovao u znanstvene spoznaje. Recimo, da morski pas ne napada ljude jer za njega ljudi nisu hrana. Ronio je u Dalmaciji i čekao je da može postupno izroniti i vidio ribicu za koju je iz literature znao da uvijek prati morskog psa. Javio je to onima gore i oni su uočili morske pse. On je ostao dolje jer je htio vidjeti morskog psa izbliza. Ostao je dolje i čekao.
Iako je sam bio sklon riziku, izuzetno je vodio računa o roniocima. Recimo, na nekim dubinama ne smiješ biti više od 20 minuta i uvijek je to kod drugih kontrolirao, a on sam znao je biti po sat-dva. Očito je imao jak organizam koji je to podnosio, ali drugima to nije dopuštao. Kad je organizirao tečaj, pojašnjavao fiziku i ronjenje, tražio je od polaznika da uče i bio je jako strog. Imao je dobrog prijatelja, liječnika koji se bavio ronilačkim bolestima i pregledavao je ronioce na matičnom brodu.
Htio je istražiti kamo ide ponornica iz Postojnske jame, a zna se da izlazi u Jadransko more. Dogovarao je s upravom tu ekspediciju, ali nisu imali adekvatnu opremu. Godine 1953. u Trepču, rudniku bakra i cinka u Srbiji, na Kosovu, bila je poplava koju je trebalo sanirati. Stigla je ekipa ronilaca, proveli su tamo tjedan dana, ali nisu uspjeli ništa napraviti. Onda je on stigao s još jednim kolegom i preinačio rudarsku lampu da može egzistirati pod vodom. Kroz hodnik s napuštenim vagonetima i svime ostalim što je ostalo u toj poplavi, u mraku je stigao do željeznih vrata i uspio začepiti prodor vode. Tako se taj rudnik spasio. To su bili milijunski doprinosi. Čak je tri ili četiri puta bio proglašen udarnikom i dobio je nagradu. Uvijek se trudio i pokušavao napraviti najbolje što je znao i mogao.
Kada su se moji preselili u Opatiju, prvo što je pitao bilo je imaju li jedriličarski klub. Moja mama poslala bi ga da moju sestru, koja je bila malo starija od mene, šeta kolicima po Slatini. On bi kolica ukrcao na jedrilicu i onda bi jedrio, a ljudi koji su šetali Slatinom bili su u čudu. Moju sestru odmalena je učio jedriti i ona je od ranih godina samostalno jedrila. Mene to nije interesiralo. Sjećam se da sam jednom bila u jedrilici i da me onaj buntak ošinuo po glavi, tako da više nikad nisam ušla u nijednu. To me jednostavno nije zanimalo. Kasnije sam pokušala s ronjenjem, ali imam problema s očima, što nije pogodno za ronjenje.
Tvoj otac Karlo Baumann stradao je nesretnim slučajem prilikom ronjenja.
Stradao je dok je u splitskoj luci nešto popravljao i ujedno isprobavao novi uređaj za disanje zatvorenog kruga za taktičke operacije ronjenja. To se dogodilo oko 18 sati, tražili su ga te večeri, a našli ga tek negdje oko 23 sata. Ronioci uvijek moraju biti ili u paru ili pojasom zavezani za površinu, međutim on je mislio da će to jednostavno riješiti i odbio je pojas. Nikad se nije doznao točan uzrok smrti jer obdukcija nije napravljena. Prije nekoliko godina jedan je novinar istraživao njegovu smrt i htio je vidjeti dokumentaciju, ali u bolnici mu je rečeno da je može dobiti samo najuža obitelj. Zvao me je, ali nisam htjela ići istraživati jer ga time nećemo vratiti. Liječnik Stracimir Gošović, utemeljitelj i višegodišnji voditelj Odjela za podvodnu i hiperbaričnu medicinu Instituta za pomorsku medicinu u Splitu, koji se ronjenjem bavio čitav život, detektirao je kako se to moglo dogoditi, ne samo njemu, već svakome roniocu. Ronioci uvijek žele više. Sada već rone na dah na dubini od 100 metara. Kad pomisliš, kome to treba? Ali oni imaju taj drive koji pomiče granice.
Zasigurno ti je jako nedostajao, jesi li potiskivala emocije prema njemu?
U vrijeme kad sam rođena, on je najviše boravio i radio na Zlarinu gdje je iz mora vadio brodove Proleterku i Partizanku. To je trajalo mjesecima. Boravili su na matičnom brodu koji je imao kabine, kuhinju, za ono doba nekakav komfor. Živjeli su na brodu danima. Za doći do tamo ili od tamo doma morao si ići brodskom linijom kojom se dugo putovalo. Nije bilo autobusa. Pronašla sam pisma u kojima se dopisuje s mamom. Nije bilo ni telefona pa su si ostavljali cedulje na vratima. Bilo je to jedno drugo vrijeme, ali je funkcioniralo. Pitala sam se: „Je li ikada bio tu, pa i onda kada sam se rađala?ʺ Nije. Bio je na terenu. On je obavljao ono što je trebalo, volio nas je, ali nije bio obiteljski prisutan. Kada se pripremao za Olimpijadu u Helsinkiju, svaki je dan bio na Zlarinu. Ujutro je ronio, a popodne trenirao na novom tipu jedrilice i ujedno je učio druge kako se to radi.
Kada si pisala knjigu, jesi li osjetila povezanost?
Mislim da nisam, nisam sigurna, ali kada sam prvi put pročitala neke stvari, rasplakala sam se. Radeći na knjizi s vremenom mi je sve to postajalo lakše. Gordana Ožbolt puno mi je pomogla u uređivanju nekih dijelova teksta. Vesna Rožman lijepo je grafički opremila i uredila knjigu. Jako sam im zahvalna na tome.
Tvoja knjiga o ocu Karlu Baumannu uspješno je predstavljena u Rijeci pred brojnom publikom.
Knjiga je sastavljena od više poglavlja. Prvo sam htjela objasniti tko je, odakle je, kako je proveo život i gdje se školovao. Potom je počeo jedriti. O tom dijelu govorio je Milko Volarić, koji je bio europski prvak u jedrenju i zlatan je čovjek. Zvala sam i Danijela Frku, koji je već u Sušačkoj reviji pisao o Karlu Baumannu, a ujedno je i ronilac i snimatelj. Budući da je Jakov Karmelić kapetan, zaljubljenik u more, ali i pjesnik, koji je napisao divnu knjigu o Bolu na Braču, zvala sam i njega. Moj otac prvo je europsko prvenstvo osvojio u jedrilici Dinghy. Pomorski muzej Hrvatskog primorja Rijeka na balkonu ima jedan model te male jedrilice. Tu moraš biti jako spretan, a Karlo je bio jako visok. Pitala sam se kako je stao u to. Jedrio je i u olimpijskoj Joli. To je jedna plitka jedrilica s dva jedra. Na kraju je jedrio i u Fincu i na krstašu, na kojem je pobijedio na najvećoj regati u Hrvatskoj.
Knjiga je predstavljena i u Malinskoj.
Tako je, zahvaljujući jednom entuzijastu koji se zove Ivo Bogović. U sklopu projekta Arca Adriatica izgrađeni su brojni interpretacijski centri za pomorsku baštinu, pa tako i u Malinskoj. Ivo Bogović voditelj je tog centra te je predložio da oni tamo naprave izložbu. Mislila sam da je možda prostor preskučen, ali Vesna Rožman otišla je pogledati prostor i njih dvoje odmah su sve dogovorili. Ivo Bogović povezao je da će 2024. biti 70. godišnjica očeve smrti, a s obzirom na to da je stradao 6.7., na taj datum održala se prezentacija knjige, kao i mala regata u luci.
Također, u Malinskoj je Tomislav Galović napravio knjigu o značajnim ljudima Dubašnice, a Karlo Baumann jedan je od njih.
Koja je poveznica između Karla Baumanna i Malinske?
Moja mama potječe od tamo i tamo je tata sahranjen. Inzistirala je na tom groblju koje je malo udaljeno, u poljima. Ispočetka je taj grob bio samo zemlja, morsko kamenje te jedan velik križ. Moj muž onda je to dodatno uredio. A ima i puno istine u onome kada kažu da si od tamo odakle ti je žena.
Kakva je Daina privatno? Što voliš raditi u slobodno vrijeme?
Što volim raditi u slobodno vrijeme? Volim biti na miru. Najsretnija sam sama doma. Volim biti sa svojim unucima. Damir ima dvoje predivne male djece, a drugo dvoje od kćeri Karle koja živi na Cresu idu u srednju školu u Rijeci, Janica je kod mene, a Jadran stanuje kod druge none. Sada ih nema, počele su ferije.
A putujuća grupa Bon Voyage? Čija sam i sama ponosna članica
A to je ono najbolje. Voljela bih da još odemo u Maroko i u Petru. Sad sam putovanja potrošila na knjigu, ali bit će ih valjda još… Volim putovati, ali ne sama.
Dugo godina u tvojoj je obitelji živio mačak Mucko.
Mucko je živio s nama 16 godina. Sada mi je moj sin Damir doveo mačku koju su roditelji njegove supruge skupili s ceste. Mačka je bila ranjena i nema rep. Zove se Oskar i kod mene je trebao biti privremeno, dok se ne rodi Hela. Hela će sada navršiti tri godine, a Oskar je još uvijek kod mene.
Za svoj rad dobila si niz priznanja i nagrada, a neke od važnijih su ona Grada Rijeke za znanstveno-istraživački rad na retrospektivnoj izložbi Romola Venuccija, zatim Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića za doprinos u kulturi i promicanje muzejske djelatnosti i nagradu Pavao Ritter Vitezović za životno djelo. Ujedno, ljudi jako vole tvoja predavanja.
Da, vole predavanja, ali i šetnje po grobljima. Grobna arhitektura jedna je od mojih sfera interesa. Tu su još industrijska baština i arhitektura. Spomenula bih da su naša groblja zapuštena. Jedne godine bili smo u Grčkoj i tamo svake godine grobari imaju generalnu skupštinu, ujedno obilaze groblja i dogovaraju se. U Grčkoj su svi grobovi bijeli. A iznad njih su borovi. Stoga onome tko se ne brine za grob padne piramida iglica. Odmah vidiš kakav je odnos prema pokojniku.
Objavila si do sada šest knjiga, više od stotinu stručnih i znanstvenih članaka, autorica preko 60 izložbi te urednica mnogih publikacija. Tvoje aktivnosti traju i dalje, koji je tvoj sljedeći projekt?
Angažirana sam na monografiji kipara Zvonka Cara, koju naručuje Crikvenica jer imaju njegov muzej. Moram pronaći suradnika koji bi pronašao sve njegove skulpture. Ne poznajem taj teren. Dakle, trebam skupiti sve podatke i krenuti s knjigom.
Nekada si se aktivno bavila plivanjem, a i sada si u klubu aktivnih veterana Primorja…
Ostala sam jako lojalna klubu Primorje, to je moj matični klub. Ima jedna grupa veterana s kojom sam plivala u to doba pa se prisjećamo starih dana. Družimo se, plivamo i lijepo nam je… Imamo veteranska natjecanja. Išli smo plivati u Ljubljanu i Koprivnicu. Bazen je zakon! Plivanje je kao sport itekako koristan jer nema oštećenja, udaraca, nema sile, plivati je korisno i ugodno tijekom cijele godine. Skupljam i majice na kojima piše „Veteraniʺ. Svake su godine su druge boje. Imam svjetloplavu, tamnoplavu, crvenu, narančastu, zelenu, bijelu… Čuvam ih. Ako se kod nas otvori Muzej sporta, kao u Splitu, onda ću ih rado ustupiti.
Tekst: Dunja Pavešić
Komentari