Adrijan Osmani, vlasnik prvog inkluzivnog fitness – centra u PGŽ: “Kod nas mogu vježbati osobe s invaliditetom i osobe bez invaliditeta”

3002
Vlasnik Apollon Gym-a Adrijan Osmani i fitness trenerica i nutricionistkinja Loreta Črnac

Adrijan Osmani vlasnik je prvog inkluzivnog fitness – centra u Primorsko-goranskoj županiji te drugog takvog u Hrvatskoj. U Apollon Gym-u mogu vježbati i osobe s invaliditetom, ali i one bez invaliditeta. Također, održavaju se i pripreme za sportaše s invaliditetom, tamo treniraju profesionalni sportaši koji nisu osobe s invaliditetom, ali i rekreativci. Adrijan Osmani kaže kako mu je možda i najljepše raditi s rekreativcima jer se oni najviše vesele svom napretku. Kroz razgovor smo prošli mnoge teme, a o čemu smo sve popričali pročitajte u nastavku.

Koliko dugo se bavite sportom i fitness – industrijom?

U tom području sam jako dugo iako je moja primarna struka pravo i ekonomija. Međutim, radio sam u prošlosti na takvim mjestima gdje sam imao priliku vidjeti kako je raditi u fitness – industriji. Uvidio sam i prednosti i mane te industrije. Prednost je ta da radimo na svom zdravlju, da imamo priliku unapređivati svoje zdravlje, no problem je u tome što danas živimo u dobu izvrnutih teza pa je teretana prikazana kao mjesto žarišta sveprisutnog koronavirusa. Istovremeno zaboravljamo da je teretana mjesto gdje isključivo možemo unaprijediti svoje zdravlje i mjesto gdje ćemo treninzima jačati, ne samo kosti, mišiće, već i imunitet. Mana fitness – industrije je ta da je slabo otvorena prema osobama s invaliditetom, inkluziji, uključivosti svih ranjivih skupina. Kada smo kolega Ivan Crvić i ja otvarali ovu teretanu htjeli smo na ovom području ponuditi nečega čega nema. Misao vodilja bila nam je da pokraj klasične ponude, koju možete vidjeti u svakoj teretani (fitness, bodybuilding, weightlifting…) imamo i rehabilitacijski dio, ali namijenjen osobama sa svim stupnjevima i vrstama invaliditeta. Praksa je pokazala da u teretanu najčešće dolaze korisnici koji imaju oboljenja mišićnog sustava. To su osobe s mišićnom distrofijom, osobe sa cerebralnom paralizom, dolaze i osobe s poteškoćama iz autističnog spektra. U suradnji s našim fizioterapeutima kroz redovit i kontinuiran rad, osobe s invaliditetom ostvaruju prve veće rezultate koji nas dodatno čine ponosnima. U suštini, ključ koji se kroz sve provlači jest da takve osobe nisu ni u jednom trenutku odvojene od drugih. Ovdje zaista živi ideja uključivosti – na istom mjestu i u istom trenutku potpuno ravnopravno vježbaju osobe s invaliditetom i osobe bez invaliditeta.

Koliko su općenito teretane i fitness – centri otvoreni za osobe s invaliditetom?

Ne mogu u potpunosti procijeniti. Znam da je svaka teretana deklarativno otvorena svima, ali osobno sam se susretao sa sljedećim problemom. Svi će reći „Da, da, dođite, probat ćemo, vidjet ćemo“. No, kada uistinu tamo dođete na sastanak, kada javno iznesete svoju dijagnozu i kažete što bi vam trebalo, pojavi se kočnica. U jednom trenutku kažu „Ne znam bi li to htio, ne znam kako, ne bih se usudio…“ Dakle, problem je u tome što se rijetko tko od trenera i stručnog kadra usudi baviti s osobama s invaliditetom i s različitim stupnjevima i vrstama invaliditeta. Tako sam i ja kao osoba s najblažim oblikom cerebralne paralize vrlo teško našao svoje trenere. Trebao mi je i jedan drugi vid podrške u odnosu na nekoga tko je potpuno zdrav. Bilo je teško pronaći trenera, ali sam ga na kraju pronašao. U trenutku kada sam otvarao svoju teretanu, znao sam koji je problem, koja je potreba. Dobio sam priliku otvoriti mjesto gdje će osobe s različitim stupnjevima i vrstama invaliditeta moći najnormalnije vježbati uz stručnu podršku fitness – trenera, kineziologa, fizioterapeuta, nutricionista… Za to vam je potreban cijeli tim ljudi koji radi na svim segmentima.

Adrijan Osmani

Koji je temeljni problem toga što naposljetku ipak neki odbijaju trenirati osobe s invaliditetom? Je li to nedostatak edukacije, strah ili nešto treće?

Rekao bih da je najveći problem, htjeli mi to priznati ili ne, predrasuda. Ali ne predrasuda u smislu da će vas suditi, da će reći „Ti si osoba s invaliditetom pa manje vrijediš“. To je predrasuda rezultat straha, u smislu „Hoću li ja znati s njim raditi?“ Nemaju hrabrosti usuditi se raditi s osobama s invaliditetom. Naravno, riječ je o onim trenerima koje sam osobno susretao. Uvijek je bilo pitanje „Jesam li ja dovoljno educiran da radim s nekim tko ima višestruke poteškoće?“. Kada govorimo o osobama s invaliditetom, vrlo je rijetko da su to osobe koje imaju samo jednu vrstu invaliditeta. Najčešće je to niz dijagnoza, vrsta i stupnjeva invaliditeta koji ipak zahtijevaju jedan ozbiljniji i sveobuhvatniji pristup.

Postoje li kakve edukacije za trenere u tom smislu?

Ono što je dobro jest suradnja kineziologa, fizioterapeuta i ostalih stručnjaka. To su ljudi koji dolaze iz struke, ljudi koji primarno rade s osobama s invaliditetom, osobito oni koji rade s osobama s cerebralnom paralizom i poteškoćama iz autističnog spektra. Kada imate takvog čovjeka pored sebe, koji je svaki dan u dodiru s tim osobama, onda iz prve ruke možete čuti „Dečki trebate popraviti ovo, trebate kupiti tu i tu spravu, trebalo bi ovaj program prilagoditi na ovaj način“. Naši treneri zajedno s fizioterapeutom i kineziologom kreiraju program za svakog pojedinačno. Te sitne, ali za njih velike promjene, vas jako razvesele. Daju vam vjetar u leđa da idete naprijed unatoč svim nedaćama.

Što bi određena teretana trebala sve učiniti da postane prihvatljiva za osobe za invaliditetom? Koje su to promjene? Naime, osobe s invaliditetom ne mogu vježbati na klasičnim spravama…

Ključna stvar je imati struku u timu, koja će na pravi način dozirati vrstu i stupanj treninga. Stručna osoba bi trebala reći „Marko bi trebao raditi na taj i taj način, u tolikom broju ponavljanja s određenim opterećenjem“. Naravno da postoje i osobe koje nikako ne mogu koristiti sprave. Za njih se osmišljavaju drugi programi rehabilitacije. Kod nekoga će to biti isključivo naglasak na fizioterapiji, kod nekog drugog će to biti samo vježbe istezanja, opuštanja, a kod nekih će to biti klasičan rehabilitacijski program. Moram reći da gdje god smo išli u javnost s idejom naglaska na to da se otvara fitness- centar za osobe s invaliditetom, uvijek se nametnulo pitanje: „Pa kako će oni vježbati na spravama? To su najčešće osobe koje su u kolicima i teško pokretne“. Evo kako će vježbati: Najčešće je riječ o osobama koje, recimo, imaju invaliditetom zahvaćen donji dio tijela što znači da im je gornji dio tijela koliko-toliko funkcionalan. One rade na tome da jačaju ono što mogu koristiti. Vrijedi i obrnuto.  Dakle, moram reći da se sprave koriste, ali u onoj mjeri i na one načine koji su za određenu osobu najadekvatniji. Naglasak naravno nije samo na tome. Kod osoba s invaliditetom  naglasak je ipak na fizioterapiji i rehabilitaciji. To je puno složeniji proces i dobro da je tako. Rekao bih da je ključna stvar struka, a druga, možda i važnija je da imate u timu razinu svijesti takvu da su i oni – sami djelatnici otvoreni prema osobama s invaliditetom, prema priči inkluzije i uključivosti.  Sve započinje i završava u našim glavama.

Koliko osoba s invaliditetom dolazi u Vašu teretanu?

Prije koronavirusa bio je dosta velik broj. Bilo je klijenata koji su redovito dolazili. Nisu propuštali niti jedan trening. Imali smo čak i ženu koja je, nažalost, ostala bez noge zbog dijalize. Kad vam takva osoba dođe s osmijehom od uha do uha i pokaže koliko se veseli svakom treningu, ništa vam drugo ne treba. Neki dođu tužni i depresivni, izgubljeni, slabo pokretni, a onda nakon nekog vremena vidite da dolaze puni energije, volje, s osmijehom, daleko više su pokretljiviji, idu od sprave do sprave bez obzira što su u kolicima. Naravno, tu je i fizioterapeut koji sve dozira, osmišljava, pomaže osobi da se ustane iz kolica, stavi je na spravu… Danas ima ljudi u teretani, ali znatno manje u odnosu na vrijeme prije koronavirusa. No, to je potpuno razumljivo jer su osobe s invaliditetom dodatno osjetljivije na sve vanjske čimbenike pa tako i na koronavirus, koji je još uvijek velika nepoznanica.

Spomenuli ste koronavirus. Kako se Covid-19 odrazio na vaše poslovanje? Koje vam je poteškoće donio?

Moram reći da je koronavirus velik izazov, kako svima tako i nama. Ovo je posao gdje vi ostvarujete zadatak, misiju i na kraju krajeva egzistenciju isključivo neposrednim kontaktom s klijentima. Dakle, interakcija treba biti „jedan na jedan“, to mora biti živa riječ. Riječ je o poslu u kojem je ključan neposredan rad s klijentima. Naravno da su klijenti sada zabrinuti i daleko oprezniji. Vodimo računa o tome koliko je ljudi u nekom trenutku u prostoru teretane, poštuju li se sve epidemiološke mjere. Na svakom uglu se nalaze ubrusi, pokraj svake sprave dezinficijensi da se sprave obrišu nakon korištenja, pravila ponašanja su svugdje polijepljena, vodimo računa da je sve čisto i uredno. Moram naglasiti da je u teretanama, neovisno o koronavirusu, higijena na visokoj razini. Klijenti su poprilično disciplinirani i vode računa o apsolutno svim mjerama. U početku je bio prisutan jako veliki strah i ljudi stvarno nisu znali trebaju li dolaziti na trening ili ne, kako se ponašati, ali sada smo već u drugoj godini koronavirusa i ipak su ljudi na neki način naučili živjeti s koronavirusom. Neću reći da su se opustili, ali mislim da se jesu naučili živjeti s koronavirusom i da ipak puno lakše i jednostavnije dolaze vježbati i trenirati.

S druge strane, moram istaknuti kako je broj dolazaka ljudi smanjen, a naši prihodi koje kroz mjesec ostvarujemo bitno manji. Sada radimo na 30 % kapaciteta. Ono što je najveći problem jest da je to sezonski posao. Razdoblje od rujna do prosinca pa onda od sredine siječnja do Uskrsa je vrijeme kada imamo najviše posla. To je razdoblje kada je najviše posla, najviše ljudi, kada se svi pripremaju za formu života. Poštujemo da svatko ima svoje ciljeve i motivaciju zašto dolazi u teretanu. Ne moramo svi biti Apoloni, a nismo niti svi stvoreni da budemo Apoloni. Ključno je da radimo na svome zdravlju. U vremenu kada je nama sezona i kada bi trebalo dolaziti najviše ljudi, mi ne možemo raditi. Ili smo zatvoreni po odluci Stožera ili su takve mjere da ne možemo raditi. To je onda doslovno preživljavanje.

Loreta Črnac

Spomenuli ste da ne moraju svi biti Apoloni nakon što izađu iz Vaše teretane, a upravo naziv teretane ima u sebi riječ „Apollon“. Gdje je tu poveznica?

Naša teretana zove se Apollon i dugo smo razmišljali kako bi se teretana trebala zvati. Htjeli smo da započinje sa slovom „A“ – početnim slovom abecede što bi ujedno označavao početak nečega. Dosta često se provlači upravo ta ideja: izgledajte kao Apolon. Naravno da se svatko treba truditi da izgleda što bolje, no ključna stvar je nešto drugo. Ključna stvar je raditi na unapređenju svoga zdravlja, svoga unutarnjeg svijeta. Mi smo u suštini jedna cjelina. Kada je to sve pod kontrolom, onda će i naš vanjski dio biti ljepši i kvalitetniji.

Kako ste to lijepo rekli…

Ako smijem još nešto dodati vezano uz koronavirus, klijenti nas stalno zovu i pitaju ako će i kod nas biti potrebna covid-potvrda. Moram reći da je naša primarna struka rad s ljudima i da ne možemo i ne smijemo glumiti policajca pa svakoga legitimirati i tražiti osobnu iskaznicu i covid-potvrdu. U ovom trenutku čekamo odluku Stožera i uputak na koji se način postaviti i kako provoditi mjere koje se od nas traže. Postojećih mjera se držimo. Puno se govori o cijepljenju. Svakodnevno komuniciramo s našim klijentima i zauzeli smo stav da nije na nama da molimo da se ljudi cijepe niti da budemo protiv cijepljenja. Osobno smatram da je pitanje cijepljenja izbor svake osobe za sebe. Smatram da je izbor neotuđiva stvar, ali ono što nam je svima zajedničko je odgovornost. Jednako smo odgovorni – i oni koji su se cijepili i oni koji se nisu cijepili. Smatram da bi mi kao društvo i svatko kao pojedinac trebao razmisliti i reći: Kako ja kao pojedinac mogu doprinijeti da se problem što prije riješi? To nužno ne mora biti cjepivo, ima i drugih alternativa. Stvar je osobnog izbora. „Budimo odgovorni“ rečenica je koja se ponavlja i koja već svima diže kosu na glavi, ali je jako važna. Odgovornost nam je zajednička. Izbor hoću li se cijepiti ili ne je isključivo moj, ali je odgovornost zajednička. Što prije shvatimo da je to tako, prije ćemo se maknuti s ove mrtve točke na kojoj jesmo. Podjele na cijepljene i necijepljene mi se ne sviđaju, a niti činjenica koliko se ljudi gorljivo raspravlja i svađa preko Facebooka i portala. Nevjerojatno je koliko smo slobodni svašta napisati i komentirati, a bez ikakve odgovornosti za ono što napišemo. S druge strane, kada negdje treba javno istupiti, reći, stajati iza onoga što si rekao i napisao, onda naravno nikoga nema. Ni traga ni glasa. Bojim se da će ove mjere koje se sada uvode samo produbiti postojeće podjele što nikako nije dobro. Svi imamo zajednički cilj, a to je da ovo čim prije završi.

Poreč je bio prvi grad u Hrvatskoj koji je pokrenuo teretanu za osobe s invaliditetom, Apollon Gym u Viškovu je druga. Bi li po Vama svaki grad trebao imati takvu jednu teretanu?

Mislim da svakako treba raditi na pristupačnosti svih sadržaja prema osobama s invaliditetom. Žao mi je da takav način rada nije prepoznat u pravoj mjeri i da su ljudi još uvijek skeptični kada razmišljaju o tome. Osobno komuniciram s vlasnicima drugih teretana i znam koji je najveći problem. Kao što smo to već spomenuli, ljudi se boje imaju li dovoljno stručan kadar i kako će to naplatiti jer je ipak riječ o osobama koje imaju niža primanja. Nisu osobe s invaliditetom krive za to, jednostavno je situacija takva. Morate imati konkurentnu cijenu koja će biti prihvatljiva svima što ponekad nije lako. Svatko od vaših suradnika ima svoje očekivanje koliko bi iz svega toga trebao zaraditi. Ono što je meni jako drago jest da su naši klijenti kod nas zaista prepoznali obiteljsku atmosferu. Uspjeli smo izgraditi takvu komunikaciju, a ono još važnije, vide da mi nismo otvorili ovu teretanu da bi u prvom redu ostvarili profit. Otvorili smo teretanu da bismo prije svega dali doprinos zajednici, a onda osigurali sebi egzistenciju. Sada nažalost jesmo u trenutku kada nam je osobna egzistencija ugrožena. Ne radim ovdje samo ja, već i šest kolega. Svi oni trebaju dobiti svoje plaće, svi oni imaju svoje obitelji, svoje životne troškove te od mene kao vlasnika imaju očekivanja da će dobiti ono što im je obećano.

Kada počnu brojevi novooboljelih rasti, ljudi su sami rekli da moraju razmisliti, stati, smanjiti broj izlazaka pa samim time i broj dolazaka u teretanu. Mi kao društvo moramo biti odgovorni, ali bojim se da država ne može opstati ukoliko se oslanja isključivo na proizvodne djelatnosti kada nam je i sama proizvodnja nažalost slabo razvijena. Mi smo definitivno država koja živi od uslužnog sektora: turizam, teretane, frizeri, kozmetičari, ugostitelji… Definitivno smo društvo koje voli uslužni sektor. Na sve koronavirus djeluje u određenoj mjeri. Mene će pogoditi na jedan način, ugostitelje na drugi, ali na kraju ćemo svi imati posljedice. Svima će nam biti ugrožena osnovna egzistencija. Ako smo nešto u ove dvije godine koliko traje epidemija naučili, to je onda koliko smo svi međusobno povezani. Na prvi pogled čini se da nemam nikakve veze sa svojom frizerkom, a kad se ovako nešto dogodi, shvatite koliko smo svi međusobno povezani. Sve je to jedan lanac. Zato je ključna stvar odgovornost, prema sebi i drugima. Bojim se da smo svi mi kao društvo zakazali u drugom dijelu, odgovornosti prema drugima.

Upravo je neizvjesnost ono što nam zadaje najviše problema. Kako se Vi nosite s tom neizvjesnosti u vrijeme pandemije, kada ne znate što će biti sutra?

To je jako dobro pitanje. Vjerujte da ima jako teških trenutaka. Ima nekih trenutaka kada se pitam hoću li moći isplatiti sve što trebam isplatiti, ali uvijek nas klijenti guraju naprijed i ohrabruju. Oni su nas prepoznali i govore nam kako će sve biti dobro jer radimo na pravi način. Naše klijente moram pohvaliti. Oni su kvalitetni, topli ljudi s kojima smo ostvarili lijepu komunikaciju. Zadovoljstvo je raditi u takvom okruženju. Neizvjesnost je naravno sveprisutna. Moj je savjet planirati dan po dan i tjedan po tjedan. Potrebno je redovito komunicirati sa svojim klijentima i djelatnicima kako bi se sve aktivnosti od individualnih do grupnih programa odradile na način da se poštuju sve epidemiološke mjere.

Tko sve čini vaš tim?

Naš tim čini kolega, suvlasnik teretane i trener bodybuildinga i fitnessa Ivan Crvić, kolegica fitness trenerica i nutricionistkinja Loreta Črnac, viši fizioterapeut Robert Mihaljević i vanjski suradnici, defektologinja i rehabilitatorica Laura Grubišić… Ako želite postići dobar rezultat, onda morate imati suradnju sa svima. Dakle, svatko od njih mora dati dio sebe da bi ta ideja uspjela. Rekao bih da je ideja o inkluziji i uključivosti kod nas uspjela. Postojeća Covid-kriza nas je usporila, ali isto tako i ohrabrila da idemo naprijed. Očekujem i duboko vjerujem da će ovoj Covid-krizi uskoro doći kraj. Naravno da će oporavak biti dug, no ono što je ključno kod svakog čovjeka je želja za opstankom. Opstat ćemo ili na ovaj način ili na neki drugi.

Osim teretane i sporta, koje su još Vaše strasti? Kako ispunjavate svoje slobodno vrijeme?

Kada bih počeo nabrajati ne bih mogao stati. Volim pisati. Moj rukopis pjesničke zbirke nagrađen je na 50. Goranovom proljeću 2013. godine. Sada privodim i kraju svoju knjigu, zbirku slobodnoga stiha na kojoj sam radio sedam godina. Ako će biti sve u redu, promocija knjige će se održati u ožujku 2022. godine. Osim pisanja, bavim se i amaterskom fotografijom, lekturom i korekturom različitih tekstova s obzirom na to da je hrvatski jezik meni od ključne važnosti u životu. Dakle, moje slobodno vrijeme vezano je uz jezik, kazalište, knjige, fotografiju, trening, komunikaciju s ljudima, putovanja…

Koje je bilo najljepše mjesto koje ste posjetili?

Morao bih dobro razmisliti. Jedno od dražih putovanja bilo mi je u Barcelonu 2017. godine kada su bili prosvjedi za odvajanje od Katalonije. Sjećam se da sam išao na putovanje 40 dana nakon terorističkog napada i bilo je pitanje treba li ići na to putovanje ili ne. Naposljetku smo išli i nije nam bilo žao. Često volim putovati ljeti u svoju drugu domovinu. To je Turska, a zanimljivo je spomenuti da mi je otac iz Turske. Sljedeće putovanje koje planiram je Lisabon.

Mnogi kažu da su sport i umjetnost dvije nespojive stvari. Čini se kako ste ih Vi uspjeli spojiti.

Sport i umjetnost se mogu spojiti. I kroz sport i kroz pisanje radite na sebi. Kroz umjetnost radite na unutarnjem „ja“, a tako će i ono vanjsko „ja“ uz sport biti puno ljepše. Uvijek je to kružni proces. Sve je povezano, a ono najvažnije je da ste zadovoljni sami sa sobom. Kada ste zadovoljni sa sobom, onda možete pomoći i drugima. Najveća prednost teretane, odnosno ono što čini teretanu uspješnom su ljudi, a ne sprave. Struka koja će na pravi način usmjeriti i reći kako što treba učiniti i ljudi, klijenti zbog kojih sve to i radimo. Da nema ljudi, struke i klijenata sama ideja teretane koja je uključiva i otvorena prema svima, ne bi mogla živjeti. Teretane su, ponavljam, mjesto na kojem možemo unaprijediti svoje zdravlje. Htio bih svima poručiti: Ne bojte se, dođite, vjerujte, jačajte svoje tijelo i um, radite na sebi kako bi nam svima zajedno bilo lakše i bolje. Na kraju treba reći: Budite strpljivi. Budite strpljivi kako kroz očekivanje rezultata nakon treninga, tako i u savladavanju ove krize.

Više o Apollon Gym-u možete potražiti na njihovoj Facebook i Instagram stranici.

Tekst i foto: Lidija Balog

Komentari