U 2022. godini Riječanka Jadranka Lacković sa suradnicama pokrenula je projekt “3. Maj_Studija Zaborava” te pozvala sve građanke i građane da podijele svoje priče, fotografije i memorabilije povezane s brodogradilištem 3. maj.
Povodom toga, popričali smo s Jadrankom Lacković i Kristinom Pandžom. Jadranka Lacković magistra je primijenjenog slikarstva, muralistica te suosnivačica i voditeljica ArtMašine, kreativnog ateliera čiji je cilj promicanje likovne i vizualne kulture u svakodnevnom životu. Za sebe kaže kako je skitnica, zaljubljenica u analognu fotografiju i radoznala slušačica anegdota i ljudskih priča. Kristina Pandža je povjesničarka zainteresirana za teme iz riječke industrijske i proizvodne povijesti, a iza sebe ima nekoliko realiziranih projekata digitalizacije i interpretacije industrijskog i kulturnog nasljeđa, izložbe, članak, knjigu. Suradnica je Centra za industrijsku baštinu Sveučilište u Rijeci, predsjednica udruge Pro Torpedo te djelatnica Muzeja grada Rijeke.
Kada netko spomene 3. maj, koja vam je prva asocijacija?
Kristina: Tristotonka.
Jadranka: Plavi trliš. Miris vara. Brodska truba.
Kako je došlo do pokretanja projekta 3. Maj_Studija Zaborava i tko sve čini projektni tim? Odakle žene u tako snažnom projektu koji se naizgled čini muškim?
Jadranka: Projekt 3. Maj_Studija Zaborava stvarno nije bio zamišljen kao – projekt, već je povod bila osobna potreba da se slikarski oprostim od oca koji je prije šest godina preminuo od karcinoma gušterače. Emocije lakše izrazim rukama tako da je slikanje u tom periodu imalo jak terapeutski učinak na mene. U početku sam za slikarske predloške koristila fotografije iz osobnog fotoalbuma među kojima je bio poveći broj onih s porinuća. Tata je bio radnik 3. maja, odrasla sam u “trećemajskoj” zgradi i djetinjstvo, a kasnije i školovanje, neraskidivo su mi povezani uz njega. Zapravo, bilo je očekivano da će se brodogradilište ušuljati u opraštanje od oca. U tom sam trenutku već neko vrijeme proučavala knjige i ostali dostupan materijal o 3. maju i uvidjela sam kako uporno izostaje perspektiva radnika! Priznajem, bilo je to dosta sebično od mene, ali nisu me zanimali brodovi, postignuća i brojke. Zanimao me kako je običan radnik, kakav je bio i moj tata, provodio dane na poslu. Njega više nije bilo pa sam krenula pričati sa susjedima, njegovim bivšim kolegama. Pili bi kavu, slušala bih priče i gledala foto albume. Sve je to teklo jako prirodno i nisam tome pridavala neku veliku pozornost sve dok mi prijateljica nije skrenula pažnju na to kako je moja osobna priča zapravo “kolektivno riječki osobna” i kako bi bilo dobro da zabilježim priče na koje sam naišla. Kristina je bila prvi i ujedno jedini izbor za taj posao! Privatno se znamo dugi niz godina i jako cijenim njezinu toplinu i profesionalnost kojom pristupa svakom zadatku.. Isto mišljenje dijelim i za ostale djevojke u timu, Maju Ogrizović, Tanju Kanazir i Ivonu Ivković. Iznimno mi je bilo važno okružiti se ljudima kojima vjerujem, koje poslovno cijenim i za koje znam da imaju dovoljnu razinu empatije, entuzijazma i profesionalne radoznalosti. Da, igrom slučaja su sve žene, ali vjerujte mi, ogromnu snagu kriju u svojoj naizglednoj mekoći.
Iako je ideja o projektu nastala iz onog osobnog, intimnog, što je potaklo ostale članice projektnog tima da se uključe i postoji li nit poveznica između članica projektnog tima?
Kristina: Moje uključivanje u projekt određeno je dvjema stvarima – realizacijom dugogodišnjih razgovora s Jadrankom na temu 3. maja te osobnom znatiželjom i interesom za slične teme, pa i 3. maj.
Jadranka: Svaka od nas je industrijsko dijete. Dijete radnika. Slučajno sam to saznala već nakon što se oformio tim. Vjerojatno sam ih zato “osjetila” i zato imamo toliki senzibilitet za radničke priče.
Kako je vrijeme, od početka projekta do danas, pokazalo da je, ono što je prvotno zamišljeno kao intimno, osobno, u neku ruku i kolektivno? Naime, mnoge se građanke i građani Rijeke poistovjećuju, prisjećaju vlastitih iskustava ili iskustava svojih bližnjih u 3. maju…
Kristina: Prva stvar koja je proizašla iz istraživanja je da gotovo svatko u Rijeci ima nekoga u obitelji ili poznaje nekoga tko je radio u 3. maju. Svi smo dakle, povezani tom temom, i svatko od nas ima bar jednu crticu za ispričati. 3. maj je prožet gradom i više nego što bismo pomislili, a mi smo znale s kakvom temom krećemo. Osobno doduše, nisam ni bila svjesna koliko su sugovornici redom emotivno vezani uz 3. maj i koji, uz sve lijepe i manje lijepe priče, osjećaju nešto za to brodogradilište.
Jadranka: Moram priznati da sam iznenađena odazivom ljudi i iz ostalih gradova. Pretpostavila sam da će većinu sugovornika činiti Riječani, ali unazad nekoliko mjeseci počeli su nam se javljati ljudi s područja cijele bivše države. To “kolektivno” očito je još kolektivnije od predviđenog.
Zašto je do ključne važnosti da se prikaže radnička perspektiva 3. maja? Što nam ona otkriva i govori o društvu, kulturi, životu?
Kristina: Važno bi bilo prikazati radničku perspektivu i drugih tvornica, pa i 3. maja.
Važnost rada je zapostavljena pred statistikama uspjeha ili neuspjeha, a statistiku jedino mogu pisati vrijedne ili manje vrijedne ruke radnika. Radnici su osnova, nositelji bilo koje proizvodnje, radilo se o upravljačkim strukturama ili onim najnižim. Brodove grade ljudi, zar ne?
Iz priča kako se radilo, koji su bili uvjeti ili organizacija rada, prati se trenutno stanje u državi, politička i gospodarska situacija. Sve društvene promjene osjete se i unutar brodogradilišta. I dakako, priče se uvelike razlikuju kada govorimo o npr. pedesetima ili osamdesetima, kako i priliči.
Pritom prikazujete i perspektivu radnika i umirovljenika, odnosno sadašnjosti i prošlosti. Kada ih usporedite, koje su podudarnosti, a koje diskrepance? Naime, dokumentacija o postignućima je brojna, a kakva su iskustva i sjećanja?
Kristina: Iskustva i sjećanja su različita koliko su različiti i ljudi s kojima razgovarate. S druge strane, veže ih ista tema i isti osjećaj za brodogradilište. Oni su u najvećoj mjeri živjeli za taj posao, s tim poslom i s tim ljudima. Teško je riječima izraziti povratnu informaciju koju dobivate od njih, koja je prožeta emocijama.
Imali smo mogućnost razgovarati s radnicima različitih godina, čime je i njihov pristup temi drugačiji. Svaka generacija je drugačija. I u tome je i vrijednost svih intervjua i sata razgovora. Ako zamislimo da je svojevremeno u brodogradilištu radilo 7000 ljudi, to je 7000 različitih priča!
Jadranka: Mnogi bi pomislili kako se umirovljenici prisjećaju stvari s idealiziranom sjetom i kako ponavljaju da je u “njihovo vrijeme sve bilo bolje”, ali nitko od naših sugovornika nije iznosio samo jednu stranu priče, samo lijepe stvari ili samo one loše. Uvijek je to kombinacija slatko gorkih iskustava.
Koji su ključni nematerijalni aspekti koje najčešće povezujemo s 3. majem, a koja su izronila kroz vaša istraživanja, prikupljanja iskustava i svjedočanstva i proučavanje arhivskih dokumenata? Zašto je važno da i priče ne odu u zaborav?
Kristina: Nematerijalna baština se svojski bori da postane jednako važnom kao i materijalni ostaci, a mi joj u tome želimo pomoći. Smatramo da je ona neizostavan dio povijesti, u ovom slučaju brodogradilišta i da samo može oplemeniti dosadašnja istraživanja. Kada govorimo o svim zatvorenim pogonima, Jednim su dijelom sve priče i sva znanja nepovratno izgubljena po odlasku ljudi. Izgubili smo previše znanja. Radničke se priče prerijetko čuju, još rjeđe zapisuju, a najlakše se izgube.
Pozvali ste mnoge građanke i građane da se jave sa svojim pričama, fotografijama I memorabilijama, a i arhivska je građa mnogobrojna. Ima li neki predmet ili priča koja vas je posebno dirnula? Kakve su priče koje krije brodogradilište 3. maj?
Kristina: Mene je oduševilo nekoliko situacija u kojima sugovornici čuvaju albume fotografija s nazivom 3. maj. Kao što čuvate obiteljske fotografije.
Jadranka: Položaj kviska u stanu. Nerijetko se dogodi da kada dođemo, kvisko strpljivo čeka na stolu. Ili je izložen na počasnom, jasno vidljivom mjestu. Nevjerojatno je koliko emocija može pobuditi statua od niti 30 centimetara. A u pričama, oh bilo je tu i ljubavnih priča, brakova, lijepih trenutaka, teških, bude često suza i sa sugovorničke i s naše strane. Teško mi je izdvojiti samo jednu.
Projekt će rezultirati interdisciplinarnom i participativnom izložbom koja će biti održana u povodu obilježavanja 75. godišnjice brodogradilišta te kao završna aktivnost projekta 3. Maj – Studija_Zaborava. Što možemo očekivati?
Jadranka: Kao što je spomenula ranije Kristina, znale smo sa kojom temom krećemo, ali svejedno sam zatečena i istinski ganuta interesom, podrškom i odazivom ljudi. Već sada, prikupljeni materijal nadilazi sva moja prvobitna nadanja o tome što bi mogli pronaći. Trenutno smo u fazi istraživanja, a to vrijedi i za moj slikarski dio. Upijam priče, fotografije, dokumentiram i arhiviram, a onda ću se na jesen povući u atelje i krenuti sa slikanjem. Neću vam ništa obećavati jer mi to stvara pritisak prilikom stvaranja, a za ovu temu mi je jako bitno da budem što slobodnija. Trenutno na našem Instragram profilu redovito objavljujemo fotografije prikupljene u privatnim fotoalbumima kako i kratke crtice iz dosadašnjih intervjua. Ako je netko zainteresiran, slobodno nas zapratite. Želja nam je pri završetku projekta napraviti publikaciju s pričama i fotografijama. Ovakva građa i ovi ljudi to svakako zaslužuju.
Tekst: Lidija Balog
Komentari