Sve je krenulo od Tomaža Taškara, urednika ljubljanske TV 3. Tomaž je bio moj gost na nekoj zgodnoj skijaškoj novinarskoj turi u talijanskom Val di Soleu, svidjelo mu se. I zamislio je da ne bi bilo loše malo proširiti vidike. I potegnuti do Gruzije.
Divne, divlje, pitome, lude, šarene, prepune snijega i dobre hrane. I vina! O, da, to smo u pripremi putovanja ipak naučili, Gruzija je kolijevka crvenog vina, ono se tamo toči i pije poput vode.
Možda nije teško imati slične ideje, problem obično nastane kad se ona treba realizirati. Gruzija nije kod Graza niti kod Trsta, ima se što putovati do nje, a kad smo već tamo, glupo je da ostanemo tri dana. Sve u svemu, trebalo je cijelo putovanje dobro isplanirati. Bez gruzijskog ambasadora u Sloveniji, gospodina Iraklija Koplatadzea, sve bi ostalo samo na ideji. I želji.
Gruzija nije velika država, ljudi je otprilike koliko i Hrvata, nešto manje od četiri milijuna, ali na većem području, u južnom Kavkazu. Naravno da je i neusporedivo brdovitija, dapače – planinski se vrhunci uzdižu preko 4000 metara, a Shchara bome i do 5193 metra.
Ima tu i mora, solidnih 310 kilometara obale, naravno, crnomorske. Lijepih plaža, komfornih hotela, svega ima ta Gruzija, no ovo je ipak priča o planinskoj Gruziji, o zimskom turizmu koji polako ali sigurno postaje vrlo ozbiljan.
Gudauri je glavno skijalište, najveće, najmodernije i poznato svakom ozbiljnijem europskom skijašu. No, mi smo se odlučili za posjet drugoj strani Gruzije. Naš je cilj bila Mestia.
Siromašnija, ali nipošto manje zanimljiva i manje lijepa. U stvari, Mestia nas je potpuno oduševila, kako se to kaže – izula iz cipela.
Sjeverozapadna Gruzija je to, regija Svaneti, a Mestia se sa svoje dvije tisuće stanovnika smjestila na solidnoj nadmorskoj visini od 1500 metara. Hoteli niču svake godine, uglavnom manji, ali dovoljno komforni i moderni, puni skijaša iz cijeloga svijeta. Najčešće su to freerideri, jer je okolica Mestije upravo senzacionalna. Za skijanje i bordanje izvan označenih i uređenih staza.
Mi smo, ne treba se sramiti te činjenice, ipak skijali uglavnom po stazama. Ne zato jer nam tehnika ne bi dozvolila avanturu izlaska iz označenih pista, nego jer nam je naš vodič, proaktivni Andro, koji je i skijaški vodič, rekao da neznalice na krivi način skijaju po neuređenim padinama, režu snijeg onako kako ne bi smjeli, dogode se lavine, bude svega. Pa i žrtava.
Dva su skijališta vezana za Mestiju. Manje, ali upravo izvanredno za cjelodnevno uživanje na tih pet, šest staza, zove se Khatsvali. Moderna kabinska žičara uspinje se do 2347 metara. Naravno, obiluje snijegom. Na vrhu je zanimljiv restoran s, treba li to naglašavati, fenomenalnom hranom. Gruzija je gastronomsko čudo i upravo je nevjerojatno koliko se malo zna o tome. Skijanje, ponavljam, odlično, zabavno, umjereno izazovno, a degustacija gruzijskih specijaliteta – maksimalno izazovna. Snašli smo se u takvoj situaciji.
Drugo zanimljivo brdašce je udaljeno 18 kilometara od Mestije. I bitno je ozbiljnije. Uzdiže se do 3160 metara, ali te brojke označavaju najviši vrh „konvencionalnog“ skijališta. Na Tenuldi, tako se zove ovo čarobno mjesto, se uglavnom ne ide radi uređenih staza. I opet, mi smo bili pravi mali štreberi i držali smo se sigurnog. Nismo htjeli naljutiti našeg Andra, premda me baš zanimalo kako bi se naš Elan Voyager ponašao u takvim uvjetima. Ovo što je ta skija na preklop pokazala na utabanoj stazi bilo je debelo iznad očekivanja! Prava skija za duge zavoje, ne buni se niti kod slaloma, recimo da se ponaša poput čuvene Amphio 16-ice. Prava atrakcija smo bili…
Nekoliko skijaških dana je proletjelo, jelo se i pilo (rakija cha cha neizostavna je baš poput gruzijskog vina), učilo o Gruziji, o bitkama i ratovima koje su u ovom podneblju uvijek bili normalna stvar.
Premda je Rusija tu, preko brda, a tom činjenicom Gruzijci nisu baš oduševljeni, turizam se budi, raste, u nekim segmentima i cvate.
Ovo je spektakularna zemlja, vrijedi je posjetiti u bilo koje doba godine, okupati se u Crnom moru, obići neke od fascinantnih planina, pogladiti ogromne, pitome pse koji samo čekaju da im se posveti malo pažnje. Isto je s mačkama.
Za kraj, jedva tri sata vožnje od hladne i snijegom okovane Mastije, upoznali smo i grad Zugdidi. U kojem su vladale gotovo ranoljetne temperature. Kratki rukavi. Nevjerojatno.
A skijaški, da zaključimo tekst koji je ionako trebao biti skijaške tematike – Gruzija je područje kakvog u Europi nema!
Tekst: Dan Figenwald
