Uzbekistan je država smještena u središnjoj Aziji i jedna od dvije duplo zatvorene države (druga je Lihtenštajn), što znači da ni ona, a ni zemlje u okruženju nemaju izlaz na more. Samostalnost je stekla 1991. godine nakon raspada Sovjetskog Saveza. Poznata je po legendarnim gradovima, nekada važnim trgovačkim i kulturnim centrima na Putu svile, kao što su gradovi Samarkand i Buhara.
Taškent je glavni grad, nastao prije više dvije tisuće godina, danas moderan urbani centar u kojem živi gotovo tri milijuna stanovnika. Ima široke avenije, reklo bi se „u ruskom stilu“, što znači veliko i prostrano, lijepo uređene parkove, modernu arhitekturu, a u strožem centru kombinaciju moderne, sovjetske i tradicijske arhitekture s nizom uzbekistanskih elemenata. Očuvan je i stari dio grada, kojeg krase arhitektura i spomenici nastali u 15. i 16. stoljeću.
Od povijesnih građevina najznačajniji su Khast-Imam kompleks s džamijom, medresom (vjerskom školom) i knjižnicom u kojoj se čuva Kuran kalifa Uthman-Ottomana iz 7. stoljeća. Treba spomenuti i memorijalni park poginulim i nestalima u Drugom svjetskom ratu, a ponosni su i na svoju podzemnu željeznicu izgrađenu u doba Sovjetskog saveza.
Samarkand je jedan od najstarijih gradova u srednjoj Aziji, osnovan oko 700. godina prije nove ere i vrlo je burne povijesti. Na početku je bio dio perzijske dinastija Ahemenida, potom ga osvaja Aleksandar Veliki, u 4. stoljeću postaje turski kaganat, a Arapi ga osvajaju 712. godine i s njima dolazi islam. Od 6. do 13. stoljeća grad cvjeta i veći je no’ danas. Džingis-kan ga osvaja 1220., a Amir Timur (Timur Lenk) 1370. godine pretvara ga u glavni grad mongolske države koja se tada prostirala od Indije do Turske. Svaki osvajač imao je običaj razoriti sve zatečeno, uz brutalan pokolj stanovništva, ali ipak donekle sačuvana arhitektura i spomenici potječu iz perioda od 14. do 16. stoljeća. Samo spominjanje imena Samarkand budi asocijacije na mistični Orijent, egzotične mirise i okuse, ljude raznih kultura, mješavinu rasa, jezika… Samarkand je bio na polovici Puta svile kojim su karavane prolazile od Kine do Europe i tu se odvijao velik dio trgovine, što je grad učinilo izuzetno bogatim.
Ulug Beg, unuk velikog Tmura, vladao je 40 godina, tijekom kojih je poticao razvoj znanosti, okupljao je najbolje astronome, matematičare, a izgradio je i opservatorij s izuzetno preciznim sekstantom s lukom duljine 63 metra. Nije mi jasno kako su to uspjeli, a izmjerili su i stvarno trajanje godine do gotovo u sekundu, preciznije od kasnijih mjerenja s modernijim uređajima, a izračunat je i nagib Zemljine osi. Glavni trg Registan s medresom Ulug Bega iz 14. stoljeća, koja je bila jedno od najboljih sveučilišta Istoka. Važan spomenik je i mauzolej Gur-Emir s grobovima Timur Lenka i nekih članova obitelji koji svojim raskošnim ukrasima posjetitelju već na prvi pogled oduzimaju dah.
Buhara je još jedan od mitskih gradova smještenih na putu svile. Dugo je bila dio perzijskog carstva, a jedno vrijeme bila je i središte islamske kulture i religije te intelektualno središte islamskog svijeta. Etnički, većinu stanovništva čine Tadžici, uz nekad brojnu, a sada neveliku židovsku zajednicu, jer se većina tog stanovništva odselila u Izrael.
Područje Buhare naseljeno je od 3000. godine prije nove ere. Tu su se kroz stoljeća mijenjala razna carstva i kraljevstva – Perzijsko, zatim Aleksandar Makedonski, potom mongolska plemena. Arapi dolaze oko 650. godine, da bi nakon njih opet zavladalo perzijsko Sasanidsko carstvo…). Džingis-kan je sa svojom vojskom 1220. godine potpuno razorio grad. I tako je to išlo stoljećima, jedni osvoje grad, zatim ga sruše, potom izgrade nešto svoje i ostave iza sebe, pa dođu drugi i tako sve ispočetka, poput prave povijesne spirale, koja očito ljude ničemu nije naučila i zaustavila u besmislenim ratnim pohodima.
Poljoprivreda je u Uzbekistanu glavna gospodarska grana, prvenstveno uzgajaju pamuk i voće, a turizam se naglo razvija. Ljudi su vrlo ljubazni, a gastronomija se bazira na prirodnoj hrani u kombinaciji s puno začina. Glavni sastojci lokalnih specijaliteta su povrće te goveđe, ovčje i kozje meso u raznim oblicima.
Zanimljivo je da svaki obrok počinje izborom raznih salata, zatim kreću neke varijante tijesta punjenog povrćem i mesom, a na kraju se jede meso na razne načine, najčešće u obliku ražnjića. U raznim restoranima željeli su ponuditi nešto tipično njihovo, pa smo tako nekoliko večeri za redom jeli ražnjiće, doduše različitih vrsta mesa, uz obavezno povrće kao prilog i neizostavni zeleni čaj, koji se ovdje često pije.
Nacionalno jelo je plov (rižoto sa mesom i povrćem, mljac), razni ražnjići, uštipci punjeni mesom ili povrćem, juhe, salate, fenomenalno sušeno voće, razne slastice, baklave, halve….
Vino se pije, postoji više vinarija koje proizvode pristojno vino i odličan vinjak. Sve u svemu, dosta je razloga zašto se uputiti u Uzbekistan i tu provesti ugodan odmor. Treba izdvojiti vrijeme, te uz obilazak znamenitosti, zaroniti u život gradova, piti čaj u lokalnim čajanama, isprobavati razna jela. Obično smo pili vino ili lokalno pivo izvrsne kvalitete. Vina su im crna ili bijela, u restoranima još uvijek nemaju sommeliere koji bi predložili neku etiketu, sortu. Iako su vrlo ljubazni, usluga ima mjesta za napredak, pa smo tako pribor za jelo trebali smo sačuvati za sljedeće jelo. Žao mi je što zbog intenzivnog programa nije bilo dovoljno vremena za individualno istraživanje gastro scene.
Promet je gust, a zanimljivo je da je na cesti 80 posto automobila marke Chevrolet, vjerojatno zato što tamo proizvode te automobile.
Vozeći se vlakom od Taškenta do Buhare prolazi se polupustom sivo-žućkastom ravnicom, mjestimično naseljenom manjim mjestima, farmama, pomalo jadnog socijalističkog izgleda i čovjek stječe dojam da je cijela zemlja jedna dosadna ravnica, stepa. Krivo. Prema granici sa Kazakhstanom uzdižu se planine od preko 4000 metara. Posjetili smo nacionalni park Ugam-Chatkal koji je 80 kilometara udaljen od Taškenta i nalazi se na granici Kazahstanom i kad ugledate te planine koje se protežu do 4000 metara visine i zelenilo koja ih okružuje, dojam se bitno mijenja.
I na kraju nešto o vjenčanjima, što me je pomalo fasciniralo. Registan, glavni trg u Samarkandu pozornica je za nebrojena svadbena snimanja i fotografiranja. To se događa nevezano uz sam datum svadbe, a razne proslave događaju se prije samog dana ženidbe i protežu još tjednima, pa i mjesecima. Uglavnom slave samo muškarci, pa samo žene… i tako to kroz duže vrijeme. Uglavnom sve to izgleda kao velika familijarna priča.
U jednom od restorana gdje smo večerali, bila je i grupa žena i mladenka koja je bila već udana nekoliko mjeseci, ali se slavilo i dalje. Ona je bila u svečanoj tradicionalnoj odjeći, dizala bi se i klanjala podižući veo sa lica.
Ženidba im je najvažniji dan u životu i na to se troše veliki iznosi novca, pripreme i mnogobrojne proslave traju danima, tjednima, pa i mjesecima.
Zaključio bih da je Uzbekistan je jedna jaaako zanimljiva i fascinantna zemlja, koju je teško dovoljno upoznati i doživjeti u tjedan dana turističke posjete, ali može se steći širi dojam i osjetiti želja da je se ponovno posjeti. Pa, tko zna…
Tekst i foto: Rino Gropuzzo
Komentari