Domagoja Dintera, kolovoškog Riječkog tattoo dečka najbolje opisuje legendarna pjesma Williea Nelsona “On The Road Again”

602

Život bez ljubavi je kao godina bez ljeta, kaže švedska poslovica. Mjesecu kolovozu već gledamo u leđa, lagano nas obuzima jesenji blues…

Ipak, pamtit ćemo ovo zaista dugo, toplo ljeto.

Kako god, nećemo još ništa zaključivati, pred nama je divni, toplim bojama obojan mjesec rujan, veselimo se tome.

A zaštitno lice vrelog kolovoza 23. Izdanja Humanitarnog kalendara Riječki dečki bio je 37-godišnji Riječanin Domagoj Dinter, farmaceut sa zagrebačkom adresom, koji se za potrebe snimanja kalendara nakratko zadržao u svome gradu.

Obožava putovati, njegova adresa zapravo je cijeli svijet. Domagoj radi u farmaceutskoj industriji, putovanje je njegov način življenja, privatno i poslovno.

Na snimanje je pristao na nagovor frendice i mame svoga prijatelja, Dunje Pavešić koja je ujedno i utemeljiteljica Humanitarnog kalendara Riječki dečki.

Već sam ranije čuo za kalendar i njegov humanitarni karakter. Bilo mi je drago da su me se sjetile, iako od završetka srednje škole živim  u Zagrebu. Možda bih prije spadao u kategoriju jednog od prijašnjih kalendara ‘Riječki dečki s zagrebačkom adresom’. Ipak mislim da je ova kategorija zanimljivija“, priča nam Domagoj. Priznaje, na početku snimanja bilo je malo nervoze. Stao je pred objektiv fotografskog znalca Filipa Gržinčića.

Osim uobičajenog slikanja tetovaže nakon završetka ili u tijeku tetoviranja, ovo mi je bilo prvo iskustvo pravog snimanja. Da, bio sam malo nervozan. Na kraju je bilo skroz zabavno i opušteno… U razgovoru smo nekako došli na ideju da bi najbolja lokacija za snimanje bila Kantrida i da za svaki slučaj uzmem kupaće, iako je već debelo bio deseti mjesec. Dan je bio predivan, tako da sam se na kraju i okupao. Fotografije su jednostavno morale ići u neki ljetni mjesec…“ prepričava nam Domagoj iskustva svog prvog fotosessiona.

dinter1

Očekivano, reakcije na kalendar bile su odlične.

Drago mi je da se tiskao u većoj nakladi od planirane“, kaže Domagoj dodavši kroz smijeh…“doduše, sigurno ne samo zbog mene nego i ostalih na kalendaru…“.

To je i bit humanitarne akcije, da se skupi što više novaca i pomaže, a i da nekom krasi zid… Jedno od mjesta za koje znam da je kalendar završio je jedan ženski WC“ šali se Domagoj. I zaista, tko god je u rukama imao ovogodišnji kalendar na temu tetovaža, jasno mu je zašto je bio poželjan i na takvim mjestima.

dinter

A Domagoj i njegova prva, druga, treća tetovaža…posebna su, svjetska priča.

Prvu sam napravio negdje početkom fakulteta, mislim da sam bio prva ili druga godina faksa. To je ovaj tribal na leđima sa dva zmaja koji nemaju neko dublje značenje osim što mi se svidio motiv…tek nakon što sam napravio taj tattoo, netko mi je rekao da se između dvije glave zmaja može isčitati glava aliena, tako da sam dobio i skrivenu tetovažu unutar tetovaže. Ta tetovaža je prava riječka, napravljena je u Rijeci i zapravo je jedina takva napravljena u Hrvatskoj“, otkriva nam povijest ukrašavanja svoga tijela.

Dugo nakon toga nisam radio niti previše razmišljao o novoj tetovaži. Sve do mog preseljenja u Japan, tamo sam boravio poslovno godinu i pol. Japanske tetovaže uvijek su mi bile zanimljive, iako meni nekako prešarene. S vremenom, živeći u Japanu, shvatio sam da baš takvu želim. Krenuo sam u potragu za tattoo majstorom koji radi tradicionalne japanske tetovaže tradicionalnim stilom (tebori na japanskom), koji ujedno i govori engleski. Bilo je bitno da se možemo sporazumjeti, da mu mogu objasniti što želim. Nisam dugo tražio, našao sam super cool lika imena Shunho koji pripada Horitoshi tattoo obitelji i radi isključivo tradicionalne tetovaže po njihovim pravilima. Motivi i kombinacije, boje i veličina odnosno pozicija na tijelu moraju pratiti neka zadana pravila koja su karakteristična za tu obitelj“, objašnjava Domagoj fasciniran Japanom i japanskom kulturom.

S obzirom da sam duže boravio u Japanu, nekako mi je bilo logično napraviti tetovažu tradicionalnim načinom. Kažu da takve tetovaže imaju i postojaniju boju jer igla ulazi dublje u kožu, a frekvencija udaraca igle je manja nego kod mašinice, pa je zacjeljivanje brže i lakše… moje sada imaju više od 4 godine i nisu izgubile na intenzitetu“, govori Domagoj koji vjeruje da su priče o postojanosti japanskih tetovaža istinite.

Prvo sam napravio tetovažu na nozi koja ima ribu koi, zmaja (opet) i lotus, a sve na pozadini od valova i sunčevih zraka. Kako mi se inicijalni boravak u Japanu produžio za pola godine, ostalo je dovoljno vremena za napraviti i drugu na ruci i prsima koja ima geishu i krizanteme, također na pozadini od valova i sunčevih zraka tako da je ista pozadina na ruci i nozi, ako ih jednog dana odlučim  spojiti. Vjerojatno ne, ali ipak nikad se ne zna…“, opisuje nam Domagoj svoje tetovaže. Uvjerava nas kako tetoviranje iglom nije strašno. Svakako traje dulje, pa se možda i bol duže pamti, zaključujemo. Ali kada je želja vruća, vrijedi stisnuti zube i oboružati se strpljenjem.

Sam postupak tetoviranja nije puno bolniji od ‘običnog’, ali ide sporije. Ono što bi se mašinicom moglo napravilo u pet sati, iglom treba skoro duplo. Za obje tetovaže trebalo je preko 100 sati njegovog rada i mog ležanja, što nije uvijek bilo lako. Bilo je trenutaka kad sam se pitao što mi to treba i zar ne bi bilo lakše da sam napravio malu tetovažu i bio gotov u par sati. Srećom, tu je bio topli ramen (japanska juha s rezancima) koja bi me nakon tetoviranja uvijek vratila iz mrtvih. Ipak, mislim da se isplatilo, a i Shunho je očito zadovoljan svojim radom. Moja tetovaža na ruci završila je u jednom japanskom tattoo magazinu u kojem je bio članak o njemu….“, govori nam Domagoj o svojim zanimljivim japanskim tattoo iskustvima.

tattoo magazine

Zapravo je klica njegove karijere tattoo modela proklijala u dalekom Japanu. I kako to biva, i u Domagojevu slučaju, vrijedi ona – jednom tetovaža, uvijek tetovaža…Nakon Japana, nova prilika otvorila se u SAD-u.

Ubrzo nakon povratka u Hrvatsku počeo sam gledati kako bi još jedna tetovaža na drugoj ruci pokrivala simetrični dio tijela, ali da bude bez boje, zapravo samo crna. Instagram je glavni krivac za ovu najnoviju tetovažu. Pregledavajući razne # naišao sam na Ben Volta. Na prvu mi je upao u oko, rekao sam da se moram tetovirati kod njega. Istina, nisam ni pomislio da čovjek možda nije iz EU. Na kraju se ispostavilo da radi u San Franciscu, ali tada je već bilo kasno. U glavi sam si posložio, želim se tetovirati isključivo i samo kod njega.

Krenuo sam se dopisivati s njime, objašnjavati što želim, veličinu tetovaže, motiv, detalje. Vrlo smo se brzo skužili i dogovorili termin. Na moje veliko iznenađenje, prvi termin bio je za pola godine, ljeti, tako da smo se na kraju dogovorili za skoro godinu dana unaprijed. Uspio sam spojiti godišnji i Novu godinu u Californiji i na kraju obavio tri dana tetoviranja. Od inicijalnog plana i dogovora odustali smo već u prvih sat vremena razgovora i uživo smislili skroz novu priču, povezanu s japanskom tetovažom, pa tako krizanteme s japanske tetovaže imaju svoju grafičku verziju na njegovoj, a oko ruke se obavija štit oklopa samuraja. Da dojam bude potpun veličina je istovjetna japanskoj, a i krivulje oko ruke prate pozadinu japanske tetovaže...“, s posebnom strašću priča Domagoj.

Naravno, planiranih tri dana nije bilo dovoljno. Domagoj je još jednom morao u Ameriku. Nije problem, ionako je zbog posla stalno na putu, samo je trebalo “naštimati” termine.

Nešto sam naučio kroz tetoviranja, prvenstveno treba kliknuti s osobom koja radi tattoo i onda će tetovaža ispasti najbolje, bez obzira što ne postoji crtež ili predložak. Nije nužno unaprijed vidjeti tetovažu, jednostavan si siguran da će biti odlična“, priznaje Domagoj. Uostalom kao i u životu, intuiciju, osjećaj iz trbuha, gledanje iz duše, taj magični klik baš uvijek treba slijediti.
Naravno, Domagoj ne miruje, već razmišlja o novim tetovažama. Kada i kakva, tko to zna…

Za sljedeću mogu samo reći – bit će. Instagram, nažalost, još nije izrodio pobjednika iako je u užem izboru nekoliko kandidata“, veli nam.

Bolivia salt desert
Pustinja soli u Boliviji

Na putovanjima Domagoj uvijek nastoji uloviti i nešto slobodnog vremena, produžiti boravak, razgledati mjesta u kojima se zatekne.

Petra Jordan
Petra u Jordanu

Nisam uvijek uspješan u tome, ali bilo je dana kada sam uspio otići do Petre u Jordanu. Dogodilo se to za produženog vikenda između dva radna tjedna u Izraelu. Hobi mi je fotkanje, koje je nekako zapostavljeno zbog manjka vremena. I kada idem na poslovni put, ne da mi se nositi veliki fotoaparat, a slikanje mobitelom – to nije to…Uglavnom fotkam prirodu, zvijezde noću, pogotovo kad nema puno svijetla kao u pustinji soli u Boliviiji koja je jedno od zanimljivijih mjesta na kojima sam bio…“, otkriva Domagoj.

Bolivia stars
Bolivijsko zvjezdano nebo
Death valley
Nacionalni park Death Valley

Iako za sebe veli kako nije jutarnji tip, obožava plivanjem započeti radni dan. Nakon skoka u bazen zaboravi na dnevnu prozu, mučno dizanje prije 6, osobito zimi kada je još debeli mrak, a vani, kaže Domagoj “temperatura koja uopće ne zove na vodu i bazen“.

skijanje francuska
Bordanje u Francuskoj

Domagojeva strast je i bordanje. Barem jednom godišnje pokušava uživati u tom adrenalinski intenzivnom sportu. Ovaj majstor usklađivanja pretrpanog itinerera ove je godine uspio spojiti bordanje u Francuskoj sa road tripom.

Ova mi se kombinacija toliko svidjela da mislim da bih je mogao ponoviti i iduće godine“, priznaje Domagoj Dinter.

Istina, nema ništa uzbudljivije od putovanja, putovanje je život. Ništa iza mene, sve je preda mnom, kao što je uvijek na putu, rekao je američki romanopisac Jack Kerouac.

Komentari