Depresija i suicid u vrijeme epidemije koronavirusa

17

Ariana Magari, koja se inače bavi psihijatrijom, na društvenim mrežama podijelila je zanimljivu objavu vezanu uz depresiju i suicid.

“Suicidologija je grana psihijatrije, bavila sam se time na početku svoje psihijatrijske karijere, odlazila i na svjetske i europske suicidološke kongrese, imala nastupe i postere…
Na mariborskom medicinskom faksu sam držala predavanja na tu temu. Slovenija je suicidalna država, svake godine si tamo život oduzme cca 600 ljudi. To je 12 punih autobusa ljudi godišnje.
Suicid neki pjesnički opisuju kao “infarkt duše”. Što je točno u smislu da se lakše usporedi sa npr. infarktom srca ili mozga (u prijevodu: srčani i moždani udar). Dakle, sa apsolutno nedvojbeno urgentnim stanjima u medicini. Suicidalna ugroženost je apsolutno nedvojbeno urgentno stanje u medicini.
Suicid nije rezerviran kao krajnje rješenje za nemedicinare. Dapače. Liječnici imaju baš visoke stope suicidalnosti. Psihijatri su u tom polju šampioni. Na žalost. Osobno sam poznavala nekolicinu koji su okončali svoj život na taj način. Razlozi “zašto” su bili različiti, ali svi su bili iscrpili sve svoje rezerve. Potrošiš se. Nema više…
Depresija i suicidalnost su još uvijek izuzetno stigmatizirani. Stigmatizacija spriječava mnoge ljude, da potraže stručnu pomoć. Da potraže pomoć na vrijeme ili da ju uopće potraže. Mnogima se to čini kao slabost karaktera. Pa onda trpe trpe trpe u sebi i mrcvare se i potroše sve svoje rezerve i kad ne vide apsolutno nikakav izlaz, dignu ruku na sebe. Jer im je to prihvatljivije od sramote stigme liječenja kod psihijatra. Ili jednostavno više nemaju atoma rezervne energije za potražiti pomoć.
Podloga za svako suicidalno promišljanje (koje nije posljedica psihotičnog stanja i npr. glasova koji komandiraju osobi da se ubije) je depresija.
A depresiju možemo liječiti.
Zovemo ih “antidepresivi” i odlični su kad počinju djelovati.
I možemo spriječiti suicid kao konačno rješenje trenutačnih nerješivih problema.
Jako mi je žao kolegice sa infektologije. Još jedan prerano izgubljeni život. Strašna tragedija…
Ali baš zato, da se možda uspije spriječiti još koja slična tragedija u zdravstvenim redovima, koji su sada već mjesecima u izvanrednom ratnom stanju, zdesetkani, umorni, demoralizirani i od strane covidijota izloženi sabotaži svih nadljudskih napora da se spašavaju životi, potrebno je razgovarati o suicidalnosti. Ne ju dodatno stigmatizirati. I gurati pod tepih.
Pazite na sebe.
Potražite pomoć, ako ne možete sami.
Razgovarajte.
Recite, da vam je teško.
Nađite si stvari, koje vas tješe i “uzemljavaju”.
Napravite svoj posao, ali također postavite granicu tom svom poslu da vas ne pojede.
Treba naći zdravi balans, bez obzira na rat.
A to je u ovoj situaciji i pod svim tim pritiscima baš prokleto teško…”

Komentari