Cirkus iliti umjetnost ljudskog tijela

411

Nastup slavnog Cirque De Soleil u Zagrebu podsjetilo me na moj prvi susret s cirkusom uživo. Bilo je to jednom davno kada je nedaleko Rijeke gostovao cirkus Moire Orfei. Do tada sam cirkus mogla doživjeti samo preko nekog drugog medija, gledajući ga na televiziji ili čitajući o njemu u novinama. Gledajući predstavu činilo mi se kao da sanjam. Sve je bilo puno šarenila, nasmiješenih ljudi, velikih životinja i sve se to odvijalo na nekoliko metara od mene. Sjećam se kako su me najviše oduševili akrobati. Ono što su izvodili od svog tijela izgledalo je natprirodno. Danas kada imam koju godinu više, i dalje me oduševljava ta umjetnost tijela u simbiozi s bojama i pokretima.

Zapitala sam se otkada datiraju cirkuske karavane i kako je to sve izgledalo u njihovim počecima. Dakako, odgovor sam našla u starim Grcima i Rimljanima. Jedna je moja profesorica jednom rekla kako je sve što valja poteklo od dobrih starih Grka što se u ovoj situaciji moglo i potvrditi. U starom je Rimu, pod utjecajem Grka, cirkus podrazumijevao konjičke utrke čije su pauze ispunjavali žongleri, akrobati i dresirane životinje. Sva su se zbivanja odvijala u amfiteatru tako da su sjedala bila raspoređena u pravilan polumjesec. Sjedišta najbliža pozornici bila su rezervirana za svečane uzvanike (nešto kao sponzore danas) dok je običan puk sjedio dalje od centra zbivanja. Zanimljivo je kako je u Rimu cirkus bio jedini javni spektakl na kojem muškarci i žene nisu bili odvojeni.

Cirkus kakav znamo iz većine filmova, onaj u velikom kružnom šatoru nastaje negdje krajem 18. stoljeća i to u Engleskoj. Od sedamdesetih godina prošlog stoljeća ulazimo u posljednje razdoblje koje se naziva nouveau cirque ili novi cirkus. Suvremeni cirkus više se fokusira na ukupnom estetskom doživljaju – više se ulaže u kostime, rasvjetu, glazbu. On kombinira tradicionalne cirkuske vještine i kazališne tehnike. Zbog estetskih i ekonomskih razloga, danas se predstave češće odvijaju u zatvorenim dvoranama nego u prijenosnim šatorima na otvorenom. Ono na čemu se također više inzistira jesu upravo ljudske mogućnosti i točke povezane s tim nego one gdje se uključuju životinje. Točke sa životinjama su često bile teme polemika jer se smatralo kako su dresure zapravo mučenje životinja. Granice ljudskih mogućnosti pomiču se iz dana u dan stoga je moja preporuka barem jednom u životu doživjeti tu čaroliju pokreta praćenu prigodnom glazbom i svjetlosnim efektima. Sumnjam da ćete ostati ravnodušni.

Sanja Lakić

Komentari