Iako aktualna, galska kinematografija posjeduje značajan broj redateljica visoke razine, ne mogu se sakriti jako izražene spolne nejednakosti.
Festival “Dionysiennes” projicira vise od 80 filmova. Poseban hommage je priređen redatelju Paulu Vecchiali te Virginiji Despentes i Lini Wertmüller.
Festival nosi i zvučan naziv “Femmes/Femmes”/Žene/Žene/, posuđen iz Vecchialijevog filma. Iako praćena odlučnom i teškom borbom za jednakost spolova, ženska emancipacija iz prošlog stoljeća pozitivno je promijenila suvremeno društvo.
Iako je sedma umjetnost od svojih početaka poticala žensko pravo glasa i bila svjedok običajnih, mentalnih i društvenih promjena o ulozi žene i njezinom osuvremenjivanju, „filmska umjetnost pripada muškarcima koji snimaju žene“, izjavljivao je dugovremeno Godard u svojim „Filmskim pričama“.
Zbog postojećih klišeja koji vladaju, promatrati film iz ženskog kuta i borba za njihova prava može predstavljati posebnu avanturu.
Zato je geografski departman Saint Denis, aktivan učesnik ove ambiciozne i jako solidarne pa i prijateljske manifestacije. Festival se posebno okreće mladima koji posjeduju istančanu nadarenosti i smisao za film, ali i otvorenost svijetu kao i različitostima što je baza današnje sedme umjetnosti.
Za spolnu ravnopravnost u sedmoj umjetnosti
Iako je film industrija koja prihvaća žene, ona je utemeljena, manipulirana i kontrolirana od strane muškaraca. Ako se u obzir uzme broj i spol producenata koji stvaraju filmove namijenjene masovnoj publici i ako se gleda iz aspekta koliko njih je odgovorno za financiranje televizijskih kanala, tko su direktori velikih filmskih mreža ili festivala, kritičari i nagrađivani redatelji, uvidjet ćemo da se u većini slučajeva radi o muškarcima. Oni odlučuju o scenarijima, castinzima, budgetu, distribuciji i načinima promoviranja novih ostvarenja. Odlučuju i o tome kakav je tip žene privlačan na velikom ekranu, jer je ova umjetnost, najprije, određena njihovim spolom, ali i ženskom senzibilnošću. Treba dobro pretražiti arhive, da se pronađe žena koja čita novine u jednom filmu ili ne radi ništa, dok je muškarac angažiran u kućnim poslovima. Žena na filmu je, najprije akumulacija filmskih planova što ulazi u glave gledatelja, stvarajući im identitet.
Ženski filmovi se sastoje iz planova – sekvenci jer nisu skupi, ne ponavljaju se, a nisu ni komplicirani. Žene čuvaju novac, ali su manje reprezentativne na velikim festivalima. One snimaju mala, uspješna ostvarenja dok muškarci prave remek djela, koja se pamte. Kako je proces često ponavljan, on nam skraćuje horizonte i čini da u to vjerujemo. Oscarom nagrađena Kathryn Bigelow ili Jane Campion, prva redateljica koja je dobila Zlatnu palmu u Cannesu, nisu imale “ženske” financije.
Festival “Femmes/Femmes” ove godine predstavlja i Agnès Vardu, jednu od rijetkih kinematografkinja uvijek čuvenog, francuskog “Novog vala”, glumice Anouk Grinberg, Béatrice Dalle, Barbaru Sukovu, Marianne Basler, Fabienne Babe i mnoge druge. Jedna od uzvanica manifestacije je i porijeklom Sarajka Lucile Hadžihalilović, koja je nedavno završila snimanje djela nazvanog “Evolution”, koja će pokazati svoj nagrađivani dugometražni film “Innocence”.
Za očit uspjeh smotre su se pobrinule i Géraldine Cance, Charlotte Serrand kao i Olivier Spire, te direktor kina “Ecran” Boris Spire. Zajedno žele što više filmova iz jugoistočne Europe i Balkana.
Džana Mujadžić
