Sarajevo Film Festival – Dokumentarac o Indiri i Mehdini priča je o sestrama koje sanjaju svoj nedosanjani san

57

U Sarajevu je na filmskom festivalu izvan konkurencije prikazan interesantan dokumentarac. Često su filmovi izvan konkurencije zanimljiviji od nekih koji su ušli u natjecateljski program. Tako je i sa ovim francuskim, “Our Paradise”In redateljica Claudia Marschal. Sestre Indira i Mehdina, romkinje iz Bosne okosnica su ovog dokumentarca.

claudia marschal
Redateljica Claudia Marschal i Davor Mucić

Mehdina je svoju sreću pronašla u Francuskoj, prije četrnaest godina. U to je vrijeme možda bilo lakše postati azilant u EU nego li u vrijeme kada njezina sestra Indira odluči svoju sreću potražiti u Njemačkoj. Zašto Indira, s malom djecom, putuje iz Bosne? Zato jer vjeruje kako je na zapadu svima sve lakše, baš kao i njezinoj sestri Mehdini. Jer sestra ne priča o problemima s kojima se susreće u Francuskoj. Tuđa sreća nekako uvijek izgleda veća.

Svatko od nas ima svoju viziju sreće i svaka od njih je ispravna … za vlasnika dotične vizije. Tako netko svoju sliku sreće istetovira na vidljivom mjestu, kako bi cijeli svijet vidio da “Ana voli Milovana”.  Netko drugi tetovažu ima na skrivenom mjestu, dostupnom samo rijetkim osobama od povjerenja.  Treći, umjesto tetovaže, u vlastitoj glavi njeguju mali san o sreći… koju možda nikada neće ostvariti.

Screenshot 2019-08-29 at 21.48.15

“…Jer je san o sreći više i od sreće…”

Indira relativno brzo shvaća da u Njemačkoj nije sve med i mlijeko i odluči se vratiti u Bosne. Biti stranac u stranoj zemlji još je i logično. Ali biti stranac u vlastitoj baš i nije. Indirina starija kćer sjedi sama u školskoj klupi u Bosni. S njom se druga djeca ne igraju. Gledatelju automatski na pamet padaju Štulićevi stihovi : “Mi smo ljudi cigani, sudbinom prokleti …” i sve mu je jasno … i žalosno.

Screenshot 2019-08-29 at 21.47.55

Zanimljiva je scena dječje igre, grudanja, u kojoj stariji brat sestri predlaže “mir”. Svjesna njegove nadmoći ona pristaje, a on, kad joj se dovoljno približi, pogodi je grudom. Je li to mala metaforadogađaja iz posljednjeg rata? Ili još bolje, metafora o ljudskoj pokvarenosti davno izražena u onoj bosanskoj: “Ma, znaš nas,  je*o ti nas!”

Na koncu, Mehdina ostaje u Francuskoj, a Indira u Bosni. Prva preživljava prodajući posljednje komade osobnog nakita, ne očekujući poziv druge sestre koja moli za koji dinar jer nema ni za kruh.

San o boljem životu valjda je čovjekov iskonski san. Pečalbari su oduvijek odlazili “trbuhom za kruhom”. Na žalost, postoje i oni koji su iz svojih zemalja morali otići gonjeni ratnim razaranjima. I oni u svojim glavama, na putu punom neizvjesnosti, nose san o sreći koja samo na njih čeka u nekoj zapadno-europskoj zemlji. Na svom putu do sreće prolaze i kroz Bosnu ali i Hrvatsku. Ako im ne možemo pomoći barem im ne otežavajmo ionako trnoviti put do Europe. Na tom putu, kao male krijesnice u noći, u njihovim očima svijetli još jedino neostvareni san o sreći. Jednako kako u malim glavama Indirine djece i nje same, cvjeta san o vlastitom raju gdje neće biti gladni i izopćeni.

Jer sreća je, baš kao i ljubav, najljepša dok se čeka… dok od sebe samo nagovještaj da.

davor

Autor: Davor Mucić

 

Komentari