Prvi put couchsurferica u Rijeci

198

Jedna sam od onih mnogih kojima je Rijeka sve do unazad deset godina bila tek tranzitna točka prema nekoj drugoj „morskijoj“ destinaciji. Selidba prijateljice iz srednje škole u taj „grad koji teče“ označila je trenutak preokreta i izgradnje novog stava i odnosa prema gradu.
Iz godine u godinu sve mi je draži, a uz moju sam Vanju upoznala sjajna mjesta i ljude. Sad se već pravim i važna pa kad čujem da će netko boraviti u Rijeci dijelim i savjete. Gdje popiti kavu, pojesti slano i/ili slatko, što obavezno pogledati, gdje nešto kupiti… Ma itinerer cijeli svakome složim. Pitali ili ne. Nakupilo se sad tu kroz godine već i riječkih uspomena. Porin 2012. i navijanje na najjače da ih Massimo skupi sve, doček Nove godine uz grljenje sa znanima i neznanima na Korzu, kasnonoćna kukanja u poznatoj sendvičari u centru jer eto baš su „moj“ sendvič prodali, nekoliko sjajnih second hand ulova, gnjavljenje prijateljice da me fotka kraj svega što ima ikakve veze s radom Voje Radoičića (od kišobrana preko šalica do zidova), a tek karneval… Za to trebam poseban tekst. Reći ću samo da je ove godine Rijeku posjetila Lady Gaga. Došla je bez Bradleya, iz ruke cijelo vrijeme nije ispuštala svog Oscara, a za zajedničko fotkanje ju je zamolio čak i gradonačelnik.

Ali nisu ti Gagini trenuci slave jedino po čemu ću pamtiti ovu svoju godinu s Rijekom. Dogodilo se i to da moje Vanje nema doma, a meni je u Rijeci trebao smještaj. Većina bi otvorila neku od stranica za bukiranje hotela, hostela ili bilo kojeg drugog smještaja i to je u redu. Ja bih u toj opciji preporučila iskustvo botela u kojem sam jednom boravila i to računam u još jednu super riječku uspomenu. Ja sam se ipak odlučila probati pronaći smještaj preko couchsurfinga. (Za sve koji ne znaju to je platforma preko koje možete pronaći smještaj kod nekog od lokalnih ljudi besplatno. Naravno, ukoliko vas odluče primiti u svoj dom/na svoj kauč.)

Sumnjala sam da će mi ta ideja upaliti baš sada kada je ljeto pa gotovo svi koji imaju neki prostor viška pokušavaju od njega stvoriti izvor zarade koja nikad nikome nije višak, ali poslala sam upit. Zapravo dva. Prvi je išao jednom dečku koji me ljubazno odbio rekavši da ima hrpu obaveza taj vikend. Sve ok. Sve razumijem. Ta mi je prva odbijenica bila na neki način potvrda gore spomenute sumnje (svi volimo donositi neutemeljene zaključke), ali nakon par dana odlučila sam se na još jedan pokušaj.

Poslala sam zahtjev Dunji. Ona je potvrdila. To je najbolje što mi se vezano uz Rijeku, ali i općenito, uz ljude, ove godine dogodilo.
Pridružila mi se po završetku eventa na kojem sam radila. Kolegica me, vidjevši da se tek upoznajemo, pitala tko mi je to. Odgovorila sam „cura kod koje ću večeras spavati“. Pitala me zašto nisam bukirala smještaj. „Zato što je ovo bolje“, rekla sam. Glasno i jasno. Jer bolje jest. Jer nema tog hotela čije osoblje ili najluksuznija soba ima takav šarm i takvu dušu kakvu ima Dunja. I njen stan, također.

Znate ono kad nekog ugledate i čini vam se kao da tu osobu već znate. Krene razgovor, sve vas zanima, imate sto tema, puno se smijete. Popijete piće, pojedete neš brzinski, ali čini vam se kao najfiniji slow food. Ta vas osoba zadivi na sto razina. Interesima, kreativnošću, energijom, svojom životnom pričom…
A onda uđete u stan i osjećate se baš kao doma. Jer Dunja i ja imamo sličan ukus. Sličan smisao za lijepo, sklonost detaljima koji dom znače, samo ona za razliku od mene x svojih ideja realizira vlastitim rukama. Jer je sjajna kreativka. Uz to što je profesorica. Osjećala sam se u njenom domu kao da sam u svom. I još mi je kavu skuhala i doručak na balkonu s pogledom na more servirala. Na balkonu punom cvijeća, zaboravila sam reći. Što je za mene istovremeno obožavateljicu i ubojicu cvijeća pravi raj. Udijelila mi je pokoji savjet i jedan cvijet poklonila. I napisala na njemu „I will survive“. I nekako vjerujem da će doista baš taj preživjeti. Unatoč mojoj (pre)brizi.
E da, i još mi je i sliku poklonila. Jer Dunja i predivno slika. Tom me gestom baš „izula iz cipela“. To su oni trenuci kad HVALA više nije dovoljno jaka riječ. Preplavio me nakon druženja s Dunjom iskreni osjećaj zahvalnosti. Njoj i životu koji nam omogući da sretnemo takve ljude. Da nam uđu u život i uvjerena sam ostanu. Jer ne mogu zamisliti moje buduće posjete Rijeci bez da se ne javim Dunji.

I jedva ju čekam upoznati s Vanjom. I sigurna sam, steći ću uz njiih još puno lijepih riječkih uspomena.

Komentari